Ivanjski krijes
1
Kao što to biva svake godine, tako i ove, ljudi se prisjećaju onih lijepih običaja paljenja ivanjskoga krijesa. Tamo negdje prije rata već poslije podne krenuo bi narod iz sela uzbrdicom prema šumi na brijegu. Žene su u košaricama nosile suhu slaninu i kobasice, a muškarci demižone s vinom. Na sljemenu brijega, u sjenovitom šumarku, rasprostrlo bi se deke, na kojima su se djeca valjala uz ciku i vrisak. Odrasli su skupljali suharke i slagali ih na hrpu na čistini, gdje će predvečer planuti krijes. Kad se spusti večer, zapali se vatra, oko vatre uhvate se u kolo uz radosnu pjesmu.
Sada toga više nema. Za vrijeme rata i nakon njega zabranjen je taj lijepi običaj. Tu i tamo uz klijet u vinogradu planula bi i sad po neka vatrica uz koju na ražnjiću cvrči suha slanina. Pazi se da plamen ne ide previsoko, da se iz daljega ne bi primijetio.
Čim se smračilo, djeca su u dvorištu i na ulici lovila krijesnice. Mnoštvo malenih sitnih lampica letjelo je zrakom, a djeca su trčala za njima ne bi li koju ulovila.
Iz tame dopre nečiji glas:
"Na brijegu gori krijes!"
Djeca stadoše, a krijesnice se sletješe oko njihovih glava, kao da žele nastaviti igru lovice.
Svi pogledi uprti su prema vrhu brijega, gdje plamen sve više raste.
Ljudi izađoše ispred svojih kuća, gledaju u čudu tko se to odvažio da zapali ivanjski krijes.
"Pa to je negdje u blizini Kumova vinograda!" čuo se povik.
"Da mu nije netko zapalio klijet?"
"Ama tko bi njemu zapalio klijet? Nikome se on nikad nije zamjerio."
"Gledajte, ljudi, pa to bi moglo biti baš u njegovom vinogradu. Pođimo, da vidimo, možda možemo pomoći."
Mnogi uzeše kante i svi požure na brijeg. Neki su već ranije otišli do njegove kuće, gdje su zatekli kumu - samu.
"Ne znam gdje je. Rekao je samo da mora obaviti neki posao koji ne može čekati. Duže me je gledao, kao da bi htio još nešto reći. Vidjela sam da je zamišljen, zapravo tužan, pa nisam htjela zapitkivati da ga ne naljutim. Kad je odlazio, gledala sam za njim. Jednom se bio okrenuo, a onda je nestao na putu prema vinogradu."
Ta ne bi Kum sam zapalio klijet. Toliko ju je volio, znao je govoriti da mu je to drugi dom. Klijet je sagradio djed, dok je Kum još bio dječak. Sjećao se kako je bio djedu pomagao, dodavao mu čavle i čekić, tako da nije morao s ljestava silaziti.
Kad je to popodne ušao u klijet, sjeo je Kum na stolicu uz onaj stari, teški hrastovi stol.
"Ne, to ne ću dozvoliti, Ludwig ne smije u zatvoru sjediti, a možda ga i osude zbog ubojstva veterinara. Moram nešto učiniti, moram ga spasiti, ali kako? Rekao sam isljednicima da to nije Ludwig počinio, rekao sam im da sam ja ubio Nikolu. No, nitko me nije htio ni slušati. Svi znaju da Ludwiga volim kao rođeno dijete, odmahuju rukom i kažu da oni znaju takve, da oni imaju iskustva s ljudima što žele preuzeti krivnju svoje djece", razgovarao Kum sam sa sobom.
Oni mlađi i brži muškarci najednom stadoše, okrenuše se natrag i viknuše:
"Gori Kumova klijet. Požurimo!"
Ljudi s kantama potrčaše do cisterne gdje se skupljala kišnica. Vode je još bilo svega nekoliko kanti. Plamen je nemilice gutao unutrašnjost klijeti. Vatra je već bila zahvatila vrata i ulaz je bio onemogućen.
"Eno, tamo onaj prozor, plamen ga još nije zahvatio."
Dvojica hrabrijih priđoše prozoru, no on uto plane i staklo poče pucati i prštati naokolo.
"Unutri je čovjek!"
Ne mareći za vrućinu, dlanovima pred očima, dođoše nekako do prozora. Plamen je već gutao namještaj i predmete u klijeti. Vrućina je bila tako jaka da se moglo samo načas pogledati, a onda su ljudi oči štitili rukama i okretali glave.
Nasred klijeti, nešto bliže zidu uz koji je stajala stara komoda, moglo se na trenutke jasno vidjeti da netko kleči.
"To je Kum!"
Glava mu klonula na prsa, tijelo se spustilo i oslonilo na komodu - prije no što ga plamen zahvati.
Ljudi su nemoćno stajali i gledali u vatru.
Izgorjelo je sve do temelja. Okupiše se u krug oko zgarišta. Pred njima je stajala ogromna hrpa pepela, iz koje je još samo, tu i tamo, izlazio dim.
Noć je već poodmakla, počeo je puhati vjetar, a ljudi još uvijek tu stoje.
Vjetar jače zapuhne, prevrne hrpu i pepeo se rasu vinogradom. Sred zgarišta ležala je usijana potkova - crvena kao žar.
2
"Mama, jesi li vidjela leptire u vrtu?"
"Leptire? Ne znam, možda. Ne sjećam se. A kakve leptire?"
"Mnogo leptirova, svakakvih boja. A nekad su svi opet bijeli. Kako to, mama, da su nekad svi leptiri bijeli?"
"Ne znam, Sofija. Valjda jedni odlete, a drugi dolete."
"Ali, mama, moraš ih vidjeti. Ako ih ni ti ne vidiš, bit ću tužna. Margareta mi je rekla da ih ne vidi, kaže da možda vidi jedno dva-tri, ali ne onako mnogo kao ja. Ja sam onda zaplakala, a ona me samo gleda i šuti."
"Reći ću joj, svakako ću joj reći. Znaš kakva je Margareta, ima i ona svojih briga."
"Mama, a kad će doći Ludwig?"
"Ne znam, dijete, no doći će, moraš se strpjeti."
"A gdje je Nikola? Hoće li on doći?"
"Ne će, Sofija, Nikola je umro."
"Oh, znači onda se ne ću morati za njega udati."
"Ne, ne ćeš. On ne može više doći."
Ana bi, okrenuta Sofiji leđima, tiho jecala i brisala suze. Tješila ju je pomisao da će joj možda liječnici pomoći.
Dan je bio lijep, nigdje ni oblačka. Izletjeli su prvi leptiri. Ana i Sofija stoje uz prozor i gledaju ih u vrtu. Svaka svoje. Kad bi Sofija rekla da su sad svi bijeli, Ana bi se samo tužno nasmiješila i kimnula glavom.
"Gle, i jorgovan već cvate", reče Ana, tek da nešto kaže.
"To nisu cvjetovi jorgovana, mama, to su na granama sve sami leptiri."
Zrakom su letjele ptice, lovile se i plesale svoj ljubavni ples. Pod strehom susjedovog štaglja vrapci su još uvijek u lastavičjim gnijezdima.
Vlak je zapištio na signalu i već ulazi u kolodvor. Uršula se trgne iz dremeži i požuri na peron; razveseli se kad ugleda Sofiju, ali tek što htjede, po svom starom običaju, pružiti ruku, odmah ustukne kad razvidje njen mutan i ukočen pogled - na sebi je imala haljinu dugačkih rukava, koji su bili međusobno svezani.
Pomagali su joj dok je ulazila u vagon.
3
Ludwiga trgne okretanje ključa u bravi njegove ćelije.
"Pođite sa mnom", reče stražar kratko.
Upravitelj zatvora ponudi Ludwigu da sjedne, što ga iznenadi. Pruži mu papir preko stola i reče:
"Ovo je Rješenje da ste oslobođeni krivnje. Potpišite!"
Jedna jedina misao opsjedala je Ludwiga: "Tko me je spasio?"
Kad je kod kuće naišao na zaključana vrata, otišao je do Kumove kuće.
Kuma i Ludwigova mama bile su u crnini. Vijest o smrti Kuma teško ga se dojmila.
Sredstava za život nije bilo. Ludwig i njegova majka živjeli su u siromaštvu. O zaposlenju nije moglo biti ni govora. Svi su novinari bivšeg režima izgubili namještenja, a neki su i lošije prošli.
Kum je bio govorio da će svoj imetak ostaviti Sofiji i Ludwigu, no sada kuma o svemu odlučuje sama. Nakon smrti muža, riješila je da sav posjed daruje crkvi, uvjerena da je to najbolje, da će duši njenog muža biti time ljepše na onome svijetu.
4
Ludwig je saznao da može posjetiti Sofiju u bolnici.
Kroz stakleni otvor na vratima pogledao je u njenu sobu. Sjedila je i gledala nekamo odsutno, kao da gleda u jednu točku tamo negdje u daljini. Iza leđa su joj dva veća jastuka, a na nogama bijeli pokrivač.
Polagano je stisnuo kvaku na vratima, kao da nije želio prekinuti Sofijino snatrenje.
Okrenula je glavu, a onda joj se na licu javi neobičan grč, što je moglo sličiti na smiješak. Pružila je obadvije ruke i rekla:
"Ludwig!"
Koliko li mu je snage trebalo da se svlada, da ne oda ono što je osjećao. Lice joj je blijedo, oči upale, a usnice - kao da će zaplakati. Uhvatio ju je za ruke i sjeo na rub kreveta. Šutjeli su neko vrijeme. Trebao mu je velik napor da podnese taj stakleni pogled.
"Dobro izgledaš, Sofija", reče tiho i odmah požali što je njihov razgovor započeo neistinom. Nikada oni nisu jedno drugom lagali, zadali su si riječ da će uvijek govoriti istinu. Sjetio se je tog obećanja, tog njihovog zavjeta, i postade mu još teže.
"Znala sam da ćeš doći. Sinoć mi rekoše da dolaziš. A gdje si bio tako dugo?"
"Ah, to ti je duga priča. Znaš da se mnogo toga promijenilo, došla je nova vlast, tako da smo svi postali sumnjivi. Iako ja nisam kriv, skrio sam se za svaki slučaj. Sad je opet sve u redu. Sve se razjasnilo i ne će mi više nitko ništa."
"Oh, kako bih željela da nas dvoje odemo do Kumova vinograda i da opet trčimo našim livadama."
"Čim ozdraviš, trčat ćemo opet livadama, brat ćemo maslačke i puhati u lampice, gledat ćemo kako mnoštvo onih sitnih bijelih pahuljica leti zrakom."
Šutjeli su neko vrijeme, kao da su oboje snatrili o onim lijepim trenutcima iz njihova djetinjstva. A onda će Sofija:
"Ovdje mi nije lijepo, htjela bih ići kući."
Ušla je sestra i zamolila Ludwiga da bi sad trebalo da ode, jer Sofiji treba odmor.
Držali su se za ruke, i kad je htio otići, čvršće mu je zadržala vrške prstiju i nije ih ispuštala. Kad je bio već blizu vratiju, Sofija mu reče:
"Ludwig, nemoj sam puhati u lampice maslačka!"
"Ne ću, Sofija, čekat ću tebe."
Idući dan rekoše mu da Sofiju ne može vidjeti. Molio je da je samo pogleda kroz staklo na vratima.
"Nemojte! Neka vam ovih dana ostane u sjećanju onakva kakvu ste je jučer vidjeli."
Kad je izašao iz zgrade bolnice, pogledao je gore prema prozoru Sofijine sobe, a onda krenuo puteljkom.
Travnjak bolničkog parka bio je posut bijelim lampicama maslačka. Pažljivo je hodao da ne bi koju dotaknuo.