Zašto babica drži kišobran
1
Sofija gleda u već požutjelu fotografiju što u širokom hrastovom okviru visi obješena ispod slike Presvetog Srca Isusova probodenog s tri čavla i okruženog trnovom krunom. Misli joj odlutaše daleko u prošlost. Na slici djed Leopold i baka Lucija sjede pred novom, upravo dovršenom kućom. Najstariji im sin Andrija stoji sa strane pokraj majke. Srednji sin Valent, Sofijin otac, sav je na svog oca; na slici stoji pored njega, a najmlađi Fabijan sjedi majci u krilu.
Najstarijem sinu Andriji otac bi govorio: "Imaš malenu ruku i tanke prste kao tvoja majka. Rad s kamenom težak je posao... Kad sa mnom klešeš, ti uvijek fućkaš, a znaš da su spomenici sjećanja na mrtve... Za tebe bi bilo najbolje da izrađuješ frule; pod tvojom rukom svaka bazgova šiba zasvira... Znam da si ti najstariji i da bi trebalo da me ti u zanatu zamijeniš, no ja bih želio da me naslijedi Valent - on ima velike i snažne ruke, isto kao i ja."
Kad se svijetom proširila španjolska gripa, toliko je ljudi umiralo da su ih jedva stizali sahraniti. Umiralo se osmi ili deveti dan; kosila je sve, od grobara do bogataša, više žene nego muškarce. Spomenici su tad bili toliko traženi da se ocu ispunila želja da proširi kuću.
Kasnije je zavladala malarija. Kraj tolikih bara i močvara bilo je teško braniti se od nje, harala je i odnosila čeljad. Djedu Leopoldu ni kinin nije pomogao. Sjeća se Sofija kako su mu pod noge stavljali ugrijanu vruću ciglu, a kad bi dobio visoku vrućicu, polijevali ga hladnom vodom. No, smrt mu je muke brzo skratila.
Za trgovca Vida i njegovu ženu Barbaru, koji su istog dana ispustili dušu, rodbina je dala postaviti spomenik od crnog mramora s anđelom čuvarom koji svira u trublju. Za taj je novac otac kupio vinograd i u njemu dao sagraditi klijet.
A ovaj otoman na kojem sad ležim, ove krevete, ormare i psihu, sve od masivne orahovine, naručili smo, prisjeća se Sofija, kad je umrla mlinareva žena. Dugo je bolovala, doktori joj nisu mogli pomoći. Mlinar je dobro plaćao sve one koji su joj pokušavali naći lijeka - plaćao je mise, platio je i da se u Rimu služi misa za njeno ozdravljenje; dao je da joj brico redovito pušta "prehlađenu i pokvarenu" krv, a poglavito na Veliki petak i na Svetog Bartolomeja. Iznosili su ju da leži pod cvatućom lipom, pila je toplu volovsku žuč, i oko vrata joj vješali gavranovu nogu. Jednog dana kad su u novinama oglasili da je "blago preminula u Gospodinu", govorilo se da su joj previše metali pijavice i da su joj one popile krv. Mlinar, kojem su prigovarali da si je doveo drugu dok se pokojnica nije u grobu još ni ohladila, dao je izraditi najskuplji spomenik, od egipatskoga granita, grimizne boje; sa svake strane spomenika stoji po jedan anđeo a na samom vrhu anđeo s trubljom, izrađen po narudžbi.
Sofiji je još svježe u sjećanju kako se majka tada dvoumila, a onda su ipak uzeli ovu psihu s ovalnim ogledalom. Na policu ispred ogledala stavila je majku božju od porculana - u bijeloj haljini s modrim pojasom, onakvu kakva se u Lourdu ukazala Beatrici dok je čuvala ovce. Lijevo i desno od nje stoje anđeli u obliku krilate djece, u nabranim haljinama, s rukama sklopljenim na molitvu. "Kad brišete prašinu, pazite da vam majka božja ne padne!" govorila bi majka Sofiji i njenoj starijoj sestri Margareti. "Kad bi se majka božja razbila, čula bi se velika buka, a čovjek bi se mogao tako prestrašiti da bi odmah umro", nadodala bi mama s onim svojim ozbiljnim i svečanim izrazom lica.
Jednom je Margareta stajala pred psihom i fućkala te zadovoljna samom sobom poluglasno razmišljala: "Izgledam kao pješčani sat, to je ideal i želja svake žene - velika prsa, tanak struk i široki bokovi!"
Baš kad se okretala lijevo-desno, što je više mogla, da se vidi kako izgleda odostrag, ušla je mama te se zgrozila:
"Za pet ran' božjih, kako možeš u kombineu stajati pred majkom božjom?"
Mama se često ljutila na Margaretu i ponavljala ono uvijek isto: "Ne smiješ nositi pretijesnu bluzu, ni prekratku suknju - mogla bi ti se vidjeti koljena... Samo kurve imaju umetnute čipke na rukavu, fućkaju, smiju se glasno i razuzdano... Svemu su krivi ti tvoji ljubavni romani koje čitaš; oni su opasni za žensku čestitost!"
Da je baka Lucija bila još živa, javila bi se tada iz svog kuta uz peć i na sve bi to samo rekla: "Kada djevojčice fućkaju, majka božja plače."
* * *
Najmlađi sin Fabijan ovdje je na slici još u haljinici. Vidi se da on nije razumio da bi iz fotoaparata trebala poletjeti ptičica. Izbijali su mu prvi zubići, pa je ručicama hvatao svoju nožicu i prinosio je ustima.
Kad je porastao dali su ga da uči za medičara. Rado je izrađivao licitarska srca, konjiće, bebe te čisla od ružičasta i žuta tijesta. I sam je volio "medene bombone" - od kuhanog šećera izrađene pjetliće, sove, vjeverice i patkice, što ih je s majstorom na sajmovima i proštenjima prodavao.
Nakon četiri godine naukovanja i tri godine putovanja kao kalfa od jedne licitarske radionice do druge, položio je ispit za majstora. Kad bi žarko crveno licitarsko srce majstorski ukrasio bijelim viticama i šarama, ružičastim, žutim i plavim cvjetićima te dodao tekst "Budi moja ženica, to je moja željica!" - govorili su mu da je pravi umjetnik.
Tako je to išlo sve dok jednog dana nije pročitao u novinama da su u Južnoj Africi, dok su kopali temelje za proširenje kuće jednoj udovici - pronašli zlatnu žilu. Čuo je da ako tamo krampom samo malo zagrebeš u zemlju, možeš naići na dijamante.
Upravo tih dana stigao je u mjesto jedan poznati svjetski cirkus. Od malena je on volio gledati "benavog Augusta", dresirane životinje, gutače vatre i vratolomije na konjskim leđima. Iste je večeri kupio kartu za mjesto u prvom redu.
Ponijela ga cirkuska glazba dok je ulazio u šator, dotrčali su ekvilibristi, bacali obruče, vrtili tanjure na štapovima, hodali po žici i gutali vatru, redali se akrobati na užetu i vesele točke s klaunima.
Kad su na kolima dovezli ružičastobijelu školjku, među gledateljima je zavladala ona tišina velikog iščekivanja. Školjka se počela polagano otvarati i iz nje je izašla prekrasna nasmiješena djevojka, u kratkoj suknjici i gola trbuha. Ovakve ljepote Fabijan još nikada nije vidio. Poskočila je, potrčala do užeta i popela se na trapez. Prvo je akrobacije izvodila sama, a kasnije su joj se pridružila još dvojica. Dok se s jednim njihala na trapezu, napustila bi ga i zrakom poletjela prema drugome te se prihvatila za trapez koji joj je on poslao. Fabijanu se činilo da, leteći tako zrakom, izvode nekakvu ljubavnu igru: kao da oni vole nju - i da ona voli njih obojicu. Svakiput kad je letjela zrakom, gledaocima je zastajao dah, čulo se samo tiho, brzo, jednolično udaranje u bubnjeve.
Vesela cirkuska glazba i pljesak kojim su ih ispraćali privukli su Fabijana, i on je u tom času donio odluku. Još se iste večeri propitao i saznao da će ovaj cirkus na svom putu stići jednom i u Južnu Afriku. Čuo je da im je akrobat pao s trapeza i smrtno stradao. Osjetio je Fabijan da bi on to mogao raditi, ta on se s lakoćom penjao na svaku voćku - do samog vrha; a i čuo je kako se vjeruje da kad netko pojede mozak vjeverice, na njega prijeđe otpornost te životinjice na vrtoglavicu.
Slijedećeg dana prijavio se u cirkus za akrobata.
"Bog je tako odredio," uzdahnula je Lucija, "sve ovisi o njegovoj volji."
"Tamo gdje se duga sastaje sa zemljom nalaze se ta velika podzemna blaga", rekao je majci na odlasku.
"Javi se koji put! I neka te bog čuva!" bile su zadnje riječi koje mu je uputila.
Godine su prolazile, a Fabijan se nije javljao. Jednom su novine pisale da je u Africi lav pojeo čovjeka.
Nakon svake takve vijesti zavladala je tuga i strah za Fabijanovu sudbinu. No onda bi se opet pojavio tračak nade.
"Javit će se kad postane bogat," govorila je Lucija, i dodavala , "kad uspije, on će se zasigurno javiti."
Često je pogledavala u nebo i oblake ne bi li ugledala dugu od sedam boja obasjanu suncem. Kazivala je da se najljepšu dugu vidi u kasno poslijepodne kad se gleda prema istoku, a najveća duga da se pojavi kad je sunce blizu obzorja.
Kad god je povorka cirkuskih kola stizala u selo, a dolazili su, uz bučnu glazbu, svake godine, Lucija im je prva prilazila i pitala ih:
"Poznajete li moga sina, on je akrobat? Fabijan mu je ime."
Pokazivala im je staru požutjelu fotografiju i govorila: "Ovako je izgledao dok je bio dječak."
Pred kraj je prestala razgovarati s ljudima; pratila je let oblaka i razgovarala samo sa zvijezdama.
2
Kad je stara ura, koja već godinama nije bila navinuta, u noći otkucavala, što su Ana i Valent čuli, znali su da je to znak smrti u familiji. Ani je od sve rodbine ostao još samo brat Petar; odmah je pomislila na njega. Ali kad je samo Valent čuo kako je kuhinjski stol zaškripio, značilo je da je umro netko od njegove rodbine. Pomislio je da mu je to možda dao znak njegov brat Fabijan, koji se nikada nije javio ni iz Afrike ni od bilo kuda iz svijeta.
Premda je očekivao lošu vijest, kao grom iz vedra neba pogodio ga je brzojav u kojem mu Marija javlja da je njegov brat Andrija umro noćas, pred jutro.
Dok je od čempresovih grančica Valent pleo vijenac, Ana je izrađivala ruže od ljubičastog kreppapira, misleći da je to za starijeg čovjeka najprikladnija boja. Oblikovala je rascvjetale ruže i pupoljke, umakala ih u rastopljen vosak da se na kiši ne razmoče; jer u proljeće kiše često padaju. Govorila je svome mužu Valentu neka on sam s djecom ide na sprovod jer si ona nije baš dobra s Marijom.
I dok je trake zelenog kreppapira omatala oko ružinih stabljika, načinjenih od žice, prisjećala se Ana Marijinih malih, sitnih očiju i svega onoga lošeg što joj je Marija činila.
Kad im je bila izgorjela kuća i kad su stoga osiromašili, a imali su šestoro djece, sve jedno drugom do uha, roditelji su dali trinaestogodišnju Anu za sluškinju kod klesara; znali su da kod njih ne će biti gladna. A tako je i bilo, nisu joj brojili zalogaje. Ana je bila radina i poslušna, brinula je o živadi i svinjama, hranila volove i krave te, kad je trebalo, radila je u vrtu i vinogradu. Valent, koji je zanat učio kod oca, poveo bi ju ponekad na groblje da mu pomogne "esencom" očistiti i osvježiti pokoji spomenik.
Jedne jeseni kad je Leopold sanjao da su im u vinogradu "ptići pozobali" sve grožđe, odmah je poslao Valenta da ide prigledati je li grožđe zrelo za berbu. "Ana, pođi sa mnom, trebat će mi pomoć", reče Valent. Ana je rado pošla s njim.
Kad ugledaše kako su bijelom grožđu bobe dobrano požutjele i da se već nabiru, legnu pod najveći trs i stanu se naslađivati.
"Što me tako gledaš?" upitala je Valenta. "Ana, danas si nekako posebno lijepa." Ona spusti pogled, sva rumena u licu. Valent ju uhvati za ruku. Nije ju povukla. "Ana, želim te poljubiti." Ana zažmiri a Valent ju poljubi. U zraku iznad njih dvije su ptice letjele svoj ljubavni let. Njih dvoje ih nisu vidjeli.
Još iste jeseni Ana je izgubila tek, "jelo joj se gadilo" i postala je blijeda u licu. Kad je jedne noći sanjala da vatra gori i da ona sama tu vatru gasi, pomislila je da je u drugom stanju.
Marija, doznavši da je Ana noseća, nagovarala je Valenta neka uzme bilo koju drugu, samo ne Anu. Govorila mu je da je Ana sirota, da ne će donijeti u miraz ništa osim one jedne parcele na kojoj im je kuća bila izgorjela - a kako i ne bi kad joj je krov bio od slame… "Zna se", dodala je Marija, "da se na zgarištu nikada ponovno ne gradi kuća."
Njegovim je roditeljima govorila: "Ne će Valent valjda oženiti sluškinju." Još je nadodala da je vidjela da Ana okreće kruh naopako, što ne vodi dobru.
"Ima špicast trbuh i zamagljen pogled, znači da ne nosi sina", rekla je na kraju Valentu.
Ana je čula da ako sluškinja želi znati da li će još dugo ostati u kući, treba se na Badnjak okrenuti leđima prema ulaznim vratima i baciti cipelu s noge preko glave. Ako vrh cipele padne tako da je okrenut prema vratima, znači da će ostati u kući. Kad je Ana na Badnjak bacila cipelu s noge preko glave, cipela je pala tako da joj je vrh bio okrenut prema kući.
Valent je volio lijepu Anu, a svojim je roditeljima rekao: "Oženit ću Anu, i nijednu drugu!" - i oni su popustili.
Na parcelu koju je dao Ani kao miraz, njen je otac posadio orah i poučio ju: "Svake ga jeseni dobro zalij, da mu se korijenje napije vode, imat ćeš tad dosta oraha da djeci ispečeš kolače."
Pazila je Ana da ukućanima ugodi. Vrt im je bio pun cvijeća; cvjetali su tulipani, perunike, fuksije i krizanteme, a najviše je bilo ruža svih boja. Čuvala se zlih pogleda, jer pogledom se može nekoga ureknuti i nanijeti mu zlo. Sadila bi u polju i u vrtu onda kad mjesec raste, a naučila je i da se kruh ne smije poklanjati cijeli, jer inače s njim kuću napušta i blagoslov; da se prvi odrezani komad kruha ne smije dati strancu, jer on po starom običaju pripada domaćinu; te da onaj tko kruh stavi naopako na stol, dopušta da zli ljudi dobiju moć nad kućom. Poučili su ju da se kod kupovine krave mora preuzeti i konopac, ali da na njemu ne smije biti niti jedan uzao. Zadrži li prodavač krave konopac, zadržat će i mlijeko.
"Tvoj muž ima tešku ruku, radi grub posao s kamenom, pa ako bi bio prema tebi grub, potajno mu ulij u juhu kišnice", savjetovala ju je majka.
Iduće godine u srpnju, bio je baš najvrućiji dan toga ljeta, Ana je osjetila lagane trudove. Odmah su pozvali primalju; pomagala je susjeda Katarina, bačvareva žena, koja je trebala biti krsna kuma djetetu. Čim je doznala za porod, dojurila je i Marija.
Da ne bi prestali trudovi, naložili su peć, premda je bila velika žega. Trudovi su bili slabi, pa je rađala klečeći, a primalja ju je tiskala u križima da bi porod bio lakši.
Marija se za sve to vrijeme hvalila što je donijela u "dotu": uz kravu i singericu još i šest blazina i četiri jastuka, tri bale platna, deset pisanih plaheta i trideset golih plahta, dvadeset ručnika, četrdeset stolnjaka i deset stolica - zbog čega je Ana trpjela, jer nije imala što donijeti.
Kako je Ani bilo slabo, ruke su joj mazali krpicom natopljenom octom, a stavljali su joj ga i pod nos.
"Curica!" obznanila je primalja.
Susjeda Katarina reče tihim glasom: "Neka joj bude ime Margareta."
"Marija, pozovi sad Valenta", kazala je primalja.
Nije ušao, nije htio ni pogledati kćer; kladio se na sina - za pet litara vina. Odmahnuo je rukom i otišao u gostionicu.
Valent je s kćerima ušao u zamračenu sobu; kraj Andrijina odra, prekrivenog bijelom plahetom s utkanim anđelima, gorjela je samo jedna svijeća. Veliko ogledalo na psihi bilo je zastrto bijelim ukrasnim ručnikom, čiji su krajevi završavali resama.
Valent priđe odru, svoju ruku položi na Andrijine sklopljene ruke i reče: "O, Andrija, Andrija, prerano si nas ostavio!"
Marija je jecajući kazivala kako je Andrija imao neki suhi kašalj, pao je u krevet i svakim danom naglo kopnio.
’’Začudila sam se kad je ustao i sjeo pred 'špigl'; obrijao se i izgledalo je kao da mu je bolje. Bilo je to prekjučer, a ja sam mu još prije dva tjedna, kad mu je Ciganka u kartama vidjela smrt, bila naručila lijes.’’
Nakon nekog vremena Marija doda: "Znala sam da će tu noć umrijeti; sanjala sam da sam ulovila vranu."
Margareta i Sofija trče preko dvorišta u radionicu strica Andrije. Kad otvaraju vrata, ona idu teško i škripe. Na stolovima usred prostorije i uza zid poslagano je mnogo igračaka. Oveća kutija puna je drvenih frulica. Na jednom su stolu drveni konjići, bijele, smeđe i crne boje, koje stric Andrija nije stigao upregnuti u kola što su pored njih poredana. Griva i rep su im od komadića krzna. Drvene ptice kao da samo čekaju da im se kratkim žicama spoje krila s kotačima - i one će zalepršati.
U uglu pokraj prozora ugledaju kućice koje pokazuju vrijeme.
"Kad je lijepo vrijeme, pred kućicom je dedek - a kad pada kiša, izađe babica s kišobranom", reče Margareta.
Vrijeme je lijepo, i pred svim kućicama stoje dedeki.
Na jednom od zidova povješani su pajaci, izgledaju kao pravi klauni iz cirkusa; stric Andrija ih je obojao baš onako kao što se klauni bojaju.
Margareta povuče uzicu i pajac raširi ruke i noge.
"Skače kao pravi jopac!"
"Ludwig mi je rekao da će kad odraste biti klaun", reče Sofija.
S obje ruke potežu uzice, žure od jednoga do drugog pajaca, sve dok se iz kuće ne začuje glasno naricanje.
Kad uđoše u kuću, strica Andriju već su bili položili u lijes. U blijedim mu sklopljenim rukama molitvenik a na prsima svete sličice; pokraj njega stavili su njegovu omiljenu lulu i duhan.
Dok spuštaju pokrov na lijes i pribijaju ga klinovima, strina Marija glasno jeca i briše suze bijelim rupčićem s crnim obrubom.
Skinuše ručnik s ogledala i svezaše ga na raspelo. U dvorištu lijes položiše na stolice. Dok župnik čita iz Svetog Pisma i škropi svetom vodom, svi stoje oko lijesa sklopljenih ruku i mole.
"Ludwig je rekao da je u škropilici spužva namočena svetom vodom", razmišlja Sofija.
Kad stigoše na groblje, župnik nad grobom govori o prolaznosti ovoga života, o blaženstvu na onome svijetu i ponovnom susretu na sudnji dan. Jama je duboka, i koliko god se Sofija naginje, ne može joj vidjeti dno. Strašno joj je što će strica Andriju spustiti u tu duboku jamu, ne može to gledati, okreće glavu i gleda u bakin grob, koji je samo malo dalje. Na grobu ugleda mnoštvo zlatnožutih jaglaca. Tada se sjeti da ih je baka nazivala nebeskim ključićima, i pričala kako je jednom Sveti Petar primio vijest da je zloduh napravio otvarač za nebeska vrata - i Svetom Petru, od straha, svežanj zlatnih ključeva padne na zemlju. Na mjestu gdje su oni pali, rascvjetaše se neobični cvjetići koji sličiše nebeskim ključevima.
Gomilaju se oblaci, prekrivaju sunce i poče padati kiša. Ubrzo se spusti pljusak, kiša lijeva kao iz kabla dok grobari bacaju zemlju u raku, u kojoj je već više vode nego zemlje.
Sofija se tada sjeti prastaroga vjerovanja da blaženi postaju svi oni na čijem sprovodu pada kiša, te nebeska voda ulazi u njihov grob. To što vjeruje da će stric Andrija biti blažen, da će tamo biti sretan, umanjuje joj bol.
Dok njihov vijenac polažu na grob, Sofija pomisli da je dobro što je mama papirnate cvjetove bila zamočila u rastopljeni vosak, oni se ne će razmočiti na kiši - ovako lijepi još će mu dugo ukrašavati grob.
Margareta i Sofija trče među prvima da što prije stignu u stričevu radionicu - da vide da li su iz kućica izašle babice s kišobranima.
Sve do jedne bile su vani. Sofija se zamisli i upita Margaretu:
"Zašto babica drži kišobran?"
3
Čovjek bi pomislio da je Mirjani bilo lako u školi kad joj je učiteljica teta, ali baš bi obratno - dobila je više packi nego itko u razredu.
Jednog jutra, bio je sajmeni dan, pamti Sofija, uđe učiteljica u razred, stane za katedru i reče: "Izvadite crtanke i bojice", uzme kredu i napiše na ploču velikim slovima: "ZANIMANJE MOGA OCA".
Učiteljica objasni da je sutra Mirjaninoj mami rođendan, i da će za to vrijeme dok oni crtaju, ona s Mirjanom ponavljati pjesmicu što će ju deklamirati svojoj mami i pokloniti joj kiticu poljskog cvijeća.
Cijeli razred odmah započne prvu strofu:
"Sretan ti rođendan želim,
majčice moja mila;
od sveg srca ti želim
da bi uvijek sretna bila."
"Dosta!" prekine učiteljica. "Na posao!"
Mirjana ionako ne bi imala što crtati kad ona nema oca; ne zna se tko joj je otac. Nitko i ne pita, jer kad žena sama ne kaže, obično misle da je to župnik ili neki vojnik u prolazu.
Sofija otvori bilježnicu, malo razmisli i stade crtati svog oca pokraj spomenika od sivoga granita, kakvog je on izradio stricu Andriji. Na sam vrh docrtala je anđela s otvorenom knjižicom, onakvog kakav će na sudnji dan sići s neba, ogrnut oblakom i s dugom nad glavom. Docrtava i ono čega na spomeniku nema: lampaš i svijeću, a naslika još i plamen.
Ludwig je nacrtao dvije bačve i pokraj njih svoga oca s dugačkom pregačom na sebi. Jedna od bačvi veća je od njega - baš je onakva kakvu je od suhe planinske hrastovine napravio za grofa, i tako velika za kakvu prije toga nitko u selu nije nikad čuo niti ju je vidio. Znalo se da njegove bačve, kace i vjedrice nikada ne cure; da vinske bačve radi od hrastovine, a one za rakiju uvijek od dudovine. Ali za onu manju na slici, kakvu je bio izradio za jedan cirkus i kojoj je svaka duga druge boje, svi su govorili da nije bez vraga. Klaun je na predstavi odčepio bačvu, okretao ju je, kotrljao i gurao prste u otvor da svima pokaže kako je prazna; ali kad je bačvu udario na pipu, iz nje je poteklo pivo - i častili su one u prvim redovima. Vlasnik cirkusa odmah je kod Ludwigova oca naručio kacu s dva dna, kojima razmak treba biti takav da se jedan čovjek može tu uvući. Pola je platio unaprijed, a ostatak da će dati kad ponovno dođu i kad ju preuzmu.
Franciskin otac hoda s rašljama u rukama i otkriva skrivene izvore podzemne vode. Franciska kaže da bi onaj tko bi pronašao jednogodišnju šibu od lijeskina grma kojoj su rašlje postavljene tako da su podjednako obasjane od jutarnjeg sunca i od sunca na zalasku, mogao njome otkriti sakriveno blago. Franciska piše i crta lijevom rukom, kao i njen otac. Oni se ljute kad čuju da neki tvrde da su ljevaci drski, svojevoljni i buntovni. "Bog je dešnjak, a Đavao ljevak", znaju im reći; pa i škare da se prave samo za dešnjake.
Tatjanina je crtanka ostala prazna. Mislila je nacrtati oca kako drži novine u rukama, ali je onda pomislila da čitanje novina ne može biti neko zanimanje. Njezin je otac radio kao zidar samo onda kada je bio u Rusiji. Sudjelovao je tamo u Oktobarskoj revoluciji i borio se u redovima Crvene armije. Otkad se vratio, prima komunističke listove, uči esperanto i govori: "Sve stanovništvo globusa govorit će tim jezikom."
Filip je prvi završio i već s Ludwigom razgovara na prste. On je nacrtao svoga oca kako zvoni: zvono, koje je bilo veliko i teško, povuklo je tako da je uže diglo zvonara iznad poda.
Evin tata prodaje cipele, na crtežu upravo stavlja u kutiju muške cipele - crne, gornji dio im je bijele boje. Evin tata nosi cipele od ševroa, meke kozje kože. Kažu da on ima osjetljiv želudac i zato oni jedu juhu od zelenih žaba, "slasnu i bogatu albumenom". Dva tuceta gatalinki, ako su veće, dovoljno je za četiri do pet osoba. Bace ih u vrelu vodu, i kad se raskuhaju, propasiraju ih kroz sito.
Žamor u razredu postaje sve glasniji; kao da svi govore u isti glas. Martin pripovijeda da je jednom čovjeku narasla brada koja je bila duža od njega samoga - jednog dana zapleo se u nju, spotakao se, pao i ostao na mjestu mrtav... Tatjana govori da se sunce na esperantu kaže suno, a oblak nubo... Eugen priča da ako prerežeš glistu, tad od nje nastanu dvije... Ludwig kaže da u Mongoliji ima više konja nego li ljudi... Tomislav pripovijeda da životinje u staji na Badnjak govore... Katarina dovikuje Evi da laže da ima bombon koji vječno traje, i sad se svi tome smiju.
Sajmeni je dan, te kolona seljačkih kola drndajući promiče pred prozorima. Sve je glasnije mukanje goveda, blejanje ovaca i janjadi, roktanje svinja i cvilenje praščića koje uzimaju iz kola podižući ih za zadnje noge. Martin, Filip i nekolicina već su kraj prozora; odvažiše se Eva i Franciska, a slijedi ih Sofija.
Učiteljica udari šibom po stolu i u razredu nasta grobna tišina.
"Sofija! Eva! Franciska! Martin! Tatjana! Filip!..." glasno je uzvikivala. "Svi pred ploču!"
Sofija se priključuje onima koji već stoje u redu. Ne zna koliko će biti bolno, bit će to za nju prvi put. Najradije bi stala tako da bude zadnja, ali i ostali se boje packi, natiskuju se prema kraju reda. Zadnji, već do samog zida, stoji, kao i svakog dana - Petar.
Prva je svakiput morala biti Mirjana, tako je učiteljica odredila; Mirjana i Petar baš uvijek su dobivali packe.
Učiteljica uzima šibu u ruke, prilazi Mirjani i traži od nje da još jednom pokuša deklamirati.
"Sretan ti rođendan želim,
majčice moja mila", započne Mirjana, ali ne zna nastaviti, pa samo zašuti i pogne glavu.
"Pruži ruke!" reče učiteljica oštrim glasom. Mirjana mlitavo pruži ruke, šiba zazviždi, čuju se udarci, a njoj iz uvijek vlažnih očiju poteku suze.
Sofija stane pored Petra, jedino je tu bio razmak u redu. Nitko nije htio stati pokraj njega, kao da je okužen. Za njega govore da praćkom ubija lastavicu i kosa, da ima gliste, da je grintav i da smrdi. On ide bos u školu, a hlače su mu uvijek mokre. Njegova majka kupa ga u vodi od kiše koja pada na crkvene blagdane, ali ne pomaže. U svaki razred ide on po dva puta. "Znat će se makar potpisati," govore, "ne će morati stavljati križ". Kad god dobiva packe, Petru se lice tako iskrivi da ne znaš da li plače ili se smije.
Petar je, doduše, uspio nekako nacrtati svinje koje idu cestom i na kraj je stavio svog oca kako svira u rog, pa se vidi da je on svinjar i da ih tjera na pašu. Ali kad mu je Filip tintenom olovkom docrtao još i njegovog djeda Blaža kako se vozi na kolima i drži vojke i bič u rukama, Petar ga je udario, pa su se potukli i zaderali crtanku. A zapravo se i nije točno znalo tko mu je otac. Govorilo se da je on "nečista sjemena" - da mu je otac njegov djed Blaž, za kojeg kažu da u svoj bič upliće jezik zmije otrovnice, kako bi konje natjerao da povuku i najveći teret. Priča se da mu je Blaž - i otac i djed, a Regina da mu je - i majka i sestra. Kad bi se Blaž vozio cestom i prolazio pokraj djece, potjerao bi konje da ne čuje kako mu dovikuju: "Zaklela se zemlja raju da se tajne sve saznaju!" A kad se zimi sa svojim sanjkama htjedoše prikvačiti za njegove saonice, bičem ih je udarao po rukama i rastjerivao.
Svakim se danom sve više odavao piću, sve dok se jednog dana nije pročulo da si je oduzeo život. Našli su ga u podrumu o gredu obješena, visio je između dvije bačve.
Sofija se prisjeća kako je njena majka prošlog tjedna išla učiteljici da je pita kako ide Sofiji u školi. Ponijela joj je od milošte pet jaja. Prvo je u košaricu stavila svih sedam, koliko ih je našla u gnijezdu, a onda se sjetila da se ne smije sve dokraja dati iz kuće, pa je dva jajeta vratila u gnijezdo. A možda bi joj sad baš pomoglo da je bila dala svih sedam, razmišlja Sofija. U sjećanju joj je kako je majka stigla kući sva ozarena, a kako i ne bi kad joj je učiteljica rekla: "Sretna majka koja takvo dijete rodi!"
"Kad župnik dijeli packe, onda i šiba puca!" znala je govoriti Margareta. Prvi put je ona razljutila župnika kad je tvrdila da anđeli imaju tijelo od zraka, što je i baka uvijek bila govorila. I da bi zapamtila da su anđeli bestjelesni, dobila je “vruće” packe. Drugi put, pak, dajući za pravo Adamu i Evi što su jeli jabuku, jer da se u raju mora moći probati svaku voćku, razbjesnila je župnika, koji je stalno ponavljao da "jesti voće sa stabla spoznaje dobra i zla znači pokušati steći moć razlučivanja što je dobro, a što je zlo - a ta moć pripada samo Bogu Stvoritelju". Otad Margareta nije više nogom stupila u crkvu, no mama je mislila da je tako i bolje jer da je tamo ionako samo sramoti: kad bi na Veliki Petak u crkvi na pod položili raspelo, vjernici bi kipu Isusa prilazili obuzeti pobožnošću, kleknuli bi, milovali mu rane i ljubili ih. Margareta bi za cijelo to vrijeme samo stajala i gledala. "Tjera neki svoj inat", govorila bi mama.
"Pruži ruke!" začuje Sofija glas učiteljice.
Sofija pruži ruke. Tad padnu po dva udarca šibom, na sred dlana i na vrhove prstiju; ona osjeti veliku bol i zapeče je kao da je na dlanove pao žar, a suze poteku.
4
Kad god bi bila osamljena, Sofiji bi u sjećanju prolazile one lijepe slike iz djetinjstva, kad su ona i Ludwig trčali livadama, natječući se tko će prije stići do šume.
Prisjeća se jednoga proljetnog poslijepodneva kad ona i Ludwig krenuše izlokanim i prašnim seoskim putem koji preko oranica i livada vodi prema šumi na brijegu. Proljeće je vrijeme kada se još uvijek iz šume izvlače drva; konji se tad naprežu pod teretom, pa im, kaže Ludwig, potkove lakše ispadaju.
Vjeruje se da nađena potkova donosi sreću i odbija nevolje; pribita na prag ili na vrata, ona štiti i od munje i od vatre, a trgovcima donosi mnogo mušterija i dobru zaradu.
Netremice gledaju u tlo pod nogama, te im se nekad već pričini da se u prašini zasvijetlila potkova.
"Tko nađe, njegova je", reče Sofija.
Ludwig predloži da prva potkova koju nađu pripadne njoj. On ih ionako već ima dosta na vratima i pragovima kuće, štale i očeve radionice. Ima čak i takvu koja je ispala grofovom konju.
"Kad postanem učiteljica, ne ću nikada davati packe", reče Sofija.
Stigavši do ruba šume, u daljini opaze šutljivog Josipa kako na sebi vuče trupac. Sakriše se brzo među paprat.
Boje ga se sva djeca u selu; kad ga spaze, od straha se sakrivaju - ako treba na brzinu i u kokošinjac. Josip svakodnevno dočekuje popodnevni vlak što stiže iz grada. Onakav visok, mršav, zarastao u bradu, u gruboj domaćoj lanenoj rubači, svakiput stoji na kraju perona, podalje od ljudi. Kad vlak krene i putnici odlaze, tada i on, nikada nikog ne dočekavši, uvijek zadnji napušta kolodvor. Po selu se pričalo da je on grofov nezakonit sin, a ona lijepa služavka, na koju je mladi grof bacio oko, da je njegova majka. Ni s kim ne govori, nikada mu ni glas nisu čuli. Živi kao samotnjak na grofoviji, u bivšoj kući za služinčad. Svakojake priče ispredaju o njemu, govore da ga je netko vidio kako se baca u koprive da bi smirio spolne želje. Kad na sebi iz šume izvlači trupac, kojeg jednim krajem osloni na rame, dok mu se drugi kraj povlači po tlu, svojim izgledom, i još onako blijed, Josip sliči Isusu kad je na križnom putu nosio križ.
"Da imamo uza se kamen iz svrakina gnijezda, mogli bismo postati nevidljivi", reče Ludwig.
Josip im se već približava, pa se oni, držeći psetance čvrsto na uzici, skrivaju još dublje među paprat. Legoše na zemlju, gotovo su prekriveni njenim rasperjanim listovima. Stisnuše se tijesno jedno uz drugo, ne bi li bili što manje vidljivi.
"Kažu da paprat nikad ne cvate", šapuće Sofija.
"Paprat cvate u badnjoj noći, točno u ponoć, što traje svega nekoliko minuta, i tada donese sjemenku od zlata. Tko dođe do te sjemenke, ne mora se više bojati ni uroka, ni đavla, pa ni same smrti. Neranjiv je, i pokaže li to tajanstveno zrno sjemena, može odvratiti svačiji pogled i sebe učiniti nevidljivim."
Prestraši ih šojka kriještalica, koja zaklikće glasom sokola da bi zavarala svog neprijatelja.
Josip upravo stiže izlokanim puteljkom, već je u njihovoj blizini; oni ušute, ne usuđuju se ni pomaknuti. Jedan kraj trupca oslonjen mu je na rame, a drugi se kraj vuče po zemlji. Zgrbio se pod teretom, i stalno gleda dolje pred sebe.
Kad se Josip približio, psić oštro zalaje; Ludwig ga povuče za uzicu, smiruje i jedva ga uspijeva zadržati. Josip ih samo pogleda i nastavi put.
"Pa on nas je vidio i ništa nam ne će!" reče Sofija. "A mi smo ga se uvijek toliko bojali i skrivali se."
Sve troje izađu na puteljak i gledaju za njim.
"Da je na putu i bila koja potkova, već bi je Josip sigurno pokupio; on dobro vidi kad ovako pognut hoda", reče Sofija.
Ludwig će na to:
"Idemo potražiti čarobni štapić; znam kako se može do njega doći: treba naći duplju u truloj bukvi u kojoj se crna žuna ugnijezdila i već snijela jaja. Otvor koji vodi u gnijezdo treba u njenoj odsutnosti začepiti. Crna žuna tada donese stabljiku od biljke uz čiju pomoć ponovno uspije doći do gnijezda."
"Pa ta stabljika je, znači, čarobni štapić! A kako ćemo ju ptici oteti?" upita Sofija.
"Pod stablo treba staviti komad crvenoga platna. Raširit ćemo tvoj crveni rubac. Kad žuna štapićem otvori gnijezdo, prestraši se jer joj se učini da pod stablom gori vatra. Tada se čuje njen prodoran kliktaj, a štapić joj ispadne iz kljuna."
"Ludwig je za glavu viši od mene i ima dugačke ruke; on će lako dokučiti žunino gnijezdo", sinula je Sofiji misao.
"Tko na taj način dobije štapić, može pomoću njega otjerati duhove i otvarati zaključana vrata", doda Ludwig.
Upravo kad nađoše trulu bukvu, i dok u njenoj duplji traže pticu crna perja s crvenom kapicom, začuju s drugog brijega dozivanje:
"Luud-vig! Soo-fi-jaa!"
Stave dlanove oko ustiju i u jedan glas odgovaraju:
"I-de-mo od-maah!"
Uhvate se za ruke i potrče nizbrdo utabanim puteljkom koliko su ih noge nosile.
Zaustave se tek kod grofova parka; mirno promatraju pauna na travnjaku kako se šepiri: podrhtavajući podiže perje i širi rep - stvori se čudesna lepeza krasnih boja, urešena sjajnim plavozelenim, brončanim i boje zlata okatim pjegama.
Dugo gledaše pauna, a onda začuju ponovno dozivanje.
Dok trče prema kući, Ludwig reče Sofiji:
"Pričekaj me, poklonit ću ti paunovo pero!"
Ludwig utrči u kuću, a Sofija čeka vani pred plotom, gledajući kroz razmake između letava - sve dok on ne izađe, držeći u ruci paunovo pero, koje je našao u kasno ljeto kad je bilo ispalo paunu s repa - i za koje je govorio da ga ne bi dao nikome ni za što na svijetu.
5
Bio je krsni kum i Ludwigu i Sofiji, te kako su ga oni zvali Kum, i cijelo ga je selo tako zvalo, pa mu se pravog imena neki nisu odmah mogli ni prisjetiti.
Posjeo bi on svoju kumčad sebi u krilo, te im pripovijedao kako je kao kalfa putovao i oslikavao vrata ormara, "nahtkastne" i krevete. Kad je uz crvene georgine naslikao bijele ivančice, znali su mu reći da izgleda kao da pravi buket cvijeća visi na vratima... "Stavi li se u buket deset crvenih i deset bijelih klinčića, na prvi pogled čovjeku se učini da ima više bijelih cvjetova nego crvenih, zato ja slikam buket s jedanaest crvenih i devet bijelih klinčića." "Boja je sve!" stalno bi Kum ponavljao.
Kad bi imao novaca, a i kad bi njegova žena pristala, kupio bi on slikarsko platno i uljene boje; naslikao bi, kaže, gorući grm kakvog je ugledao Mojsije dok je pasao stado u stepi. "Kad bi čovjek pogledao sliku, pomislio bi da je to prava vatra - da slika gori!" Pogled mu se gubio u daljini, a on kao da čuje kako prosuđuju njegove slike: "gorući plamen, proplamsaji boja", "lepršavi ritmovi pršteće svjetlosti - čiste boje tona", "pramenovi vatre izbacuju živu treperavost svjetlosti"...
Pričao im da je jednom na putu vidio čovjeka koji je na rukama išao od Beča do Pariza - tisuću četiri stotine kilometara; išavši po deset sati dnevno za pedeset pet dana da je stigao u Paris; i ime mu još pamti, Johann Hurlinger se zvao; bilo je to na prijelazu stoljeća - tisuću devetstote godine.
Pokazivao im Kum kako se riba lovi golim rukama. Ribe koje su se u potoku bile zavukle pod kamen, hvatao je vještim i brzim pokretom ruke... A miševe su lovili tako da su orah stavljali pod rub preokrenuta lonca; glodajući ga, izmaknuo bi miš orah - i lonac bi ga poklopio.
Poveo bi Kum Ludwiga kad je išao na oranje. "U koliko slogova ćemo orati?" pitao bi ga dok je namještao jaram. "U četiri sloga!" odgovarao je Ludwig kao iz puške kad je vidio da je kum upregnuo dva para volova, što je bio jasan znak da će orati masnu, vlažnu i tešku žutu kupinjaču. Prije nego što počne orati, kum bičalom napravi križ na zemlji i reče: "U ime božje, idemo!" a po završetku posla rekao bi: "Bog nek' blagoslovi, za danas je dosta!"
Na sijanje je smjela ići i Sofija, iako je to bio samo muški posao. Noseći sjeme u rogožaru, Kum prije početka sijanja zagrabi i baci šaku zrnja rekavši: "Za mravce i ptičice!"
Često bi sjedio s djecom na klupi pod trešnjom i glasno sanjario o dalekim krajevima, o putovanju do velikih gradova.
Govorio je da bi rado biciklom proputovao Europu - samo kad ne bi morao brinuti o blagu. Otvorili bi Atlas, nagnuli se nad kartu i prstima putovali do Beča i Pariza te se preko Münchena i Praga vraćali kući. Dok su Ludwigovi prsti znali ići prema sjeveru - sve do Osla i Helsinkija, Sofija je snatrila da je na brodu i da toplim morem putuje od Gibraltara i Barcelone preko Marseillea i Napulja sve do Atene i Dubrovnika.
Nisu se mogli uvijek odmah sjetiti što bi sve željeli vidjeti. Pustinju, prašume, lijane, neobične biljke i životinje, a tek onda gradove i sva ona svjetska čuda, o kojima je Kum nekada davno čitao u novinama, no sad im više ni imena ne zna, već ih vidi u svojoj mašti kao neobične i nejasne obrise čudnih oblika i sadržaja.
"Kantario" Kum svakog dana, vozeći mlijeko u košarama privezanim uz bicikl. Na mitnici, na ulazu u grad, gdje se pregledavala roba koja se unosila i naplaćivale dažbine, kontroliralo se ima li u mlijeku dolivene vode. Kad je na pet litara mlijeka dolio pola litre vode - bilo je "prolazno", te je na povratku mogao kupiti, a da nije morao ženi reći, bombone za svoju kumčad; oni su ga cijelo vrijeme čekali, a kad bi ga opazili, sakrili se u grm ili iza plota - no on ih je svakiput brzo pronašao.
A kad su, pak, jednom Sofija i Ludwig "nestali" i kad se već pomišljalo da su ih mogli i Cigani ukrasti, sjeo je Kum na bicikl i našao ih na "bajeru"; gacali su po glibu, tako da su bili blatni do koljena. Sofija je mijesila kolače od blata, a Ludwig je pravio "topove" i pucao. Umijesio bi grudu blata veličine šake i u njezinoj sredini utisnuo palcem rupu u koju je obilno pljunuo; otvor bi okrenuo prema dolje i toliko snažnim zamahom bacio o čvrsto tlo - da je "eksplodirala".
Kako nisu imali djece, Kum je govorio da će sav svoj imetak ostaviti Ludwigu i Sofiji. Žena mu tom odlukom nije bila baš oduševljena. I ona je voljela svoju kumčad, no mislila je da bi posjed možda bilo bolje ostaviti crkvi. Svima bi im to bilo za dušu, i njima i djeci, a Ludwig i Sofija već će se nekako u životu i bez toga snaći. "Mogli bismo im pomoći da se školuju, pa im zemlja ne će ni trebati", govorila bi mu žena, "a posjed bi tada mogli dati crkvi."
U tom se nisu nikako složili i to je često unosilo nemir u njihov miran život.
6
"Sofija, jesi li napisala zadaću?"
"Jesam, mama."
"Imaš li teškoća s dijeljenjem?"
"Nemam, mama. Ide mi sve bolje."
"Ako si gotova s učenjem, trebalo bi da odeš po tatu."
"Joj, mama, zar ne bi mogla ići Margareta? Ne volim ići među one pijane muškarce."
"Ona je sinoć bila; znaš da joj nije bilo lako. S tobom tata ne će biti grub, a i red je da ti sad ideš."
"Dobro, mama, idem."
Stajala je pred gostionicom i kriomice promatrala kroz odškrinut zamagljeni prozor. Nije se usudila ući.
Sofijin tata, Valent, koji bi uvijek započinjao i vodio pjesmu, zapjeva a ostali prihvate:
"O, Marijana, slatka mala Marijana,
ja ću te čekati dok svane dan..."
Sofija gleda kako ocu, dok pjeva, nabreknu vratne žile, a kad širom otvara usta, podiže mu se veliki orlovski nos i guste čupave obrve.
"Friški pereci!" reče Pepek, stavljajući na stol košaricu hrustava peciva.
Miris koji mami dopire do Sofije. Čekajući povoljan trenutak da uđe i pozove oca kući, ona osjeti veliku glad. Pogleda u nebo: mjesec, blijed i žut, već je gore na vrhuncu - skoro će ponoć.
Martin mota brkove i bubnja prstima po stolu.
"Ajnc!" reče Valent, i u svojoj četvrtastoj šaci pokaže - desetku i asa.
Sofija se poveseli, misleći kako će otac dobiti igru.
Noćni putnički vlak ulazi u kolodvor; od pištanja lokomotive, šištanja pare i cvilenja kočnica Sofija ne čuje više razgovor za stolom, tresu se stakla, brenči joj u ušima.
Valent ugleda u Martinovoj ruci dva asa i Sofija zadrhti vidjevši da otac gubi.
Martin se okrene prema šanku, pućne prstima i vikne: "Još jednu rundu!"
Pepek zna za sve njih tko što pije: Valent bijelo vino, Martin uvijek špricer, a ostali samo crno, jer misle da je zdravije.
Sofija se ne usudi ući u gostionicu da se ne bi ponovilo ono od sinoć, kad je Margareta bila samo ušla, ne čekajući povoljan trenutak, te pristupila stolu za kojim je otac kartao i kazala mu: "Mama je rekla neka odmah ideš doma." "Reci joj da ne će ona meni gospodariti i da ću ići kada mene bude volja", ljutito je odbrusio i udario šakom o stol. "Vidjet će ona svoga boga!" prijetio je tata. Vratio se kasno, mrmljao psovke, smrdilo je iz njega kao iz bačve; vikao je, lupao nogom o pod i tukao Anu, na očigled djece, skidajući s neba sve bogove. Mlatio ju je kao i ono ljetos kad su se bili vratili s vatrogasne zabave i kad mu je Ana prigovarala što je stalno s Ljubom plesao i što ju je za cijelo vrijeme plesa dirao za sise. Ana je sinoć plakala i zapomagala: "Vidiš kako kuburimo, pali smo u dug, u dućanu već sve uzimamo na knjižicu, a ti trošiš zadnju paru, stalno si u birtiji, piješ i kartaš, dok ja po cijele dane štikam za druge. Znam da si ne možeš pomoći kad ovisimo o tuđoj smrti," rekla mu je blaže i nastavila, "bit će valjda i bolje, opančarka mi je rekla da se sprema dati svom ocu spomenik. Samo da nam je isplivati iz duga." Nije htjela dolijevati ulje na vatru da ne bi zlo svršilo, znala je da muževljeva mora biti zadnja. Shvaćala je Ana da je Valent nesretan što mu nije rodila sina, nema ga tko naslijediti u zanatu. Nakon što je rodila Sofiju, nije više mogla zanijeti. Često je znao govoriti: "Mome sinu dat ću svoje ime - Valent će se zvati!"... "Ne vjeruj doktorima," govorili su joj, "sve je u božjim rukama." Ana je poduzimala sve da bi mužu ispunila želju - molila je boga i sve svete, vezivala si pelin uz bedra, jela sjeme koprive, pila je brezov sok i muževljevu pljuvačku. "Što mogu, Bog ne da da zanesem", govorila je.
Sunčeve zrake, neprestano se odbijajući od politiranih vratiju ormara, padaju na Sofiju i bude je iz sna. Dok leži bolesna, okrenuta prema zidu, prvi joj pogled pada na njoj poznatu draperiju što visi pokraj otomama; na tkanini pješčane boje utkano je mnoštvo crnih konja što u trku prolaze šumom. Ona samo kratko vrijeme vidi konje, jer se oni odmah pretvaraju u krilate guštere koji rigaju vatru. Sofija brzo zažmiri, okrene se na drugu stranu - u ogledalu koje stoji na suprotnom zidu opet ugleda draperiju s konjima, sad imaju lavlje glave što rigaju vatru i zmijolike repove, koji im završavaju zmijskom glavom. Sofija zažmiri, ne usudi se više otvoriti oči, i sada kao da leti, a onda opet tone u dubinu, pričini joj se da se približava mnoštvu kuća sa zlatnim krovovima, te pomisli da je to onaj veliki otok o kojem joj je Ludwig pričao kao o zemaljskom raju, koji je u davna vremena potonuo u samo jednom danu i jednoj noći.
Sofija osjeti veliku hladnoću, prene ju njen vlasiti krik i ona ugleda doktora koji je umata u mokru hladnu plahtu da bi joj ublažio vrućicu od koje sva gori. Strahuju da je teško oboljela. Zar je mogla navući bolest na se od onog što je pod prozorom gostionice zaspala i pokisla?
"Ima veliku vrućinu i šumi joj u ušima", reče Ana Valentu kada je ušao u sobu.
Sofiji se pričini da po stropu hoda mali gušter i glasa se poput ptice, kao oni što ih, kažu, na Borneu ljudi drže u svojim kućama da im tamane kukce i insekte.
Ptica koja je sjedila na glogovom grmu pred prozorom, trgne se, poleti i pridruži se jatu koje je letjelo visoko i nagovještavalo tople, sunčane dane rane jeseni; vjetar raznosi niti paučine - počelo je bablje ljeto.