Istraga
1
Nitko ne smije napustiti mjesto, i sve namjernike koji su se tu našli treba odmah prijaviti!
Stranci često borave u selu, što je bilo i ovaj put. Na kolodvoru su vidjeli šibicare, koji su spretno varali naivne prolaznike, i tako im uzimali novac
Jednom im je prilikom veterinar Nikola u prolazu bio dobacio: "Dečki, ne dajte se varati, ovdje ne ćete nikada pogoditi pod kojom je kutijom kuglica." Najsnažniji šibicar bio je skočio, sav bijesan, i gurnuo ruku u džep da dohvati nož, no na to su ga dvojica njegovih kolega uhvatila i smirila: "Jesi li poludio, hoćeš li nam dovesti miliciju za vrat."
Blaž, vodeničar, prijavio je da kod njega na sjeniku spava cimerman, koji mu obnavlja drveno kolo na vodenici.
Kod udovice Gabrijele noći putujući užar. Konoplja joj je dobro urodila, pa je dala da joj izradi užad, ulare i štrange, a i štrik za telenje je htjela imati svoj, da ne mora posuđivati kad treba izvući tele. Daje užaru hranu i prenoćište. Od dijela konoplje koji mu pripada pravi sebi užad, koju će prodavati na sajmovima
Na kraju sela, blizu šume, napraviše Cigani svoje čerge. Vračara Sara jučer je već bila prošla selom i iz karata čitala sudbinu. Govorila bi ljudima kako ih čeka dobro zdravlje, dug život i lijepa prirodna smrt, a i neki novac uvijek se u kartama nazire.
U gostionici "Kod Pepeka" noćila su dva putujuća trgovca; Eugen iz Gorskog kotara prodaje tekstil na metre, a Imoćanin Mate, s dućanom u korpi na trbuhu i štapom u ruci, nudi igle, konce, češljeve, sapune, škljoce i usne harmonike.
Neposredno prije groblja odvaja se put što vodi do šume i podnožja brijega. Tu su uz potočić po travnjaku rasute ciganske čerge. Oko njih se naganjaju mali Cigančići u svojim košuljicama od grubo tkane konoplje, svi jednako obučeni, pa ne znaš koje je curica a koje dječačić. Noge su im prljave od blata, sve do ispod košuljica, a lica im garava od čađe i dima. Malo podalje pasu dva mršava kljuseta, konjići što vuku ona poznata ciganska kola, pokrivena platnom napetim na lukove od pruća. Ta su im kola drugi dom, jer nisu nikad dugo na jednom mjestu. Nestade ih na par dana, a onda, eto ih opet pod čergama na rubu šume.
Nekoliko se čergi rasulo pašnjakom kao pečurke poslije kiše. Svađe bi tu izbijale skoro svakog dana, no rijetko bi kada došlo do većeg sukoba. Suljo i Imbro teško se podnose, ali iz straha od žandara nikad ne odu predaleko. Pograbe se nekad i za prsa, no onda im uvijek žene priskoče i rastave ih. Imbro teško podnosi što Suljo zarađuje liječenjem konja. Posuđivao bi Suljo Imbri novac ili mu davao nešto hrane kad bi čuo kako mali Cigančići u susjednoj čergi plaču od gladi. Imbro nije nikada posuđeno vratio, ta nije ni mogao, nije bilo otkud vratiti. Kad je Suljo prestao davati, zamrzi ga Imbro i poče mu pakostiti gdje god je stigao. "Ne ljuti se, Imbro, i sam jedva vežem kraj s krajem. Eto, otkad dođe onaj veterinar, i moja su djeca nekad gladna. Proklet bio, što ga donese u naše selo. Pomrijet ćemo od gladi. Samo da mi se nekako tog uljeza riješiti, pa da opet liječim konje. Ma što on zna o onom pravom liječenju konja. Eto, neki dan ugine Petru onaj lijepi konj, a mogao je ozdraviti. Gdje će on onima svojim ljekarijama napraviti ono što mogu moje trave."
Kad spaziše nepoznate ljude, Cigančići stadoše kao ukopani, a najveći otrči u čergu. Otac obitelji, Suljo, izađe pred čergu i zagleda se u došljake. To ne sluti na dobro, pomisli Suljo, ali se nije mogao prisjetiti što bi moglo biti razlogom tog posjeta.
"Jesi li ti Suljo?"
"Jesam gospodine", kratko će Suljo i netremice gleda sad jednoga sad drugog došljaka.
"Ne govori mi 'gospodine', već 'druže'.”
"Hoću, gospodine, samo kako može takav gospodin biti drug jednom Ciganinu?"
"To se sada tako kaže, a ti ne zezaj jer ti ne će biti baš do šale."
"Poznaješ li ti veterinara Nikolu?" upita drugi.
"Poznajem, to jest poznavao sam ga dok je bio živ."
"A smetao ti veterinar, je li?"
U Suljinoj su čergi našli više potkova različite veličine; a kako i ne bi kad je mnogo konja prošlo kroz njegove ruke. I lošeg je on znao pripremiti za prodaju. Poznavao je bilje od kojeg konj drži rep visoko, a znao je i trave koje djeluju tako da privremeno promijeni ćud. I sve dok Nikola nije stigao u selo, liječio ih je Suljo čak i od onih oteklina za koje ni veterinari nisu znali lijeka. I za sipljiva konja imao je ljekovito bilje, korijenje koje je iz zemlje vadio u rano proljeće čim je prošla smrzavica, ali prije prvoga punog mjeseca. Kad se, pak, među životinjama proširila slinavka, i dok su svi najviše očekivali od Svetog Antuna Pustinjaka, zaštitnika životinja, kojem su se molili, dotle ih je Ciganin Suljo liječio krvlju prepelice.
Nakon što dođe veterinar, ostade Suljo bez zarade. Često bi se pred ljudima žalio da mu veterinar otimlje posao, da ne zna što će i kako će prehraniti onu siročad, što stalno viču da su gladni. "Pomrijet će mi djeca od gladi zbog tog uljeza", govorio bi Suljo sav očajan.
Sad ga svezanih ruku vode kroz selo; idu posred ceste, uz njega je mnoštvo bosih Cigančića, rudaste kose i musava lica. Njihova vika i galama izvukla je ljude iz kuća, stoje uz cestu i promatraju ih kako skreću prema kolodvoru. Kad ga uguravaju u vlak, Ciganin plače i zaklinje se da on nije kriv, da on nikada nikog nije ubio.
Za to vrijeme u čergi mu njegova žena Sara iz karata čita sudbinu i budućnost. Zabrinula se kad vidje da joj "pik osmica" i "pik devetka" dolaze zajedno. Nastavlja slagati u tri reda po sedam karata i samo strepi da se ne pojavi "pik as" - što bi značilo smrt.
2
"Kod Pepeka je premetačina!" proširila se vijest.
"Da, baš kad zapjevasmo Da nije ljubavi, ne bi svijeta bilo", kaže vincilir, "na vratima se pojaviše njih dvojica. Svima nam je zastao dah, sledili smo se, ne znajući je li tko od nas sad na redu, ili su se možda došli samo raspitati."
Pepekova žena odmah je utišala radio. Čim su počeli s premetačinom, postalo je jasno da su došli radi Pepeka. Na očigled gostiju, skidali su sve sa "šanka" i s polica: flaše i krigle, stolnjake i salvete, a čaše kao da su same od sebe padale na pod i rasprskavale se. U sobama su izbacivali sve iz ormara i škrinja - smrdilo je po naftalinu. Na podu nasred sobe ležalo je Pepekovo vjenčano odijelo, iz kojeg su izletjeli moljci.
Stubama su se bili popeli u potkrovlje, skidali šunke, slaninu i kobasice, i razbacali ih po tavanu. Na kraju su Pepeka pred svim gostima svezali i "šupirali" ga na kolodvor.
Ništa u kući nije više bilo na svome mjestu, samo je tabla s natpisom "Čast svakome - veresije nikome!" ostala netaknuta visjeti na zidu iznad "šanka".
"To ga hoće zastrašiti", govorili su neki.
"Pepek bi mogao progovoriti, zna on puno toga; nakresani gosti svašta izlanu."
Pepekova žena istog je časa zatvorila gostionicu, otkazala "koštu" Đaniju - i drugo jutro izvjesila na vrata natpis "Zatvoreno do daljnjega".
Idućih dana Đani se nije pojavljivao te se stali raspitivati o njemu - i tek su na kolodvoru saznali da je kupio kartu za Marseille i otputovao.
Đani je ponekad odlazio u grad i vraćao se kasno navečer. U gostionici bi ga zadirkivali da je sigurno bio u kupleraju. "Hajde, pričaj nam kako je to tamo gdje se za ljubav plaća", salijetali bi ga znanci, sve dok ne bi pristao, pa bi, tek da nešto kaže: "Možeš birati, ali što mlađa to skuplja. Kad se novčanik stanji, dobra je i kakva krezuba." Na to društvo prasne u smijeh, a Đani nastavi: "Ma nema tu kod nas ni pravog kupleraja. Ove nove vlasti to ne dozvoljavaju." Veterinar bi mu na to sasuo cijelo predavanje o dekadentnosti života tamo u tom njegovom dalekom svijetu, na što bi mu Đani odrezao: "Ma što ti znaš o pravom životu. Kakva vam je to ljepota - cijeli život s jednom te istom ženom u krevetu?" "Neka tebi samo bude ta tvoja ljepota i sve ono što uz to ide - tvoj triper i sifilis; uskoro ćeš trunuti iznutra i izvana." "Pazi što brbljaš!" Kad bi se prepirka zaoštrila, Pepek bi pojačao glazbu, i svađa prestade.
"Plaća se unaprijed!" nastavio bi Đani nakon što bi se smirio i popio par dobrih gutljaja. Govorio im o ljepoticama koje gole plešu na biljarskim stolovima, samo s mašnom u dugačkoj kosi. "A tek crne ljepotice, mlade kao kaplja rose, vatra im u očima, njišu se uz tam-tam bubnjeve; ogrlice i narukvice od staklenih perli, jedino što imaju na sebi, zveckaju im pri svakom pokretu. Neke od njih još su nevine..."
"I kažeš da možeš odabrati koju hoćeš, ha?" pitali ga uvijek ponovo.
3
U mještane uđe nespokojnost, uvukoše se u kuće i manje dolaze nezvani jedni drugima. Posumnjati se može na svakog tko drži konja ili samo ima potkovu, makar bila i pribita na vratima ili na pragu da bi štitila od munje i vatre.
Na uhićenja i privođenja već su se svi u selu bili privikli, i kao da ih nije iznenadilo kad su jednog dana, negdje oko podneva, vidjeli dvojicu u balonerima kako idu prema kovačnici. Kad uđoše, zastadoše uz vrata i kao da najprije žele sagledati koga tu sve ima i što se tu radi.
Kovač, do pasa gol, stajao je uz nakovanj, u ruci mu kliješta, a u njima užarena potkova. Pod je kovačnice neravan, s rupama u nabijenoj ilovači, posvud leže komadi željeza i stare potkove. Desno je od vratiju ognjište na kojem se žari ugalj, jer kovač nogom stišče koso postavljenu letvu, što se jednim krajem oslanja na pod, a na drugom joj kraju žica koja povlači ručku mijeha.
Kovač Janko jedva da ih je i pogledao, bio je potpuno zaokupljen radom; okrenuo im leđa i, pljunuvši u dlanove, nastavio s poslom, jer željezo treba kovati dok je usijano.
Obrađivao je staru potkovu, kako je tražio naručitelj, koji nije imao novca da dade dvostruko više za novu. Kovač nije baš na sve gledao - siromašnom nije za konja naplaćivao liječenje ozljede ili bolesti kopita.
U kovaču bijes sve jače vri, udaranje čekića zaglušno odzvanja, noga mu sve brže tišče mijeh, koji sve jače raspiruje žar.
Strpljivo su čekali. Dok je prikucavao potkovu, jedan od njih, da bi ponizio kovača, sjeo je na nakovanj. Zna se da, prema starom običaju, nitko nije smio sjesti na nakovanj, a na njega se nije smjelo čak ni čekić odložiti.
Pošto je završio posao, Janko odloži čekić i stade pred došljake. Znao je on zašto su došli, no gledao im je ravno u lice, htio je pokazati da se on ne osjeća krivim, a oni neka rade svoj posao.
Isljednici su spominjali kako je veterinar oduzeo kovaču liječenje bolesnih kopita. Kovač je odbijao sve sumnje i optužbe.
"Bit će on već mekši u istrazi, bit će mekan kao vosak", potiho su govorili jedan drugom.
Agneza je bila upravo vadila žeravicu iz peći i stavljala je u peglu; ugledavši kako joj muža odvode svezana, odsjekoše joj se koljena, onesvijestila se i pala licem u žeravicu.
Janka, s lisicama na rukama, i Agnezu, opečena lica, odvezoše istim vlakom u grad.
4
Na sam fašnik iz vlaka se iskrcaše dvojica nepoznatih putnika. Već na kolodvoru krenuše za njima djeca s papirnatim maskama i nagaravljenim licima, u neobičnoj odjeći kričećih boja i čudnoga kroja.
U pukotinama oblaka vidjelo se plavetnilo, kiša je već pred jutro bila prestala, tako da su seljaci izlazili na svoja dvorišta.
Iz daljine se čulo praskanje svinjarevog biča, pa su neki već pustili svinje iz dvorišta, te sad one ruju po blatu u jarku pokraj puta. Sredinom ceste žure dvojica nepoznatih, u dugim sivim ogrtačima, podignutih ovratnika, i šeširima s obodom spuštenim na oči. Žurili su za svinjarem, kao da ga žele što prije stići, a kad ga stigoše, zaustaviše se i nešto mu rekoše. Svinjar držalicom biča pokazuje u smjeru ceste ispred sebe. Moglo se čuti kako spominje onaj tamo veliki dud ispred Filipove kuće.
Ispod duda stoji žena s rupcem na glavi. Istjerala je dvoje svinja i sad čeka da čopor priđe.
"Nema ga doma, sa ženom je u breziku da si nareže šiblja, sada dok biljka ne olista", reče susjeda, pritisnuvši se uz stablo duda, kao da traži zaštitu.
Na selu je običaj da čim pred neku kuću dođe netko nepoznati, eto ti znatiželjnih susjeda da vide i čuju što se to događa.
Nadolazilo ih sve više, te će jedan od njih:
"Filip ima rasnoga rasplodnog bika, ali otkad je veterinar Nikola bio uveo umjetnu oplodnju, prestali su mu dovoditi krave na pripust. Nema više 'pripusnice', pa sad izrađuje brezove metle, a njih uvijek treba da se pomete dvorište i štala."
"Njegove metle dugo traju, izdržljive su, držak im je od ljeskova štapa."
"Od nečeg se mora živjeti."
"Filipov dobro uhranjen bik može oploditi do stotinu krava - i bio je dosta za sve krave u selu", reče jedan od susjeda.
"Nakon što se veterinar bio odlučio priženiti i ostati ovdje, Filip je govorio da nema više šta čekati, da bika mora prodati mesaru jer da troši puno hrane."
Filip je odgađao prodaju bika, žao mu ga. Ta on ga je kupio kao maleno tele, hranio ga mlijekom i kukuruznim brašnom. Sjeća se još Filip kako bi ga bikić dočekivao, radosno se vrpoljeći, ne mogavši dočekati da gurne glavu u kantu s mlijekom. Kad je porastao i kad mu dovedoše prvu junicu na pripust, obilazio je oko nje i kao da ju je u čudu gledao, a kad osjeti onaj miris kad se krava tjera, kao da mu instinkt reče što treba da čini. Jedva su ga otjerali, tek kad junicu pustiše iz obora. "Stalno se izgovaraš da nemaš vremana za prodaju bika," govori mu žena, "a jučer si satima ležao i buljio u strop." "Ne mogu ga odvesti mesaru, ta on nam je kao član obitelji. Hranio nas godinama, a ja da ga dam ubiti. Pričekajmo još neko vrijeme, možda se nešto izmijeni." Kad žena vidje da su mu oči vlažne, i ona se rastuži.
Pred inspektorima nitko od susjeda nije o Filipu prozborio ni jedne ružne riječi, premda je bilo poznato da je ponekad bio osumnjičen za krađu, da je imao običaj obrezati nečiju brezu sebi za metlu, da je krivolovac - divljač lovi željeznim stupicama, a ptice hvata krletkom i na lijepak.
Filip pronađe gnijezdo s mladim češljugarima koji još ne mogu letjeti. Dok ženka ode tražiti hranu, on gnijezdo s mladim ptićima stavi u krletku. Kada se ona vrati, ne može do svojih ptičica, ostaje i dalje uz njih i odlazi samo da im donese hranu. Čim ojačaju, Filip uzme krletku i odnese ptice u grad, gdje ih dobro proda. Zna se da lovi ptice i na druge načine. Bobice imele i šećer kuha u vodi, te tom ljepljivom smjesom premaže granu i priveže je uz stablo. Ptica sleti na granu i ulovi se.
Već predvečer, baš je zvonila zdravomarija, vratio se Filip s nabreklom torbom, punom mladih prepelica.
Vršili su mu premetačinu po cijeloj kući. Nije imao drugog izlaza, morao je otključati smočnicu, u kojoj su šljuke i mlade jarebice visjele još u perju - da odleže dok se potrbušina ne oboji malo zelenkasto.
"To je za posne dane", smušeno je odgovarala i bijelo gledala njegova žena. "Župnik na te dane jede divljač ili ribu", nadodala je zbunjeno.
Postavljali su Filipu neugodna pitanja, a on se uporno branio. Kad ga upitaše zašto nije već prodao bika, koji mu je sada samo na štetu, Filip se zbunio i nije odmah našao odgovor.
"Eto vidiš, šutiš, jer nemaš što reći što bi opravdalo držanje bika. A što se može drugo zaključiti, već da si kovao plan da se riješiš veterinara pa da ti bik ponovo ustreba."
Kad su Filipa odvodili na kolodvor, ispraćale su ih maškare. S ukočenim smijehom na maskama, stajala su djeca pokraj vlaka i veselo im mahala, misleći: ako Filip ostane dulje u zatvoru, moći će do mile volje brati one sočne rane jabuke u njegovom voćnjaku.
5
Jednom prilikom, kad se razgovaralo o veterinarevoj umjetnoj oplodnji, šutljivi je Josip slučajno prolazio i mrko gledao veterinara. To se protumačilo tako da Josip mrzi Nikolu jer je bio donio taj protuprirodni način oplodnje, koji je i protiv volje Stvoritelja.
Tako su neki posumnjali i na šutljivog Josipa, jer tko zna što je u njegovoj glavi. Drugi pak nisu vjerovali da bi taj mirni čudak mogao nekome bilo kakvo zlo nanijeti. Kad su neki svoje sumnje proširili selom, dođe glas i do onih što posvud njuškaju i za novac javljaju isljednicima, koji tu sad svakodnevno hodaju i traže i najmanji povod da nekog privedu ili makar podnesu prijavu.
Kako se na službeni poziv Josip nije bio odazvao, dođoše mu sutradan na vrata.
Prštio je gust snijeg; radoznali mještani koji su brzo pristizali na grofoviju, zaklanjali su se pod nadstrešnicu i natiskivali se pred vrata - našto su im dali do znanja da ne smiju dalje.
Mnogi su Josipa sažalijevali, gunđali su potiho i povjerljivo kako ti ljudi što su sad na vlasti samo gledaju gdje će naći kakav i najmanji razlog da progone ljude što vjeruju u Boga.
Kad se ni na njihovo sve jače kucanje Josip nije javljao - provališe vrata.
Netko je primijetio da je pritom izletio bijeli leptir i odletio visoko prema nebu.
Kad uđoše u mračnu sobu, u prvi mah ništa ne vidješe; vani je bilo oblačno, te jedva da je svjetlost ulazila u kuću. No ubrzo se pogledu otkri težak prizor: nasred sobe u lijesu razaznaše Josipa, ukočena mrtvačka lica i ruku sklopljenih na molitvu - nekima se pričini da mu kosa zrači svjetlošću.
Uokolo obješena velika raspela, po tri na svakom zidu: Isus u prirodnoj veličini, razapet na križu - iscrpljena lika, glava s trnovom krunom pada mu na desno rame, zapešća mu pribijena čavlima, noge pričvršćene jedna preko druge, tragovi biča na tijelu i rana među rebrima na desnoj, "dobroj" strani tijela, koja je, po Sv. Augustinu, strana "vječnog života".
Nastade muk, opčinjena gomila što se tu skupila stala se križati, doživljavajući ga kao pravog Krista, koji se žrtvuje na križu. Iz kipa zrači neka nadzemaljska uzvišenost i oni zaboravljaju da je to kip - za njih je to pravi Isus, onaj koji je uskrsnuo od mrtvih, onaj koji ozdravljuje gubavca i kojem se vjetrovi i more pokoravaju, onaj koji učini da slijepi progledaju i koji čudesno nahrani pet tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribice.
Josip je umro sinoć, pred ponoć - netko je rekao da je vidio kako je u to vrijeme iz dimnjaka njegove kuće izletjela crvena plamena kugla.
Priča se da su noseći njegov lijes, slučajno dodirnuli suho drvo - i ono da je odmah prolistalo.
Stigoše iz grada sve sami "stručnjaci, koji vladaju znanjima", govori se da su iz muzeja.
Mještani, pobožna izgleda, mnogi čak sklopljenih ruku na molitvu, osluškuju razgovor: "Ima nešto u tome!" kazuju, pomičući se od jednog raspela do drugog, govore o "dramatičnosti", o materijalizaciji metafičkih fenomena, o "iskrsavanju lika iz materije" i o Josipovoj "istančanoj senzibilnosti", te o misticizmu te neobične pojave.
Čudeći se, širom otvorenih očiju, mještani pomno slušaju - jednima se spustila donja vilica, dok drugi imaju podignutu gornju usnu, tako da im se vide zubi. Neki od njih miču usnama, pokušavaju ponoviti i zapamtiti te njima nepoznate riječi. Ništa od toga ne razumiju, sve dok im Kum ne rastumači da je Isus bio u trupcu, a Josip da je dlijetom samo izdubio suvišne trijeske.
6
Jedne srijede u predvečerje gomilali se olujni oblaci i zastrli nebo, kiša nošena jakim vjetrom lupala je o prozore, te se ništa nije moglo ni čuti ni vidjeti. Ni Uršula se nije micala s klupe u čekaonici i od tople peći uz koju se stiskala, tako da je malo tko vidio kako su Ludwiga uguravali u vlak i odvodili u istražni zatvor.
"Ali kako su ga pronašli?" pitaše se.
"Je li ga netko odao?"
Neki, koji su znali da je među maškarama na svadbi pod maskom klauna bio Ludwig, tajili su.
Sve ih je osupnulo kad saznaše da se Ludwig godinama skrivao u bačvi u podrumu.
U svojoj zatečenosti, ostaviše sve i stadoše na prste računati koliko je to godina i mjeseci prošlo otkad se Ludwigu izgubio trag.
Po selu se i ne govori ni o čem drugom, svi razgovaraju o svadbi, o Sofiji, Ludwigu i Nikoli, te se prisjećaju toga dana - bilo je to na samu Svetu Barbaru.
Ana se sjeća kako je govorila kumi kad je oblačila Sofiju za vjenčanje:
"Da se ne iznenadiš, reći ću ti u povjerenju... Išla ja sa Sofijom u dućan da joj kupimo vjenčanu haljinu, prodavačice nam odmah prostrle po pultu sve od jeftinih do najskupljih - onih s volanima. I samo što htjedoh upitati Sofiju koju će izabrati, ona već, nama iza leđa, dohvaća crni kostim, a prodavačica se ispričava što je valjda prečula te mislila da mi trebamo haljinu za vjenčanje. Sofiji se po očima vidje da joj to opet onaj glas govori i savjetuje ju neka uzme crni kostim za vjenčanje, meni dođe da iz kože iskočim, snađem se i brzo zatražim da nam zapakuju sivi, hitro platim i povučem Sofiju iz dućana, a to što me pitaš kakav je to glas što joj stalno prigovara, protivi se i savjetuje ju, ne mogu ti reći, ni ona sama mi to ne zna objasniti."
Dok su na svadbi Sofije i Nikole svirali "Na lijepom plavom Dunavu", na vratima, iza sviju, za glavu viši, pojavio se klaun, s pravom suzom na licu. Gledali su se netremice. "Ta nije moguće", pomisli Sofija, i u to joj klaun priđe, zamoli za ples, te oni zaplesaše po taktovima glazbe. "Ludwig, jesi li to zbilja ti", šapne Sofija jedva čujno. "Morao sam doći da te vidim, da ti se javim." "Zašto mi nisi bio ostavio poruku, samo koju riječ?" "Zar nisi našla moje pismo? Stavio sam ga pod vrata vaše kuće." "Nisam ništa našla. Strahovala sam da su te odveli, da te možda više nema." Plesali su njihov omiljeni tango, stisnuti jedno uz drugo, licem uz lice i tiho šaputali: "Susreo sam Kuma. Rekoh mu: 'Dobra večer, Kume', a on se trže, pogleda me, vidljivo iznenađen, i šapne: 'Pa ti si živ?' i krene dalje prošaptavši da moramo biti oprezni da me netko ne prepozna." "Slutila sam da ćeš doći jer sam prošlu noć snatrila kako si ono bio ubrao maslačak i pitao me: 'Jesi li ljevooka ili desnooka', i pri tom mi gledao sad lijevo sad desno oko. Zagledala sam se u maslačak i brzo podigla kažiprst tako da je on pokrio peteljku; zatvorila sam jedno oko, otvorila ga i zatvorila drugo. 'Desnooka!' uzviknula sam i nadodala: 'Kad sam gledala desnim okom, nisam vidjela maslačak.'. Tada si puhnuo i zamahnuo njegovom peteljkom, kao da ti je čarobni štapić u ruci. Bijele pahuljice razletješe se, a tada, kao kad vjetar zahvati plamen, sa svih se maslačaka oko nas digoše one bijele pahuljice, tako da sam te kao kroz maglu samo nazirala."
Na trenutak, kad prestade ples, okrenula je glavu da vidi da li ih tko gleda. Tad htjede opet nešto reći, ali Ludwiga nije više bilo.
7
Kad sazna da su odveli Ludwiga, Kum sjedne na rub kreveta, osloni laktove na koljena i dlanovima podboči bradu. Pogled mu se prikovao za mrlju na podu. Tako je tu ostao dugo sjedeći, bez misli, ukočenih nožnih mišića, oslanjajući se o pod vršcima prstiju.
Odjednom ga prene zvižduk vlaka, skoči na noge i pritrča prozoru. Vidio je samo dim lokomotive kako se vuče iznad krovova i nestaje u krošnjama stabala što rastu uz prugu.
Već rano ujutro krenuo je selom, susretao susjede i znance, no kao da nikoga ne vidi. Šutio je, gledao u zemlju ispred sebe i išao nekamo, ali nije znao ni kuda ni kamo. Ljudi bi ga pozdravljali, no on ih nije ni čuo ni vidio.
Spazio je grupicu nepoznatih ljudi obučenih po gradski i požurio prema njima.
"Jeste li vi, možda, isljednici?" upita Kum gledajući najbližega ukočenim, staklenim pogledom.
"Da, mi radimo na istrazi u slučaju Ludwiga. Znate li vi nešto o njemu?"
"Znam, gospodo, znam. Ne mogu podnijeti da nevin strada. Nije Ludwig ubio Nikolu. Ja sam bio onaj zubonja što ga vidješe kako izlazi iz staje. Ja sam ubio veterinara!"
Isljednici se zagledaše jedni u druge, no onda im jedan od njih dade prstom znak da priđu. Približiše se i skupiše glave, a on im tiho reče:
"Pogledajte taj ukočeni pogled, te staklene oči, taj čovjek nije baš priseban. Ne vjerujem da bi taj mogao nekoga ubiti, on to govori da zaštiti krivca."
Kad saznaše da mu je Ludwig kumče, još više posumnjaše da izmišlja.
"Znamo mi takve, samo nas ometaju u poslu..."
"Govori kao da nije pri zdravoj pameti, samo da bi spasio svoje kumče."
8
Kočnice su vlaka zacvilile i Ludwig se trgne. Kad ustade, htjede se uhvatiti za rub naslona klupe, no spriječiše ga lisice na rukama. Polagano i pažljivo spusti se na peron, a onda krenuše kroz zgradu kolodvora.
Učini mu se kao da to nije onaj dobro znani trg ispred kolodvora, već neki drugi; nema one radosti susreta s gradom, ni lica ljudi nisu ista kao nekad, svi ga gledaju hladno i podozrivo.
Zgrade se zatvora dobro sjeća, no sad mu se i ona učini drukčijom. Siva fasada djeluje mu hladnije, a šipke na prozorima debele i čvrste.
U podrumu zgrade pružio se hodnik u nedogled.
Vrata ćelije otvore se i Ludwig ugleda sive betonske zidove i pod, u uglu drvenu klupu, koja služi i kao ležaj, na njoj dvije stare već otrcane deke. Zgrozi se i strese.
"To s vama počinje već tamo 1945. godine, kada ste bili pozvani na informativni razgovor, nakon što ste, kao mnogi vaši kolege, dobili otkaz u vašem tjedniku, a dao vam ga komesar koji je bio postavljen u vašu redakciju. Kažete da se na poziv ne odazvaste zbog bolesti zvane - panična neurastenija; skrivali ste se pred stranim licima nakon što su službene osobe odvele vašeg kolegu iz redakcije, a drugi, pak, kolega nastradao od zalutalog metka. Zameo vam se tad trag i proglašeni ste 'nestalim', a vi se zapravo smjestili u bačvu, kao Diogenes - i slagali pasijans. Sparivali ste karte ili čistili orahe, koje je onda vaša majka prodavala na tržnici. Da vas ne bi otkrila lupnjava čekića, izmislili ste patent, koji, istina, niste imali prilike prijaviti Patentnom uredu, ali ste tom vašom 'prešicom' uspijevali vaditi iz oraha dvije cijele, neokrnjene polovice, što je imalo dobru prođu... Za sebe kažete da ste pacifist, da ste protiv svakog rata i buntovnih sanjarenja i da ne priznajete 'pravedan rat'. Ima nečega obiteljskog u tom vašem pacifizmu: vaš otac nije poginuo u borbi, ni na jednoj ni na drugoj strani, već u sudaru vlakova. Vaše se pasivno držanje za vrijeme rata ne bi baš moglo opravdati pacifizmom. Saznali smo, doduše, da niste bili obukli nikakvu uniformu, no to vas ne može osloboditi svake sumnje. Djelovati se može, ovako ili onako, i u civilu. Vi tvrdite da ste radili samo svoj novinarski posao, da ste uvjereni pacifist, ali mi mislimo drukčije: tko nije s nama, taj je protiv nas. No, ne ću ništa prejudicirati. Istraga će se nastaviti i na drugom mjestu, jer postoji jedna čvrsta sumnja. Imali ste snažan motiv za ubojstvo veterinara. Ta on vam je oteo, i skoro oženio, vašu znanicu iz djetinjstva i veliku ljubav - vašu Sofiju."
Isljednik ustane i, skupljajući spise sa stola, doda:
"Sastavit ću zapisnik, dati vam ga na potpis i uputiti vas dalje - kolegi u Odjel za krvne delikte."
Ludwig je noć nakon preslušanja proveo bez sna.
Na vratima je pisalo "Odjel za krvne delikte". Stražar otvori vrata i gotovo gurne Ludwiga u kancelariju, u kojoj je za pisaćim stolom sjedio isljednik.
"Mi imamo podatke i dokaze, a tu su i svjedoci. Postoji ozbiljna sumnja da ste vi ubili veterinara Nikolu. Imali ste motiv za ubojstvo. Priznajte, pa da skratimo ovo preslušavanje. Vi ste intelektualac, znadete da se s nama ne može tek tako... Priznate li i time olakšate posao suda, to će vam se kod izricanja presude uzeti u obzir."
"Nemam ja što priznati, ta rekao sam već toliko puta da ja s tim umorstvom nemam ništa."
"Postavit ću vam još jedno pitanje. Jeste li bili na onoj tragičnoj svadbi, znate na što mislim?"
Ludwig se trgne, oklijevajući neko vrijeme da bilo što kaže. A onda se pribere i reče:
"Da, bio sam, ali samo načas, htio sam još jednom vidjeti Sofiju. Gajio sam malo nade da će odustati od tog braka ako joj se javim."
"Kažete da ste bili samo nakratko. Znači, imali ste dosta vremena da pripremite sve potrebno za ubojstvo suparnika."
"Sa svadbe sam odmah otišao natrag u svoju bačvu."
"Možete li to i dokazati? Imate li nekoga tko će vam to posvjedočiti?"
"Nemam, jer sam tada bio sam u kući."
Na kraju preslušavanja isljednik mu pruži zapisnik.
"Potpišite", reče kratko i ustane.