Diogen u bačvi
1
Nije bilo lako pogoditi tko se skrio pod krinku što pokriva nos i oči, prisjeća se Sofija jednoga takvog fašnika.
Na ples u vatrogasni dom hitali su u kostimima kralja s krunom na glavi, vještice s metlom u ruci, klauna sa suzom i bule sa zarom na licu. Kad je naišao prosjak, znalo se da je to mlinarev sin, koji na taj način prkosi svome ocu, bogatom i nemilosrdnom gazdi izrabljivanih i uvijek zastrašenih radnika.
"Ah, da li će se ta moja Margareta htjeti ikada više udati", razmišlja Ana, "svojeglava je, njezinom bivšem ništa nije falilo, ali nije joj vrag dao mira, puhnulo joj u glavu. Sad je sučeva priležnica, a može biti i da ide od jednoga do drugog muškarca... Govorili su mi da se drvo savija dok je mlado, ali odmalena je ona bila na svoju ruku, od rana joj se dečki motali po glavi; ima lijepe zube i širok osmijeh, i baš taj njezin razuzdani smijeh, kada se onako grohotom smije i zabacuje glavu, zadaje mi brige i navlači crne slutnje. Bestidno se oblači da bi mamila muškarce: nosi drečave boje, kratki kombine, crne čarape, koje da uzbuđuju muškarce... govore za nju da je živi oganj i da svakome lako zavrti glavom... a kad joj kažem da se bojim da će doći na loš glas, i što treba činiti svaka djevojka koja drži do sebe - ona ne će ni da sasluša, ima ona, kaže, svoju glavu, a ja joj tad samo još stignem reći da kako si tko prostre, onako će i leći."
Margareta stane pred ogledalo, oko vrata si objesi ogrlicu od žutog jantara i u svoju dugačku kovrčavu crvenu kosu zatakne žuti cvijet od rudlavog kreppapira, spusti suknju na bokove, a ispod kratkoga prozirnog haljetka ukaže se goli trbuh; dubokim naklonom dade Sofiji na znanje da slijedi trbušni ples: pucketa jezikom, davajući si takt, i kod prvih šest taktova učini najprije tri pokreta prema lijevom boku, lijevo-desno-lijevo, a zatim tri pokreta prema desnom boku, desno-lijevo-desno; na sedmi i osmi takt izbacuje zdjelicu prema naprijed i zanjiše prsima lijevo-desno; bokove diže i spušta naizmjenično, i vrti njima u krug sve brže i brže...
Iz vatrogasnog doma dopire zov limene glazbe i maškare, žureći se, nailaze jedna za drugom: žandar, dimnjačar, vila, pop s krunicom od graha, čarobnjak sa štapom i fratar.
Kad je Margareta odlazila od kuće, prošla je pokraj Ane, a ona je još dugo osjećala miris kolonjske vode.
Raspoloženje je u dvorani na vrhuncu kad najave, a što se znalo i ranije, da će princ za sebe odabrati jednu djevojku pod maskom. Princ šeće dvoranom, zaustavi se i nakloni, a kad se otkrije da se pod ženskom odjećom krije muškarac, zaori se smijeh. Prinz, onako zbunjen, dopušta klaunu, koji iza njegovih leđa nestrpljivo čeka, da nastupi sa svojim programom - i tako skrene pažnju s prinčevog promašaja.
Dok mnoge maškare izgledaju nekako nestvarno, klaun sliči na pravoga cirkuskog lakrdijaša, kao da je stigao iz nekoga velikoga svjetskog cirkusa: cijelo mu lice našminkano bijelom bojom a u oči upada suza, nacrtana na desnom obrazu. I kad se smije, ta suza daje njegovom licu onaj tužan izgled koji imaju svi klauni.
Spotičući se u prevelikim cipelama, prolazi dvoranom, govori dosjetke i komičnim gestama i nespretnim pokretima tijela šali se na vlastiti račun.
Na kraju upita princa da li bi prije njega mogao sebi odabrati jednu djevojku za ples. Princ mu odobri, nakon čega mu se on zahvali dubokim naklonom i sagibanjem koljena, a onda nastavi šetati dvoranom, zavirujući svakoj djevojci u lice.
Stade pred žandara, gleda ga sad s jedne sad s druge strane i posumnja da se pod njegovom strogom maskom krije lijepa djevojka. Klaun se nasmije i predloži da s tim "žandarom" provede noć u samici zatvora. I vješticu je raskrinkao - pod maskom zle žene, koja ima moć da ljudima nanosi zlo, prikriva se muškarac; zastane kod princeze, pokazuje da ju ne će izabrati jer je princ u sali, a ona pripada prvenstveno princu; zaustavi se pred Margaretom, zagleda se u njen razgolićen trbuh, a ona podrhtava bokovima, diže ih i spušta, vrti njima sve brže i brže, pri čemu oni postadoše mekani i opušteni. Opčinjen je njenim skladnim i gipkim tijelom, vitkim strukom, oblim bokovima, te vatrenim očima, iskričavim smijehom i bujnom crvenom kosom u kojoj kao da gori plamen. Izgledalo je da ne može skinuti oka s nje, i kad svi pomisliše da će baš nju izabrati, on se naglo trgne, kao da se nečega dosjetio, i pođe dalje prema dnu dvorane; probije se do maškare koja u samom uglu, iza svih ostalih - stoji sama. Na sebi ima haljinu dugih rukava od domaćeg platna, široki pojas od mrkocrvenoga valjanog sukna, bijele pamučne čarape i sandale od tankih vrpci teleće kože; kosu, začešljanu zašećerenom vodom, splela je u dvije pletenice, a cijelo joj lice prekriveno nasmijanom, ukočenom maskom. Nitko je ne prepoznaje, klaun pokazuje kako ni on nije siguran, ali odmah postaje jasno da je baš ova seljančica, koja više sliči na pastiricu - ona prava koju traži. Klaun je zamoli za ples i dade znak orkestru, te se odmah začu njoj najdraža melodija: "Na lijepom plavom Dunavu".
Plesali su u uglu dvorane, na malenom prostoru, tamo gdje je svjetlost prigušeno sjala i gdje nije bilo ostalih plesača.
"Prepoznala sam te čim si ušao u dvoranu", reče Sofija i nadoda, "sjećaš li se kad si mi ono bio rekao da ćeš kad odrasteš - biti klaun?"
"Znam, onda kad smo kao maleni jedne večeri na mom tavanu čekali šišmiša, ne bismo li ga vidjeli kako onako sićušan, lisičjeg izgleda, s velikim ušima, spava viseći naglavce."
"Da, i dok smo ga čekali, ispričao si mi brazilsku bajku, koja počinje ovako: 'U početku nebo i zemlja bijahu bliže no što su danas. Tad ptice odlučiše nebo malo podići; sve se prihvatiše toga posla, a pozvaše i netopira.' "
"On se ne htjede naprezati i uskrati svoju pomoć", nastavi Ludwig.
"I zato bi kažnjen - otad mora spavati viseći naglavce", završe priču oboje u isti glas.
2
Sjedila bi Uršula na klupi u uglu čekaonice, pokraj peći, glava joj se spustila na prsa, i tako bi tu drijemala dok je ne bi probudio zvižduk lokomotive. Tad bi se trgnula, a onda bi dugo zijevala, podigla ruku i trljala oči, kao da želi ukloniti omaglicu zbog koje nije mogla odmah dobro vidjeti.
Kako god čekaonica bila puna, Uršulina je klupa bila uvijek prazna. Nitko od putnika ne bi sjeo do nje.
Znali su Uršuli nuditi novac da kaže za koga je brala one lijepe šarene gljive, no ona bi se ljutito otresla i rekla da se zaklela zdravljem svog djeteta, svog jedinca, da to nikada nikome ne će reći, i neka je ostave na miru.
Uršula bi ponekad u snu govorila. Čistačica ju je čula, no u početku nije na to obraćala pažnju. Kada vidje da se to ponavlja, pažljivije je slušala.
"Nisam ti ja dala gljive, ona je... On kuca. To je on. Ne mogu se dići, ne mogu noge pokrenuti. Čekaj, idem..." A onda bi se trgnula, i nastavila govoriti, kao u bunilu: "Vidjela sam ga, nestao je u sjeni stabala..."
Čistačica je proširila priču o Uršuli i njenim snovima.
Uršula je nekad bila prava ljepotica. Za njom su gledali muškarci s imanja, a žene su bile ljubomorne. Sjećala se ona dugo konjušara Ferenca. Salijetali su je i drugi muškarci, šumar, vincilir, a čak i nadglednik imanja znao bi gledati u nju kao da je opčinjen.
Jedne je večeri netko zakucao na Uršulin prozor. Najprije je pomislila da je Ferenc, no odmah se dosjetila da on to ne bi učinio, jer vidi li ga netko, istjerali bi ga iz službe. Ono kucanje prisili je da priđe prozoru i, onako, kroz rupice na zavjesi da vidi tko je. Pod prozorom - gospodin grof.
Premrla od straha, otvori mu vrata. Govorio je nešto o Ferencu, o muškarcima s imanja, a spominjao je i nadglednika, pa ugled dvorca i svoj ugled. Prijeteći ju je gledao, a ona drhti kao šiba na vodi. Htjela je nešto reći, htjela se zakleti da ni s kim ništa nema.
"Znam, Uršula, vjerujem, no moraš biti oprezna."
Uhvatio ju je za ruku, a nju prođoše neki čudni trnci. Grof je tada još bio mlad, znala ga je gledati kako jaše...
Tu je noć proveo u njenoj sobi. Tepao joj je kao malom djetetu; na tijelu joj nema mjesta koje nije poljubio...
Kad je grofica saznala, nastao je krah.
"Smiri se Elza", govorio joj je grof.
Na kraju svađe rekao bi joj:
"Možeš birati: ili da ostaneš grofica, ili da odeš i završiš u bordelu", a onda će podrugljivo, "no ni tamo baš ne bi imala uspjeha."
Imali su samo jedno dijete, kćer, a grof je želio sina.
Vidjevši da je Uršula u drugom stanju, grofica se razboljela. Odvezoše je u bolnicu, a Uršula i grof provodili su noći u onoj njenoj sobici.
Tajiti se nije moglo, ubrzo su svi saznali da joj grof zalazi. Ferenca je otpustio, i on se je vratio svojima nekamo u Madžarsku.
Nakon povratka iz bolnice, grofica je promijenila svoje ponašanje. Pravila se da ne vidi ništa.
Uršula je bila presretna što joj se rodio sinčić.
"Dat ćeš mu ime našega cara", rekao je grof. "Moj sin zaslužuje takvo ime. Neka se zove Jozef."
U krsnom mu listu piše Josef, a prezime ima Uršulino. Ona ga je zvala Josip.
Grof je predlagao grofici da usvoje dijete. Uršula je bila sva zdvojna. Kako može dati ono što najviše voli.
Grof joj na to reče:
"Tu će biti, uz tebe, eto, ako želiš, reći ćemo mu kad odraste da si mu ti prava majka, a mi da smo ga usvojili jer sam ja želio nasljednika. Ako baš hoćeš, reći ćemo mu i to da sam mu ja otac.“
Jednoga dana reče grof Uršuli:
"Hoćeš li da ti sin bude grof, konjušar ili možda šumski radnik? Biraj, ti ćeš odlučiti o njegovoj budućnosti.”
Grofici je obećavao nebo i zemlju da pristane da Josipa usvoje i, na veliko čudo, grofica pristade.
Dok je pospremala sobe u dvorcu, osjeti da joj netko stoji iza leđa. A onda je trgne glas:
"Uršula!"
Okrene se i pogleda - a to grofica.
"Uršula, hoćeš li nam donijeti gljiva, ali samo vrganje, njih gospodin jako voli."
Onda malo zastane, kao da oklijeva, pa nastavi:
"Donesi mi i nekoliko onih lijepih, šarenih gljiva, trebaju mi za aranžman. Htjela bih u nedjelju iznenaditi goste.”
"Ali, milostiva grofice, one šarene su otrovne."
"No, ti ćeš paziti, stavi ih u posebnu vrećicu."
Uršula je donijela vrganje i nekoliko onih lijepih šarenih gljiva.
Kada grof navečer nije došao, pomislila je Uršula da ga je grofica predobila za sebe.
Ujutro joj dođe nadglednik imanja.
"Evo, ovo je za tebe", samo to reče i pruži Uršuli kovertu. Htjede pitati od koga je, jer na njoj nije bilo ni njenog imena ni imena pošiljatelja. Čista, prazna plava koverta, ona obična, jeftina. Otvori je, a u njoj bijela omotnica s grofovim grbom, na kojoj je stajalo samo: "Uršula".
Isprekidanim, nedovršenim rečenicama, grof spominje gljive i jake bolove u cijelom tijelu. Ovo pismo neka dobro čuva, pa ako bi ona tamo pokušala nešto njoj ili djetetu, neka pismo preda sudu.
Kako da sazna kako mu je? Sva očajna hodala je po sobi bez ikakvih misli. Glava joj je bila prazna, a neka neobična bol u grudima otežavala joj disanje.
Idućeg dana osvanula je na pročelju zgrade crna zastava.
Grofica je zabranila da služinčad dođe na pogreb. Uršula je ipak došla. Prišla je otvorenom grobu i bacila na lijes malen buket poljskog cvijeća.
"Spomeneš li gljive, ode ti glava", reče grofica Uršuli.
"Ali onda ne će otići samo moja glava."
"Prijetiš, ha? A što misliš, što će prevagnuti na sudu, riječ jedne grofice ili riječ služavke?"
Uršulu spopade bijes i ona joj pokaže izdaleka kovertu s grbom. Ispriča joj sadržaj pisma, a grofica problijedi.
Nakon pogreba imanje kao da je opustjelo. Grofica i Uršula izbjegavale su jedna drugu.
To je tako trajalo neko vrijeme, a onda je počelo ono čega se Uršula bojala. Bili su to u početku prigovori zbog rublja što visi na rubu parka uz zgradu za služinčad.
"Na što sliči naš park? Zar ćemo mi, a pogotovo naši gosti, gledati to tvoje prljavo rublje?" žestila se grofica.
"Nije prljavo, milostiva grofice, oprano je i potpuno čisto."
Grofica je samo stisnula zube i ušutjela.
"Zašto lupaš tako tim posuđem?" viknula bi Uršuli, došavši joj iza leđa.
Grofica je koristila svaku priliku da podvikne, da prigovori za svaku sitnicu. Uršula bi zadrhtala čim bi vidjela groficu.
"Slušaj, Uršula, mislim da i ti uviđaš da ne možeš ovdje ostati. Evo, dat ću ti pristojnu otpremninu, otiđi i snađi se nekako, nađi si neko drugo zaposlenje."
"Ne, ne idem!" odbrusi joj Uršula, razmišljajući kako je ovdje provela najljepše dane svoje mladosti, ovdje su joj najljepše uspomene.
"Dobro, vidjet ćemo!" reče grofica i bijesno izađe iz sobe.
Grofica je bivala sve gora. Stalno je Uršuli bila za petama i nije ju ostavljala ni trena na miru.
"Uršula, primijetila sam da fale neki predmeti iz kuhinje. Srebrni pribor nije više sav na broju. Prijavit ću te policiji."
"Nisam ja ništa ukrala. To ste vi sakrili da biste me mogli optužiti. No, pazite što radite, imam nešto čime i ja vama mogu nauditi."
Jedne noći probudi Uršulu kucanje na prozor. Najprije pomisli da je to bio san. Tek što zadrijema, ponovno kucanje. Skoči iz kreveta i priđe prozoru. Vani je noć, nigdje nikoga, samo se kroz krošnje stabala u parku probijala blijeda mjesečeva svjetlost. Kucanje se ponavljalo skoro svake noći. Iz dana u dan živci su joj popuštali.
Da stekne hrabrost i smiri živce, počela je pomalo piti. U podrumu je bilo pića napretek, no ona bi gucnula samo koju čašicu. Kada je to primijetila, grofica joj oduzme ključ od podruma. Potreba za pićem bila je sve jača. Novca Uršula nije imala, a bez pića bivala je svakim danom sve nervoznija. Kucanje na prozor noću nije prestajalo.
"Ovdje ipak ne mogu ostati. Moram nekamo otići", govorila bi sama sebi.
Nakon nekog vremena, jednog se dana odluči da napusti dvorac. Otišla je u predvečerje na kolodvor da dočeka vlak. Rubac na glavi spustila je duboko na čelo, tako da su joj samo oči provirivale. U sumraku predvečerja nije ju tako nitko prepoznao. Pružala bi ruku i zahvaljivala za sitniš.
Kriomice bi kupovala piće, da u čašici nađe mir i malo radosti.
Ljudi su se već bili navikli na prosjakinju s rupcem na očima i s ispruženom rukom.
* * *
Požari su često izbijali, pogotovo ljeti - a kako i ne bi, ta mnogi su kućerci pokriveni slamom. Kad slama plane, vatra se brzo širi i nitko je ne zaustavi.
"Nije dosta moliti se", govorio je župnik i savjetovao neka sagrade kapelicu. Mještani Žutog Brijega i Široke Rijeke dogovoriše se i sagradiše na raskršću između dva sela kapelicu Svetom Florijanu, čije su ime zazivali protiv požara jer je on, prema predaji, jednom jedincatom vjedricom vode ugasio požar u cijelome gradu.
Otkada se pamti, ne znaju da se ikada dotad požar dogodio zimi. No, te je godine, i to baš u noći pred Božić, kad se nitko tome nije nadao, buknuo tako žestoko da je plamsaj obasjao cijelo selo. Najprije pomisliše na betlehemsku zvijezdu.
"Gori dvorac!" čuli su se povici.
Ne gubeći časa, potrčaše svi prema grofoviji, noseći svatko po vjedricu vode. Crvenožuti plameni jezici dizaše se visoko prema nebu. Odmah uvidješe da se takvu rasplamsanu vatru ne može ugasiti s par vjedrica vode - stadoše kao opčinjeni, gledajući širom otvorenih očiju; vjerovalo se da gledanje u vatru jača oči.
Već gori sve osim zadnjeg krila dvorca; na jednom od prozora pokazala se kontesa - tupa izgleda i zamućena pogleda, ne zove u pomoć, već se grohotom smije. Načas nestade, a kad se ponovno pojavi, stane izbacivati kroz prozor albume s fotografijama i slike što ih je skidala sa zidova. Padaju posvud, pucaju im stakla, ispadaju iz okvira i vjetar ih raznosi.
Kada mještani, pohitavši, donesoše ljestve, kontesa već nestade s prozora i ubrzo se čuo njen prodoran vrisak.
Buktav plamen liže perzijske tepihe s vunenim cvjetovima, rozetama i amblemima, engleske i bečke stajaće ure, portret u baroknom okviru s posvetom "Kaiserliches Geschenk Franz Josephs I. von Österreich" i slike debelih vlastelina koje su izradili dvorski slikari. Plamti klavir marke Hornung & Moeller, a podalje stolić od pozlaćena drva i iznad njega tapiserija na kojoj Kain ubija Abela. Razbuktao se krevet s baldahinom i raskošni ormari, urešeni ružinim drvetom, tulipovcem i kraljevskim palisanderom, te pozlaćenim brončanim okovima i ukrasima.
Širom otvorenih očiju svi prate kako dogorijevaju rokoko stolci, renesansne klupe, bidermajer sofe i otomani u stilu Luja XV, te francuski biljar od bijelog javora i kartaški stolić s nogama od slonove kosti. Pucaju kristalni lusteri, venecijanska ogledala, murano vaze i pehari s portretima kraljeva - signirani i unikati.
Kad se sve smiri, od požara ostadoše samo goli zidovi, a na snijegom pokrivenom travnjaku leži mnoštvo fotografija: kontesa na izletu u idiličnoj okolini kraj jezera, na plesu pod krinkama, u povorci u parovima plešu polonezu (na poleđini zapis: "1877. godina - prvi bal u Bečkoj operi"), te grofica u krinolini, s mnogo nakita na sebi i visokom vlasuljom, za čiju je izradu bilo potrebno kose s glava nekoliko žena - našminkano joj i napudrano lice izgleda kao maska. Dobro ugojeni muškarci u frakovima - vidi se da se šale i lagodno smiju.
Fotografije idu od ruke do ruke; mnogočemu se čude, ali ponajviše tome kada na slici uz kontesu vide psa u odjeći - bio je u smeđem kariranom kaputiću.
3
Ani se često misli vraćaju njenoj pokojnoj sestri Veroniki, koja je u mladosti otišla s mužem u Ameriku. Kao cestovni radnik, Jakob se dobro snašao, tako da su mogli pomagati svojim roditeljima da ne gladuju. Ceste koje je gradio počeo je osjećati kao svoje; mislili su da će zauvijek ostati u Americi, te kad im se rodio sin, dadoše mu ime Johny. Kasnije su ga bili prozvali Đani, pa mu je to ime i ostalo.
Đani je već bio poodrastao kad je Jakoba snašla velika nesreća, pao je u vrelu smolu, ostao bez nogu - i nije preživio.
Veronika je odlučila vratiti se u "stari kraj". Nisu imali dosta novaca za kartu, pa su Đanija primili da radi na brodu, na kojem je i ostao - dok se Veronika sama vratila u rodni kraj.
Godine su prolazile, a Đani je stalno odlagao povratak. "Doći ću kad zaradim dosta novca", pisao je.
Veronika je redovito primala Đanijeva pisma i karte. I kao da nije bilo luke na svijetu čiji poštanski žig ne bi imala otisnut na koverti. Pisao joj o pustinjskom pijesku koji pjeva, o plavom nebu i jasnim zvijezdama na Islandu, o stalno nasmijanim ljudima u Đakarti, o polarnim noćima, kad žutozeleni snopovi zraka polarne svjetlosti kao da izbijaju iz jedne točke nebeskog svoda. Vidio je gubavce iznakažena lavljeg lica, ljude četvrtaste glave i one s izbrušenim klinastim zubima; vidio je kako ljudi žive u čamcima i na grobljima. Pisao je da je vidio stonogu s tristo nogu, jeo meso krokodila, majmunsko meso i pržene zmije, ali jeo je i kavijar - kolač radosti. Nije joj pisao o gorkom mornarskom kruhu, o gladovanju na brodu, o tome da ih znaju kažnjavati i tući, a neposlušne da bacaju u more.
Kako je vrijeme prolazilo, Veronika je sve teže razumijevala Đanijeva pisma. Zaboravljao je riječi svoga materinjeg jezika, sve je više bilo tuđih riječi, no njoj je bilo glavno da joj se on javlja, i da tako znade da je živ. Govorila je da joj piše da je kuda god dođe, uvijek sve drukčije, a da je samo nebo svugdje plavo.
Veronikini snovi često su bili nemirni i ružni. Znala je sanjati da Đanija na brodu uvijaju u jedreno platno i omataju ga konopom - vežu mu kamen uz noge i spuštaju ga u more. Budila se tad u bunilu prije nego što bi ga "predali moru" i prolijevali za njim nekoliko kapi ulja, po starom mornarskom obredu.
Dala je urediti grob i zlatnim slovima upisati svoje i njegovo ime; posadila je stotinu stabala oraha, koji sad već nose plod. "Neka se nađe ako mu ne pretekne", govorila je. Krunica joj vječno među prstima. Ispred svakih deset Zdravomarija izgovara Očenaš, a kad na kraju izmoli Slava Ocu, uperi molećiv pogled prema nebu i zazove: "Bože, daj mu mirno more!"
Jedne jeseni breze predugo zadržaše lišće, što nagovijesti da će zima biti oštra i da se treba za nju dobro pripremiti. Kako za stare kosti nikad dosta topline, Veronika je počela naglo pobolijevati od "prsne boli i bljedoće". Kretala se hromim hodom, oprezno vukući noge i stružući njima po podu. Kad je pala u krevet, žalfijom joj napuniše blazinu, a bol u očima ublažavahu vodom od zrna tuče. Govorila je da bi joj jedino sveta voda iz Lourda mogla biti od pomoći.
No kad se čuvarkuća na krovu Veronikine kuće iznenada osula sniježno bijelim cvjetovima - naslutiše ono najgore. I premda joj namještaše želudac, stavljajući joj na trbuh čašu i upaljenu svijeću, ona je svakog dana sve manje uzimala hranu.
Pred sam Božić primila je pismo od Đanija, u kojem javlja da će njegov brod za tri mjeseca stići u Marseille; zauvijek da će tad napustiti more, i kad snijeg bude kopnio, on će stići u "stari kraj".
Iako je bilo poznato da su majke koje su već gledale smrti u oči, znale nekim čudom dočekati sina, nitko nije vjerovao da bi Veronika, koja je jednom nogom već bila u grobu, mogla dočekati Đanija. Kad su pauci otplazili od peći i već pleli mreže kraj prozora, što je značilo da snijeg kopni, krstili su se od čuda i govorili kako je to dokaz da je sve u božjim rukama.
Dobro se sjećaju kad se zadnje nedjelje ožujka iz popodnevnog vlaka iskrcao visok, krupan muškarac orlovskog nosa, u kričavom kariranom odijelu, s džepnim satom na zlatnom lancu. Imao je gegav, mornarski hod, nosio je veliki drveni kovčeg i papagaja u krletki. Kao pravi svjetski čovjek, toliko se razlikovao od ostalih putnika da su svi odmah znali da je to stigao Đani.
Veroniki, koja se opraštala sa životom, već su maknuli jastuk ispod glave da joj olakšaju smrt, ali kad ugleda sina, izgledalo je da će se podići, no ona podiže samo glavu, pogleda Đanija, i na ustima joj zatitra smiješak. Glava joj klone i Veronika se rastade s dušom.
"Kao da si prstima prinosi hranu", čudila su se djeca gledajući pticu vatrenocrvenoga, modroga, žutoga i zelenog perja.
"Do come in! Do come in!” glasao se papagaj.
"Govori ljudskim glasom!" reče jedan od dječaka.
"Ima spljošteno lice", primijeti djevojčica.
"Može doživjeti preko stotinu godina."
"U Australiji sam ih gledao kako žive u jatima, kao ovdje vrapci", reče Đani.
Radoznalo ga slušaju, smiješno im je kako govori stranim prizvukom i traži riječ, no nekad je ni nakon podulje šutnje - ne nađe. Tad se samo nasmije i široko zamahne snažnom rukom, tetoviranom znakovima i slikama. Na prsima mu te neizbrisive slike sidra i sirene, a oko vrata nosi, kao i svi pobožni pomorci, lančić na kojem vise tri sićušna zlatna znamenja: križ, sidro i srce – predstavljajući vjeru, ufanje i ljubav.
4
" Napiši riječ 'mir' ", reče Ludwig.
"Zašto baš 'mir'?" upita Sofija.
"Zato što je to ono što najviše želimo."
Ispisivali su "mir"..."mir"..."mir", sjeća se Sofija.
"Ti stavljaš točku odmah pošto napišeš slovo, a ja tek kad napišem cijelu riječ", reče Ludwig i nastavi:
"A sada napiši: 'Vjenčat ćemo se kad završi rat.'"
"Što misliš o mome rukopisu, kakav mi je karakter?" upita Sofija.
"Tvoj rukopis daje sliku osobe duševno nježne i fine, sa živom maštom, podložne dojmovima i utjecaju - koja je prilično bespomoćno izložena životu."
"Rukopis je mozgopis", pisao je Ludwig u "Grafološkom kutku" tjednika, gdje je stalno davao kratka mišljenja o poslanim rukopisima... "Između milijuna ljudi ne može se naći dvoje koji pišu potpuno jednako"... "Pretežno misaona glava koja nerijetko istodobno misli apstraktno, bit će i nehotice ponukana da unutar redaka odvaja riječi daleko jednu od druge, a isto tako i redak od retka; dok glava pretežno osjetilna, a dosta često i maštom obdarena, jedva će malo naglasiti unutarnje razmake."
Stizaše pisma pisana koso ili uspravno, tankim ili debelim linijama, slovima krupnim ili sitnim, krivuljastim ili uglatim, zbijenim ili naširoko razvučenim, slova zamrljana i kukasta ili, pak, slikovita i ona glatkih i nježnih oblika.
Iščitavao Ludwig iz rukopisa: potištenost, nedostatak radosti i nezadovoljstvo ili, pak, spremnost za život, pouzdanje i sposobnost za doživljaj sreće.
"Velika i široka mala slova, neobično snažno naglašavanje pritiska, točnost svih redaka, te crta koja se izričito penje, govore o čovjeku poduzetna duha, odvažnom, djelotvornom, snalažljivom u svijetu, ali malih duhovnih interesa", tumačio je Ludwig obilježje karaktera.
Pronalazio je senzibilnost, težnju za moći, plašljivost, dar kombiniranja, oštroumnost, bogatstvo fantazije, otmjenost, suzdržanost, razboritost, smisao za red, darežljivost, sitničavost, jednostavnost, blagost i samovolju, nepomirljivost i grubost; otkrivao je odlučne, energične, ustrajne, one mlitave radinosti, ali i one sangvinične kovače planova, koji uvijek previše toga započinju i laćaju se novog posla prije nego završe ono što su započeli.
"Kao da se igra perom, oblici mu glatki i nježni, piše naširoko razvučeno, sviđaju mu se suvišni, ali bezazleni zavijutci i završni potezi puni zamaha - taj lako saobraća, 'ljubak' je i nikada nije bezobziran, ima smisao za veselje i 'plitku' duhovitost", analizirao bi Ludwig karakter.
"Pretežno piše uglasto, prelazi čas na srednješiroka, čas na uska mala slova, koja onda često djeluju kao zgnječena i time gube svu glatkoću i nježnost, sviđaju mu se naglo prekinute završne crte, piše zamrljano i kukasto - bezobziran je do zloće, razdražljiv, sklon ispadima i katkada grub", tumačio bi Ludwig rukopis.
Za dugih zimskih večeri sastajali se Sofija, Margareta, Ludwig i Nikola u Nikolinoj sobi da prikrate vrijeme uz partiju karata.
Nikola bi često ispod oka, skriven iza karata što drži u ruci, dugo gledao Sofiju. Pri kartanju bi prema njoj često bio popustljiv, trudio se da bude zabavan i šaljiv, a nekad bi u toku igre, onako bezazleno, stavio svoju ruku na Sofijinu ili bi joj u razgovoru dotaknuo rame. Sofiju je to smetalo, no nije mogla biti neugodna. Kazala je i Margareti da je smeta vladanje Nikole, no ova se samo nasmijala i rekla: "Ta ne će te pojesti, čovjek želi biti u društvu ugodan. Pa i mene nekad dirne, nekad mi čak ruku drži dok nešto govori, no mene to ne smeta. To ima u navadi, vidiš da i Ludwigu zna ruku staviti na rame i onda mu dugo priča."
Kada bi se našli sami, Nikola je Sofiju salijetao udvaranjem, govorio joj o njenoj ljepoti, o želji da budu dobri prijatelji. Molio ju je da pođe s njim u šetnju, da joj želi nešto reći. Želio bi se srediti, osnovati obitelj, osjeća se osamljenim, ne podnosi više taj samački život. "Pa nađi si djevojku i oženi se", znala bi mu reći Sofija.
"Upravo to želim. Baš o tome htjedoh s tobom popričati."
"Ja ti u tim pitanjima nemam baš nikakva iskustva. Obrati se Margareti, ona ti tu može više pomoći, ona je već bila, doduše nakratko, u braku."
"Ona me ne zanima. Kad sam te prvi put ugledao, poželio sam da se zbližimo. Želio sam na svaki način da dođem tu na stan, u vašu kuću. Zarekao sam se da ću sve poduzeti da ti se približim. Molim te, Sofija, saslušaj me, moje su namjere poštene, nisam avanturist koji traži provod. Daj mi priliku da dokažem koliko želim da budem uz tebe. Svaku večer žurim kući da što prije sjednemo za stol i podijelimo karte. Moj dan tek tada počinje. Cijelog dana nestrpljivo i često u žurbi obavljam poslove, kao da će žurbom prije doći večer. Nemoj se ljutiti kad ti nekad ruku dotaknem. To je za mene trenutak sreće, osjetim
toplinu tvoje ruke i ta mi toplina prođe cijelim tijelom."
"Lijepo pričate, trebalo bi da pišete romane."
"Nema ljepšeg romana od samog života. Ni težeg, naravno."
"Vjerojatno znadete da smo Ludwig i ja od djetinjstva zajedno, da smo nerazdvojni. Nemojte se truditi, ne trošite vrijeme i snagu na pogrešnom mjestu."
"Nisam znao da ste vas dvoje toliko vezani. Kad vas čovjek gleda, ne bi to rekao. Izgledate, doduše, kao dvoje starih prijatelja, no neka velika ljubav tu se ne primjećuje."
"To nas dvoje, on i ja, dobro znamo, a što drugi misle, to nas ne zanima."
"Ovo što si mi rekla teško me je pogodilo, no nikada ne ću napustiti nadu. Nekada se i čuda događaju."
5
U proljeće četrdeset pete, kad je prolistalo drveće i procvale voćke, nije bilo one proljetne radosti. Strah se uvukao u ljude i zasjenio onaj lijepi proljetni ugođaj. Svi su se doduše radovali skorom završetku rata, sada se već pouzdano znalo da mu je kraj blizu, no tu radost kvarila je neizvjesnost onog što ih čeka.
Kakvi su ti što dolaze, što će biti s namještenicima starog režima? Vojnici i krivci pobjeći će, mnogi su već pobjegli na Zapad, no krivnja se može i izmisliti.
"Ja sam postala učiteljica, a ti još nisi postao klaun."
"Stignem još uvijek", odvrati Ludwig.
"Osjećam se kao da imam krila, kao da ću poletjeti. Još mi je pred očima cijeli razred. Nagnuti nad crtanke, crtaju svoju ulicu. Kao da se dogovoriše, svima kuće imaju crvene krovove, iz svakog dimnjaka izlazi dim, gore u uglu sunce, na nebu pokoji oblak i ptice koje visoko lete. Kako se približavao državni praznik, na svakoj se kući vijorila zastava... A ti, nekako si zamišljen."
"Ništa važno, ponekad razmišljam o onome što se govori, o vijestima što dolaze iz onih krajeva gdje su već došli na vlast oni novi. Priča se o obračunima s ljudima koji su radili u starom režimu."
"Pa ti nisi nikome ništa nažao učinio, a nisam ni ja. Radimo svoj posao, ti kao novinar a ja kao učiteljica. Nisi nikada obukao čak ni uniformu, a o oružju da i ne govorimo. Nisi ga ni dotaknuo."
"Ostavimo brige! Nego da večeras pođemo na ples?" reče Ludwig.
Trudili su se da budu dobre volje. Na kolodvor dođoše nešto ranije i šetaše, uglavnom šuteći.
Subotom je navečer ples u klubu novinara. U restoranu kluba naručiše večeru i malu bocu šampanjca.
"Sve će dobro završiti, vidjet ćeš, samo da taj rat završi", pokušala je Sofija unijeti malo dobrog raspoloženja. Plesali su šuteći, trudeći se da budu vedriji. Neizvjesnost i strah zasjeniše skori dolazak mira. "Možda nam je ovo zadnja zajednička večer", mislili su oboje, ali su šutjeli.
Na putu kući u vlaku gledali su kroz prozor vagona, gledali su svjetla što jure u suprotnom smjeru i tražili riječi...
Dođoše pred vrata Sofijine kuće, tu stadoše i Ludwig uhvati Sofiju za ruke...
"Hvala ti za ovu divnu večer", reče Sofija. "Ludwig, nemoj još otići. Ostani još malo, tako je lijepa ova večer."
Razgovarali su, a bilo je i trenutaka kad bi se nasmijali.
"Sada ipak idem, vidim da si umorna."
On krene da će poći, no ona mu čvrsto drži ruku. Ludwig joj priđe, odmakne joj s lica pramen kose i njihove se usne spojiše u dugi poljubac.
Htjela mu je reći da ostane, tražila je način kako da mu kaže da osjeća strah, no nije smogla snage da bilo što kaže.
Pratila ga je pogledom sve dok nije nestao u noći.
Završio je rat i došla nova vlast.
Jednog jutra Sofija primi u školi pismenu obavijest u kojoj joj se "stavlja do znanja" da joj prestaje radni odnos - zamijenit će je nova učiteljica.
Ničim nije željela odati strah, sačuvala je mirnoću; sa svojih deset prstiju već će se snaći, mislila je. Ali kad je sutradan saznala da je Ludwig nestao, kao da je u zemlju propao, ostala je bez riječi, zanijemila je i došlo joj je da zaplače.
U hodniku, kod ulaznih vratiju, bijeli se malena koverta na kojoj je samo jedna riječ: "Sofija". Margareta se sagne, uzme pisamce, ogleda ga i načas razmišlja. Krenula je da potraži Sofiju. U kuhinji mama - sama, u žurbi je jer sprema doručak za Nikolu. Nije ni primijetila da na vratima stoji Margareta.
"Mama, gdje je Sofija?"
"A ti si to, baš si me prepala. Malo sam zakasnila s doručkom, sad će Nikola svakog časa doći, znaš da mu se uvijek žuri. Sofija? Ne znam, danas je još nisam ni vidjela. Tu je negdje, valjda u dvorištu ili kod tate u radionici."
Ana je u žurbi nije ni pitala zašto treba Sofiju. Margareta ode hodnikom prema ulaznim vratima, a onda zastane. Otišla je u svoju sobu, stala uza stolić nasred sobe i nešto razmišljala.
"Zašto bih joj odmah dala to pismo? Ne treba žuriti."
Pismo je stavila na dno donje ladice noćnog ormarića, ispod svojih pisama.
"Zašto je otišao bez ijedne riječi, bez pozdrava?" razmišljala je Sofija i bilo joj je teško to podnijeti.
"Znaš ti Ludwiga," tješila ju je mama, "oprezan je, najbolje da nitko ne zna; a to je i istina. Ovi novi nemaju baš puno obzira u svojim istragama. Ovako ne mogu ništa. Da što s nama rade, ne mogu od nas baš ništa doznati."
"Imaš pravo, mama", prihvati Sofija; to je donekle utješi.
Znali su svi oni o sudbini hrvatskih novinara - nestadoše bestraga, a jednog je na ulici pogodio "zalutali metak".
Mama ju je tješila, a tješila se je i sama da će vrijeme učiniti svoje. Nadala se je da će se Ludwig kadtad pojaviti.
Nakon dolaska komunista, anđele s trubljama, arkanđela Mihaela s vagom i zlatnožutog kerubina s knjigom u ruci, Valent je odmah premjestio u komoru iza radionice u kojoj je držao alat. Iznio je i sve lampaše, i na njihovo mjesto poslagao zvijezde petokrake, koje je na brzu ruku bio isklesao.
I nova je učiteljica bila mlada i lijepa, ali bez desne ruke, koju je u ratu izgubila. Đaci su isto tako dobili zadaću da crtaju svoju ulicu. I sada su sve kuće imale crvene krovove, iz svakog je dimnjaka izlazio dim, gore u uglu bilo je sunce, na nebu pokoji oblak i ptice u letu, samo što su sada na kućama bile razvijorene drugačije zastave.
6
"Izgubit ćeš oči od tog posla, dijete moje, cijeli božji dan dižeš očice i krpaš te tuđe najlonke," Ana će Sofiji, "idi među ljude, samo čučiš doma između ta četiri zida, vrijeme odmiče, nisi u prvoj mladosti, davno si prešla dvadesetu, moraš se konačno odlučiti... rekao je da si djevojka kakvu se rijetko nađe, kakvoj se ni u snu nije mogao nadati, vjeruje da će mu se nada obistiniti, ima najbolje namjere, ne skida oka s tebe, ne bi htio, kaže, graditi kule u zraku, htio bi znati na čemu je... sad ti se pruža prilika kao na dlanu, dobra partija, ne pita za miraz, čovjek je na svome mjestu, školovan, nema prazne džepove, nema tešku narav, svi ga rado primaju u društvo, politika mu u krvi, eto vidiš, čovjek za sve... nije brz na jeziku, nije od onih koji bubnu i ostanu živi... gledam ga kad dolazi, milina ga gledati kako jaše kasom... no nitko nije savršen, svi smo božja stvorenja, netko ima duže netko kraće ruke, onako kako je koga bog stvorio... na to što malo zastaje u govoru, što mu zapinje jezik, na to što govori u izrekama i poslovicama da bi iskazao iskustvo, pouku i mudrost, što svakome govori ti, tapšajući ga po ramenu, priviknut ćeš se, dušo moja, ljudi se u braku priučavaju, nitko nije bez mane, a i čovjek se mijenja s godinama... naučit će se da tiše govori, unijet će novi duh u kuću... puna mi je glava briga, pao bi mi kamen sa srca, ali ja kao da govorim u vjetar, nikad mi ne daš za pravo... držiš se kao drvena Marija, on je veterinar, a ti ne držiš mnogo do toga dokle je on dotjerao... putevi su Gospodnji nedokučivi, no, dušo moja, izbriši Ludwiga iz pameti, već par godina niotkud glasa o njemu, no vrijeme liječi mnoge rane..."
Sofija neopazice izađe iz sobe, a Ana nastavi i dalje pričati:
"... kažeš da ne prođe dan a da ti ne govorim o Nikoli, ali moram ti reći: da sa svijećom tražiš, ne bi takvog našla, nikad ga ne vidiš među kartašima, ne voli on one njihove muške priče, ne ćeš morati djecu slati u birtiju po njega... dobro gledaj, dobro otvori oči, sad imaš rijetku priliku, treba stupiti u brak, a ljubav će se već razviti... ti izmičeš odgovoru, a on već kupio zaručničko prstenje, još mu se nikad nisi obratila niti mu ime spomenula, razmisli dobro, nisi ti jedina na svijetu, svatko je sam svoje sreće kovač, dijete moje.”
Nikola zaista nije volio te njihove praznovjerne muške priče o golim vješticama, čak im je znao reći da je na njegovo da bi im ih zabranio, na što mu je vincilir odvratio da on ionako nema svoje mišljenje, već sve ide prvo pitati u Komitet.
Ni njihove šale Nikola nije uvijek razumio. Jednom ga pitali da li on kao veterinar znade kako su nastale ose. Dok je Nikola malo razmišljao kako da im odgovori, oni su mu se podsmijavali jer da mu se Darwin stalno mota po glavi, i jedan od njih, ne dajući Nikoli vremena za odgovor, objasni: "Kad je bog stvorio pčele, đavao se zainatio i pošlo mu je za rukom da stvori ose."
7
Margareta zakuca na vrata. Nema odgovora. Znala je da je veterinar Nikola u sobi, pa malo pričeka, a onda zakuca ponovno, nešto jače.
"Samo hrabro naprijed", javi se Nikola iznutra.
"Dobra večer, Nikola, ako smetam, doći ću drugi put."
"A, ti si to, Margareta. Malo sam se začitao, a možda i zadrijemao, tako da nisam baš bio siguran da netko kuca, naročito navečer. Čemu imam zahvaliti da me posjećuješ?"
"Ma, nisam mogla zaspati, pa, pomislih, možda imate kakvu dobru knjigu."
"Ima tu nešto, sasvim dolje na polici, gore su moje stručne knjige, da mi budu bliže pri ruci. Romane sam stavio na donju policu jer ih sve rjeđe čitam. Za to nemam baš mnogo vremena."
"Bilo bi mi lakše da mi malo pomognete", vragoljasto će Margareta uz zavodnički smiješak.
"Ne znam što te zanima. Evo tu je Dickens, a ovdje su ruski pisci. Dostojevski je ponekad malo preopširan, neki kažu da može biti i dosadan. Ha, evo, tu je Tolstoj, pa sad biraj, ima i nekoliko drugih, izbor nije baš velik. A što bi tebe zanimalo?"
"Ne vjerujem da je muškarac u vašim godinama baš bez iskustva i bez poznavanja želja mladih žena. Onako, nešto romantično, znate što mislim."
"E, onda preporučam Tolstoja. Tu su i 'Ana Karenjina' i 'Kreutzerova sonata'. Završetak im, doduše, nije romantičan, ali one najveće ljubavi mogu imati i tragičan završetak. A i što će ti oni sladunjavi hepiendi."
Na hodniku su se čuli tihi koraci. Zašutješe u očekivanju da će možda netko zakucati na vrata. Kad su se koraci počeli udaljavati, nastaviše razgovor.
Čučali su jedno uz drugo, vadili knjige iz police, razgledavali ih i vraćali na njihovo mjesto. U jednom se trenutku Margareta zaljulja, onako čučeći, i pade na leđa, malo nezgodno, tako da joj haljina klizne i noge ostadoše gole. Nikola joj pruži ruku i pridigne ju, a ona, sva crvena u licu, poče mucati o svojoj nespretnosti.
"Ma, nije to ništa, nadam se da se nisi povrijedila."
"Tako mi je neugodno."
"Nemaš razloga da se sramiš, ti imaš što pokazati", reče Nikola uz smiješak.
"Ti si mnogo toga pročitao. Ispričaj mi nešto iz tih ljubavnih romana. Imaš i Shakespearea. Čula sam za njega. To je ona nesretna ljubav dvoje mladih, to su neka dječurlija, a ja bih radije čula nešto o zrelim ljubavima."
"Onda pročitaj ove dvije knjige od Tolstoja, poučne su, naročito za žene koje traže ljubav izvan braka."
"Ako misliš da ćeš mene time prestrašiti, reći ću ti da se varaš. Onoga kog želim - dobit ću, pa ma što morala učiniti."
"Dobro da znam, sad moram pojačati oprez", našali se Nikola.
Margareta uzme dvije knjige, zahvali i izađe iz sobe. Na kraju hodnika zaškripala su Sofijina vrata.
"Ni Nikola me ne će, i on želi Sofiju. Što sam ja to bogu skrivila da me svak’ odgurne kad se kome želim približiti. Svi samo nju tetoše i maze, nikad na nju nitko ne podvikne, kao što su često na mene vikali, i mama i tata, i učitelji u školi. Muškarci se sa mnom provedu, a onda odu drugoj", razmišlja Margareta u očaju još jednog neuspjeha.
"Zar si već pročitala knjige?" začudi se Nikola kad se na vratima već idućeg dana pojavila Margareta.
Uzimali su knjige s polica, listali ih i pregledavali. Margareta bi već nakon dan-dva vraćala knjige i tražila druge.
"Sada idem", reče jedne večeri Margareta, ali ne ustaje s ruba kreveta, gdje se bila udobno smjestila, tik do Nikole. "U posljednje vrijeme teško zaspem".
"Nađi si nekog tko će te uspavati", našali se Nikola.
"Nemam ja u tome sreće, onaj tko se meni sviđa razmišlja o drugoj... Idem sada", Margareta će oklijevajući, ali ne ustaje. "Nikola, samo jedna pusa pomogla bi mi da zaspem."
Oboje su šutjeli, kao da u sebi nešto lome, naročito Nikola.
"Samo jednu malu, malu pusu i odmah idem."
Nikola joj stavi lijevu ruku oko vrata, a desnom joj privuće glavu. Kratko ju je poljubio, a onda joj se zagledao u oči.
"Sada idi, Margareta, tako smo se dogovorili."
Gledala ga je netremice, ne skidajući pogleda s njegovih očiju. Hitro, kao mačka kada lovi miša, ovije mu obje ruke oko vrata i glavu mu privuče na grudi. Poče mu ljubiti oči, vrat, kosu, a kad im se usta spojiše, nije se više dala odvojiti. Sa sebe zbaci kućnu haljinu i u trenu se nađe gola, a onda poče i njega skidati.
Nitko ne bi odolio ljepoti toga ženskog tijela. Polegao ju je preko kreveta i na trenutak uživao u onome što vidi: nabrekle joj grudi izazovno strše, dižu se i spuštaju u ritmu disanja, a usne, poluotvorene, čekaju onaj dugi, vreli cjelov od kojeg nestaje sve drugo a ostaje samo čežnja, strast i onaj snažan, gotovo bolni grč pri gibanju dvaju tijela...
8
Valent je svakim danom bivao sve šutljiviji. Jeo je sve manje i pri jelu često prigovarao kako to jelo nije više ukusno kao nekad. "Ta ti si barem dobra kuharica, zašto sad najednom tako loše kuhaš", govorio bi Ani, ostavio žlicu i jelo na tanjuru, spustio se u svoju stolicu i zažmirio, kao da ne želi nikoga vidjeti. Kad je legao u krevet, prestao je uzimati hranu. U kući je zavladala ona potištenost koja se javi kad obitelj zadesi neka nedaća.
"Svi smo šutjeli i mimoilazili se ne govoreći satima ni riječi. Toliko sam željela da s Valentom razgovaram, no nisam znala kako da započnem, što da mu kažem", razmišlja Ana. "Očajnički sam prekapala po sjećanju, prebirala uspomene, ne bih li našla nešto što bi ga potaklo na razgovor. Bila sam uvjerena još jedino u to da mu je jako stalo do Sofijine sudbine, toliko je želio da se uda za veterinara Nikolu. Da nije to što Sofija odbija da se uda za Nikolu razlog pogoršanja njegovog zdravlja?"
"Nadam se da ti je drago što ćeš imati zeta veterinara", poče Ana diplomatski, pa nastavi: "Izgleda da se Nikola zagrijao za Sofiju, pričao mi je kako mu je dojadio taj samački život, želi obitelj, ženu i djecu, da ima nekog za koga će raditi i živjeti, ali Sofija kao da izbjegava njegovu blizinu, a o vjenčanju ne će ni da govori, vidi se da ju je upravo strah vjenčanja, to se osjeća iz svakoga njenog pokreta i vidi joj se po glasu kad se o tome govori, a čula sam ju i kako u snu sama sa sobom razgovara, a onda kao da razgovara s Ludwigom, spominjući neki grm paprati, paunovo pero, a najviše spominje nekakve potkove, koje njih dvoje, ona i Ludwig, traže putem od šume do sela, govori kako će njih dvoje naći mnogo potkova i pozabijati ih na sva vrata i prag kuće, tako da im nitko i ništa ne će moći nauditi, a na kraju toga dugoga govorenja same sa sobom okrenula se zidu jecajući i tiho plačući, što mi kida srce, ne mogu je više takvu gledati, a ne znam što da učinimo, ostane li tako sama, sve dublje će tonuti, može se i razboljeti, a uda li se za Nikolu, možda će se smiriti, možda ga s vremenom prihvati kao muža, što često biva u takvim prilikama, što mi je i baka znala pričati da mog djeda nije pravo ni vidjela do vjenčanja, jer su nekad roditelji sve sredili i bez mladih, a ljubav s vremenom dođe, no nekad i ne dođe, život svejedno teče dalje svojim tokom, ta koliki žive zajedno a da ni ne razmišljaju o tome da li se još vole ili ne, a tu smo i mi drugi, kažem ja Sofiji, neka misli malo i na nas, život nam je svakim danom teži, eto, ti nisi više u godinama da bi ti baš prijalo klesanje kamena, pa neka se malo strpi i ne misli samo na sebe, a što se tiče Nikole, ne treba brinuti jer je on čestit i u svakom pogledu čovjek na svome mjestu, eto, nikad on ne bi Sofiji prigovorio kad zaboravi posoliti jelo, šuti, stavi si sam sol u jelo, i to tako da Sofija ne primijeti, a onda me Nikola samo pogleda i nasmiješi se, a kad kažem Sofiji da nije posolila i neka malo pripazi dok kuha, kaže mi da bi ona stavila sol, ali da joj neki unutarnji glas kaže neka ne soli, da je to za nju bolje, misli valjda da će Nikola zbog toga odustati od ženidbe, ili tko zna što misli, i taj glas onda nadvlada i ona ne stavi sol, a i kad mu peče jaja na oko, kažem joj neka pripazi, bolje ispeci ta jaja, a ne da mu onako još slinavo nosiš na stol, jer i te tobože sitnice mogu biti odlučne za brak, a u brak se mora, prije ili poslije, to se mora obaviti kao što se mora roditi, ići u školu, živjeti, raditi i na kraju umrijeti, ali samo da prođe ta svadba, svima bi nam laknulo, znali bismo na čemu smo, a i ti, Valent, sve manje jedeš, kažeš da ti nijedno jelo više ne valja, da nemaš apetit, a i kako bi ga imao kad ti je rakija želudac spržila, a kakav si vučji apetit nekad imao i kako si svakiput očistio zdjelu, tako da nije u njoj nikada jela ostalo, pa onda i to probadanje pod rebrima, što ćeš, sve to ide uz starenje, što nitko ne može izbjeći, jer svak tko se rodi mora ostarjeti, pa na kraju i umrijeti, čega se ti posebno bojiš, a naročito toga da bi te mogli živa staviti u grob, da bi mogao biti živ zakopan, na što ja nikad ne mislim, jer od silnog posla, koji je sada skoro sav pao na moja leđa, nemam vremena misliti na smrt, sve gledam čime bih vam svima ugodila, a naročito Nikoli, eto, kupila sam i stolnjak od voštanog platna, nove tanjure i čaše, znam da Nikola voli guste juhe, prhke kekse i raženi kruh, nasadila sam još jednu kvočku kad on tako voli pečene piliće, no ne znam samo kako ću dugo sve ovo izdržati, jer i na mene će doći red, i ja ću morati Bogu na istinu, a što se tiče toga tvog straha, nije da i ja nekad ne pomislim kako je moguće da čovjeka živog, onako obamrlog, stave u grob, jer se pričalo o tome da ponekad, kad otvore grob, nađu ispremiješane kosti, kao da se čovjek u grobu okrenuo."
Valent pokaže Ani, onom svojom već poznatom kretnjom glave i očima, da je sada dosta tog pričanja, pri čemu se čuje tiho: "Dosta!"
Ana ušuti, natoči mu šalicu čaja od ružmarina, koji pomaže kod probavnih smetnji i niskog tlaka. Valent je donedavno spominjao mramornu prašinu, koja mu još uvijek leži u plućima. Nekad ju je ispirao vinom i rakijom, no sad više ni to ne može, jer mu je i jetra u sve gorem stanju; nadutost i bolovi ispod prednjega desnoga rebrenog luka postaju sve jači.
Noću se Valent sve češće budi a njegovo prevrtanje i stenjanje probudi i Anu, koja je svakim danom sve slabija. Ne boji se ona smrti, a ponekad čak pomišlja da bi to za nju bilo pravo oslobođenje. Strah ju je jedino za Sofiju, samo da se ona sredi, pa će onda Ana u miru zaklopiti oči. Samo da ta svadba dođe i da sretno svrši!