Ubojstvo

Ubojstvo u Žutom Brijegu

"Nije vrag uvijek tako crn kao što nam se noću čini", znala bi reći moja baka, zaustavivši svoje pletaće igle, koje su bile vječno u pokretu; otkad je ujutro ugledah pa sve do navečer, do moga odlaska u krevet. Ruke bi joj se načas smirile na krilu, a ona bi govorila: "Nije vrag... "

Tu bi u svom kutu sjedila i za vrijeme jela. Mama bi joj donijela tanjur, a ona bi svakiput rekla: "Ali samo pola tanjura, znaš da sam sita već nakon nekoliko žlica." Tanjur bi držala na dlanu lijeve ruke, tik ispod brade, a desnom bi polagano prinosila žlicu ustima. Kada bi joj ruka zadrhtala, u žlici bi ostalo samo malo jela. Zato je valjda i držala tanjur ispod brade, da se baš sve iz žlice ne izlije. Kad bih ujutro, s torbom na leđima, odlazio u školu, viknula bi za mnom: "Jesi li ponio jabuku i kruh?" Strah me je od škole - i onda i sada, nakon svega ovoga što se oko nas događa, strah me je ovih novih što dođoše na vlast. "Još si dobro prošao", reče mi Petar kad je ušao i vidio me s plavom kovertom u ruci. Moglo je biti i gore, bilo je povuci-potegni, neki su predlagali "kratki postupak". Mogli su, naravno da su mogli. U onim velikim zgradama ima dovoljno tamnih kutaka u podrumima. A i taj moj prijatelj, Petar, i kod njega je vjerojatno "svijest" na prvom mjestu, to je sada nova religija; Partija je za njih iznad svega, iznad svakoga drugog uvjerenja, iznad prijateljstva.

Kroz poluotvorene oči gledam u leđa tog mladića što drži uzde i pucketa bičem. Kamo me to vozi? On misli da spavam, no neka samo misli, sad mi treba mir.

Petar me je tješio da je bolje da budem podalje dok se sve to malo ne stiša i duhovi smire, dok zaborav ne zastre oči onih jastrebova. Ne vide li te, zaboravit će te.

Radio sam svoj posao savjesno i pošteno. Mnogi od tih "svjesnih" bili su mi đaci. Znaju oni dobro da su moje ruke čiste, no da li će se usuditi reći koju riječ u moju obranu?

Evo, već se bliži kraj dana. Možda će tamo negdje u sumrak kočijaš reći: "Eno, tamo ona svjetla..." Oko nas noć, nikoga nadaleko; a kad mi se on nađe iza leđa, čut ću možda samo repetiranje pištolja...

Putovali smo sve do predvečerja. Sunce se spustilo iza horizonta, sjene nestadoše, a sivilo sumraka postade tamnije.

"Eno, tamo ona svjetla, to je ta naša gostionica 'Kod Pepeka'. Tu ćete stanovati dok vam se stan ne uredi."

Mladić se nagne unatrag, povuče uzde i kola stadoše. Skoči s kola, uhvati oba kovčega i krene prema gostionici.

"Nisam te ni pitao kako se zoveš?"

"Marko, gospodine učitelju."

"Sjedni, Marko, pa ćemo večerati."

"Ne, hvala, moram što prije nahraniti i napojiti konje. Jutros sam rano krenuo po vas, cijeli su dan na putu."

"Objesi im zobnice oko vrata, a mi ćemo požuriti s večerom."

Kad se vratio od konja, Marko sjedne.

"Izgleda da ovima ovdje dobro ide posao."

"Ovako je samo nedjeljom i blagdanom. Radnim je danom gostionica poluprazna."

Kad nas je piće zagrijalo, Marko se raspričao. Rekoh mu da tu i tamo napišem poneku pripovijetku, pa neka samo priča.

"Ah, ovdje ne ćete imati o čemu pisati. Mjestance je tiho i mirno, upravo dosadno. Nije tu kao tamo kod vas u gradu. Nikad se tu ne dogodi ništa neobično. Najveći je događaj kad se netko ženi ili pak kad stariji odlaze. A što se tiče nasilja, najčešće je ono kad se muž kasnije navečer vrati kući s partije kartanja, a žena mu zvoca. Tada joj opali po koji šamar, ona zamahne valjkom za tijesto, on ga rukom dočeka, a onda se naganjaju po dvorištu i vrtu. No, i to često završava tako da se u kuću vraćaju zagrljeni. Eto, danas imamo svadbu. Ženi se naš veterinar. Mladenka nije baš presretna, no udaje se za volju roditelja. Teško se živi u ovo poslijeratno vrijeme, i oni navališe da se uda. Opirala se, nadala se da će joj se možda ipak odnekud javiti njen Ludwig, njena velika ljubav i prijateljstvo još tamo iz djetinjstva."

"Jednom ćeš mi ispričati tu priču o Ludwigu i Sofiji."

"Pogledajte one tamo za stolom u uglu."

Staro društvo ima svoj stol tamo gdje svjetlost slabije dopire. Između čaša s vinom i krigli piva šarene se karte. Ne igra se tu na velike uloge, tek tako da skrate dugo prazničko veče. Ponekad ih karte ponesu, pa ulozi bivaju i veći, a onda "runde" pića dolaze sve češće.

Kad otvoriše gostionicu, bili su još mladi: gostiju je tada bilo mnogo više. Svi su znali zašto, no drukčije nije išlo. Konobarice su privlačile muške goste, naročito samce, a i putujući trgovci već su znali da će tu, kod Pepeka, naći žensko društvo.

Tamo negdje oko ponoći kad piće zagrije krv, prišao bi Pepeku poneki muškarac i nešto bi mu povjerljivo govorio na uho. Pepek bi samo kimnuo glavom, a onda dao djevojci znak. Ona bi se vragoljasto nasmiješila i krenula stubama gore u svoju sobu na mansardi.

Kad je Pepekova žena bila primijetila da Pepek ponekad nekamo nestaje, odmah je posumnjala, a ubrzo i opazila da ga poduže nema. Branio se on da je hitno trebao djevojku i otišao gore po nju, no žena mu nije vjerovala. "Ona ili ja!" rekla je odlučno, i Pepeku ne preostade drugo nego da djevojke otpusti.

Tako sad njih dvoje ostadoše sami. Nije im lako. Od ranog jutra do kasno u noć žure da ugode svakom gostu. Gostiju je manje, no zato je mir u kući veći.

Pepek natače vino i pivom puni krigle, a njegova žena, njišući bokovima, skoro trči između stolova s punim rukama krigli, u kojima je više pjene nego piva. Rukavi joj zasukani, onako napola, do ispod lakta, a pjena s ruba krigli puzi joj niz prste i nestaje u rukavima bluze.

Za stolom u uglu staro je društvo već pomalo zagrijano. Ruka koja drži karte udara o stol, a oči su uprte u hrpicu novčanica što nasred stola čekaju sretnika koji će pobjedonosno okrenuti svoje karte slikom prema gore, a onda će s onim kartaškim smiješkom zgrnuti novac.

"Večeras ti ide karta, ha?"

"Tako to obično biva. Jedanput gubiš, drugi put dobiješ."

"Eh, kad bi čovjek mogao prestati dok još dobiva."

U pauzi, dok se karte miješaju i dijele, počne vincilir jednu od onih muških priča, što se rado pričaju i slušaju, golicajući maštu pićem zagrijanih muškaraca:

"To sam vam već vjerojatno kazivao kako sam, kad sam ono jedne svibanjske noći uoči petka išao Jantolovim brijegom - odjednom osjetio jaku zračnu vijavicu."

"Jesi, jesi, ali ne mari, to je uvijek zanimljivo - njih sedam golih, je li?" upada mu u riječ Pepek.

"No, dobro, Pepek se sjeća, ali možda nisu baš svi čuli, a neki su možda i zaboravili. Eto, tako je to bilo: Nabijem si ja šešir na glavu, i zadnjim snagama svladam uzbrdicu. Na vrhu brijega, na čistini pod hrastom, odmah ugledam njih sedam. Bile su gole golcate. Primile se za ruke i onako potpuno gole zaigrale kolo. Premda nisam nigdje opazio svirca, jasno se čula svirka gajdi. Sve sam dobro vidio, bio je pun mjesec."

Jednim gutljajem, kao da je vino izlio u grlo, isprazni čašu, pogleda prema Pepeku i ponovo naručuje piće, podignuvši ruku kao da drži nevidljivu čašu i prinosi je ustima.

"I tada, nakon što je jedna od njih načinila na zemlji križ, sve su stale gaziti po njemu. Ponovno se uhvatile u kolo, ali sada tako da su legle, dignule noge u zrak i njima mahale. Dugo sam ih tako promatrao."

Tu vincilir opet zastane i stade pućkati lulu dok svi i dalje napeto čekaju nastavak priče, koju im on svakiput malo drukčije iskiti. Jednom su njih sedam toliko slične jedna drugoj kao jaje jajetu: sve imaju velike napete sise, koje im, dok plešu, neprestano podrhtavaju. Vincilir tad šakama uobličuje kao da se u njima nalaze ženske grudi, koje steže rukama, pomičući ih amo-tamo kratkim, brzim pokretima. Drugi put ih opet opisuje kao da su bile svaka drukčija, ali sve jedna ljepša od druge.

"Tako se stalno izmjenjivaše", nastavi on. "Čim jedne nestanu, dođu druge na njihovo mjesto. Dok su jedne vitke i visoke, druge su niže i punije. Samo je jedno uvijek isto: svakiput ih je sedam u kolu i sve su gole golcate, kao od majke rođene. I kao što rekoh, stalno se izmjenjivaše… U jednom trenutku zaslijepi me crvenilo. Pomislih u prvi mah da je to sjaj izlazećeg sunca. Kroz to crvenilo razvidim sedam crvenokosih glava, koje se izmjenjuju kao na vrtuljku. Ubrzavaju igru. Svaka od njih ima u crvenoj kosi zataknut žuti cvijet... Čim odjeknuše prvi zvuci jutarnjeg zvona, one se razbježaše, jer od zvuka zvona gube svoju moć... Kad se razdanilo, jasno su se vidjeli tragovi - ugažena trava i otisci stopala. Kasnije je sunce sve to izbrisalo."

Postolar, koji zbog bijele glave izgleda mnogo stariji, pripali lulu što ju je za cijelo to vrijeme punio škijom, povuče dim i poče svoju priču:

"I ja sam nešto slično bio doživio, samo što sam ja loše prošao... Kad sam ono radio u vinogradu, i kako su dani postajali kraći, već se smračivalo dok sam se vraćao kući. Kao uvijek dotad, išao sam kraćim putem, preko krčevine i kroz šumu. Kad se nađoh nasred šume, odjednom osjetim teret na leđima, te stadoh na mjestu kao ukopan. Hoću to stresti sa sebe, ali nikako ne uspijevam osloboditi se toga tereta. Osvrnuh se da vidim što mi se to na leđa objesilo; bio je mrkli mrak, ništa se nije moglo vidjeti. Pomislih da mi je to od umora, ta čitav dan kopao sam u vinogradu. Na kraju se, srećom božjom, dosjetih da bi to mogla biti jedna od onih koje lete zrakom jašući na metli. Prije toga namažu se ispod pazuha crnom mašću što je prave od sedam trava. One i tuđe krave doje, a kažeš li nešto, odoše ti goveda a usjevi se suše."

Tu zastade da bi povukao nekoliko dimova.

Vincilir podijeli igračima karte. Kraj postolareve priče, koju on potkrjepljuje riječima "Tako mi očinjeg vida ako lažem", ionako već svi dobro znaju: čim se bio prekrižio, tereta je nestalo, što je jasan znak da mu se na leđa bila objesila - coprnica! Slijedećeg jutra, kad je stao pred ogledalo da se obrije, nije mogao povjerovati svojim očima: njegova dotad kao ugalj crna kosa sva je pobijelila. Potpuno je posijedio - u jednoj jedinoj noći.

Kroz odškrinute prozore s brijega dopire svatovska glazba. Redaju se valceri i polke uz podvriskivanje "I-ju-ju!".

"Kako to da nisi večeras na svadbi?" pitaju Đanija, koji upravo večera za susjednim stolom. "Ta ti si im rođak!"

"Nisam pozvan", odgovori kratko, pokazavši da večeras nije raspoložen za razgovor.

Znaju oni za sukob između Đanija i veterinara, pa prestadoše zapitkivati.

Svi se sjećaju Đanijevih mornarskih priča, voljeli su ih slušati i prepričavati, a pogotovo one o go-go-plesačicama ili, pak, onu kako je bio kupio papagaja.

Nikada on ne spominje ime grada, pa se znade samo da se to zbilo u jednoj luci "gdje sunce uvijek grije i gdje nikada ne padne ni jedna pahuljica snijega".

Čim bi bacili sidro na pristaništu, mornari bi pošli u potragu za zabavom. Iz krletke, koja je bila obješena na ulazu u jedan lokal, papagaj je pozivao: "Do come in!" Iznutra je dopirala glazba i vesela dječja pjesma. "Desetak djevojčica, odjevenih samo u suknjice od palmina lišća, visoko uzdignutim ručicama izvodilo je igru", znao je pričati Đani. Mnoštvom šarenih traka u ritmu su vijorile iznad svojih glava, tako da su im njihove malene, tek propupale grudi, bile stalno otkrivene. "To su još djeca", promrmljao je Đani ljutito i napustio lokal. Na izlazu se zaustavio, malo zamislio, a onda odlučio da otkupi tog papagaja koji stalno krešti: "Do come in!"

Nakon šutnje, za vrijeme koje kao da su razmišljali o Đanijevim pričama, javi se Pepek:

"Jeste li čuli za 'mušku vodu'?"

Nato svi podigoše glave. Netko reče:

"Govori se da je pomogla mlinaru."

A onda kao da se led otopio, opet krene razgovor.

"Da, njega je začarala ona flička, ta znate svi na koju mislim."

"A gdje se dobije ta 'muška voda'?"

"Ne znam gdje se dobije, znam jedino da nije baš jeftina. Govore da se za jedan deci daje i hiljadarka", odvrati Pepek.

"Kažu da je mlinar taj problem drukčije riješio. Da bi si povratio spolnu moć, znao je mokriti kroz bračni prsten ili kroz vijenac od brezovih grana."

"A ja sam čuo da je popio sedam kapi soka od svježega konjskog izmeta pomiješanog s rakijom", nadoda vincilir smijući se.

"Ne sedam, nego devet kapi!" odlučno ga ispravi postolar.

"Kad ja kažem da je sedam, onda je sedam!"

"A ja kažem devet!"

"Sedam!"

"Ama baš devet!" podviknu postolar i udari šakom o stol.

Vidi Pepek da je vrag odnio šalu. Gosti se ponapili, moglo bi biti razbijenih čaša i polomljenih stolaca.

"Dečki, sad je dosta! Ja ću vam reći što najbolje pomaže: magarčev loj i desno mudo magarca skuha se u vinu i pojede!"

Svi se tome nasmijaše, i opet se vrati dobro raspoloženje.

S brijega dopire glazba, koja postaje sve glasnija, tako da se jasno čuju riječi pjesme:

"Rozamunda, srce mi daj i svoj 'Da!',

Rozamunda, nemoj da mama sve zna..."

Pepeku je odlanulo, njegovi gosti šute i slušaju veselu glazbu.

"Znači da su maškare došle pogledati mladenku, i sad igraju u dvorištu", prozbori netko.

Bučna glazba i pjesma odjednom naglo, kao odsječeno, utihnu.

"To ne sluti na dobro, mora da se tamo nešto događa!"

Svi se zgledaju i izađu pred gostionicu.

Tamo na brijegu prolomi se vrisak, vika i galama. Ne može se ništa razaznati.

"Gle, kao da svi trče prema štali..., hvataju se za glavu i mašu rukama", primijeti Pepek.

Kad se graja malo stišala, mogli su se razabrati povici da je ubijen mladoženja Nikola.

"Jutarnji vjesnik! Umorstvo u Žutom Brijegu, narodni zastupnik ubijen na svojoj svadbi!" izvikivali su idućeg jutra kolporteri.

Vijest je objavljena u novinama krupnim masnim slovima na naslovnoj strani, s napomenom da opširnije izvješće slijedi u sutrašnjem broju lista.

Mnogi su prvi put čuli za Žuti Brijeg, selo smješteno uz željezničku prugu, gdje se brzi i teretni vlakovi ne zaustavljaju, a putničkim se putuje do grada skoro cijeli sat. Jutarnjim vlakom odlaze u grad a popodnevnim se vraćaju radnici, školarci i oni koji su išli doktoru ili na sudsku parnicu, najčešće zbog preoranih međa. Iz vlaka ponekad na nosilima iznesu teškog bolesnika, kojem više nema lijeka, otpuštenog iz bolnice - da doma umre.

Čekaonica, kao i sve druge kolodvorske čekaonice, ima miris po karbolu, koji se širi s poda. Kad je idu mesti ili raskuživati, najprije izbace lutalice i beskućnike. Samo stara prosjakinja Uršula ima na klupi svoje stalno konačište. Na njenom se licu ne vidi ona potištenost što je imaju prosjaci od težine prosjačkog života i spoznaje da je prosjačenje sramota; ona se zna nasmijati i onda kad se neka zločesta djeca na nju nabacuju kamenjem.

I tog jutra kad je iz vlaka izlazilo mnoštvo putnika i kad je prometnik mnogo duže nego inače čekao da svi izađu, da bi dao znak za polazak - požurila je Uršula na peron. Vlakom je stiglo mnogo nepoznate gospode; govorilo se da su to sve novinari. Svaki od njih spustio je novčić na Uršulinu drhtavu ruku. Toliko novca još nije imala; smijala se, zahvaljivala i neprestano ponovo pružala ruku.

Sipi prvi snijeg, zavladala je ona tišina kad se više ne čuje buka kotača ni koraci onih što nekamo žure. Bijele pahuljice hvataju se na crkveni zvonik, na crvene krovove kuća i slamom pokrivene drvene kućerke te na žuto pješčano tlo. Bijeli se i grofov dvorac a oko njega engleski brijest, japanske tuje, purpurne pacifičke jele i vječno zeleni američki hrast.

Uz put što vodi prema groblju kuća ima malo i razdaleko su. Pred posljednjom, onom tik do groblja, koja je vlasništvo klesara Valenta, ulica je puna ljudi.

Kuća je među najvećima u selu, premda ne izgleda tako na prvi pogled; bit će stoga što je dograđivana - svakiput kad bi harala kakva teška epidemija od koje se masovno umiralo. I klesarska radionica, koja se na dnu dvorišta naslanja na staju, također je prigrađivana. Blokovi grubo oklesanoga crnog mramora i grimiznoga granita uredno su složeni u prostranom dvorištu.

Istražitelji ispituju ukućane, pregledavaju dvorište, mjere pod u staji, i stalno nešto zapisuju. Na ulici se okupili susjedi, mještani, grupa novinskih izvjestitelja i fotoreportera, a nadolazi i mnogo znatiželjna svijeta iz okolnih sela.

"Nikola je bio dobar veterinar", kaže jedan od susjeda.

"Stigao je odnekud izdaleka, nitko ga nije poznavao."

"Uveo je umjetnu oplodnju krava."

Ranije su mogli i bez veterinara. Ako se krava napasla djeteline i napuhnula, u zube joj se stavio mućak, a njih se uvijek našlo u kokošinjcu. Ali kad se proširila slinavka, bili su nemoćni da sami sebi pomognu. Životinje su prestajale uzimati hranu i ugibale gušeći se u prekomjernoj slini. Isprva su plaćali mise i molili se Svetom Antunu Pustinjaku, zaštitniku domaćih životinja, ali kako to nije pomoglo, zatražili su da im postave veterinara. Kad je Nikola stigao, mlade su životinje već uginule, a od odraslih je preživjelo svako treće govedo. Da bi spriječio infekcije koje mogu nastati prilikom parenja, odmah je počeo uvoditi umjetnu oplodnju. U prvi mah svi su bili protiv toga jer nisu bili sigurni je li to po volji božjoj, ali kad im je Nikola govorio o opasnostima zaraze, a i o tome da takve umjetno oplođene krave daju više mlijeka, popuštali su i sve češće pozivali Nikolu.

Riječ po riječ, i tako su se mještani nadovezivali jedan na drugog, govoreći kako se veterinar, kad je stigao u selo, prvo nakratko smjestio u gostionici "Kod Pepeka", a potom kod klesara, u sobi što gleda na ulicu.

"Jučer je ubijen na svojoj svadbi, na kojoj sam i ja bio gost. Klesar Valent, mladenkin otac, krsni je kum mome djetetu, pa sam stoga i ja bio pozvan. Nikada to ne ću zaboraviti: bilo je točno deset sati navečer, vrijeme u koje je Nikola svake večeri odlazio u staju da svome Riđanu baci u jasle naviljak sijena za noć. I te nesretne večeri točno u deset oglasio se Riđan. Nikola se dignu od stola, još imam pred očima kako odlazi prema staji. Dvorištem su se motale maškare koje su, po običaju, iza večere došle onako s vratiju pogledati mladence. Harmonikaš je bio izašao među njih, plesalo se drmeše i polke... Odjednom je vika nadjačala glazbu i moglo se razabrati da je Riđan kopitom udario Nikolu. 'Kako ga je udario?' pitali su. Netko je odgovorio: 'Udario ga je kopitom u glavu!' Svi smo jurnuli prema staji. Na podu kraj Riđana, na slami u lokvi krvi ležao je Nikola. Već iz daljine sam ga bio prepoznao po lohanim cipelama i dvorednom kaputu. Glava mu je bila sva u krvi - lice mu nije bilo za prepoznati. Čuo sam kako govore: 'Udaren je potkovom, i to dva puta - odozgo u tjeme i u sljepoočicu.' Odmah sam pomislio da to nije mogao učiniti Riđan, i mora biti da je Nikolu ubio - čovjek."

Neki su vidjeli kad je iz štale izašao zubonja i pobjegao. Imao je prekrite oči, a u ustima one velike zube od repe, tako da ga se nije moglo prepoznati.

"To mu je bilo suđeno", odmah nadoda susjeda. "Sofija je već od jutra bila tužna i utučena. Noć prije toga sanjala je da lebdi pred krošnjom drveta u cvatu. Mnoštvo ptica letjelo je oko krošnje. Bile su tako pitome da ih je mogla uzimati u ruke. Kad obujmi jednu od njih, ptica u njenim rukama klone kao da je mrtva. Brzo je ispusti iz ruku, i ona prvo počne padati, a onda u trenu oživi, pridruži se ostalima i s njima nastavi živahno lepršati."

Gustav H., novi učitelj u Žutom Brijegu, potaknut ubojstvom veterinara, odlučuje da će pisati o tom "mirnom i tihom mjestu".

Marko mu je onda za večerom obećao ispričati o ono dvoje mladih, i kako je došlo do ove tragične ženidbe. Saznao je da Marko stanuje u zaseoku na podnožju brijega, ispod vinograda.

Zateče ga u dvorištu pokraj kola, s kojih je skinuo lijevi prednji kotač i osovinu maže kolomazom.

"Dobar dan, Marko, sjećaš li se ti mene?"

"Kako da ne, gospodine učitelju, ta ona se večera kod Pepeka ne zaboravlja tako lako. Hoćete li u kuću, ako imate vremena?"

"Vremena imam, no u kuću ne bih. Sjest ćemo ovdje na ovaj balvan."

"Čekajte, donijet ću deku."

Kad se udobno smjestiše, učitelj se obrati Marku:

"Obećao si mi ispričati sve o Sofiji i Ludwigu."

"Jesam, gospodine učitelju. Nema tu bogzna što da se priča. Tako, kako to već biva, dvoje mladih znaju se od ranog djetinjstva, a kasnije onda zna doći i do, kako se ono kaže, nekakve ljubavi."

"Dok oni tamo istražuju, ti mi ipak ispričaj sve što znaš. Pazi da ne zaboraviš ako je u toj priči i netko treći."

"Nema tu nikakvoga trećeg. Dobro, gospodine učitelju, ispričat ću vam sve što znam."

Namjerno sam ostavljao izvorne oblike njihovih misli, jer bi svako mijenjanje bilo nasilje nad onom praiskonskom ljepotom i originalnošću njihova izraza. Oni još vjeruju u vještice i demone, u uroke i moć potkove, u poruke što im daju neobične pojave - kad ptica noću zapjeva, zaškripi stari stol ili otkuca ura koja već davno ne ide.

No, najbolje da sve redom ispričam, sve tamo od djetinjstva Sofije i Ludwiga, i o svima onima s kojima su imali nešto zajedničkog, i to onako kao što to oni misle i govore.