Ispeku beskvasne prevrte od tijesta što su ga iz Egipta ponijeli: nije se bilo ukvasalo. A kako su bili tjerani iz Egipta, nisu mogli odgađati, i tako nisu sebi spremili poputninu.

... A onda Mojsije reče narodu: "Sjećajte se ovoga dana u koji ste izbavljeni iz Egipta, iz kuće ropstva, (...) Stoga: kad te Jahve uvede u zemlju (...) kojom teče med i mlijeko (...) sedam dana jedi nekvasan kruh, a sedmoga dana neka se slavi svetkovina u čast Jahvi."

Mojsije, Knjiga Izlaska
(12;39; 13;3,5,6)


Osobe i događaji u romanu istiniti su.
Neka im se barem ovdje spomen sačuva.


Dani beskvasnoga kruha, 1. poglavlje

"Pažnja, pažnja! Brzi vlak iz Beograda za München kasni pedeset minuta."
.... Sve su klupe zauzete, pa neki putnici sjede na prtljazi, starome kaputu ili novinama, prostrtim po podu. Većinom drijemaju. Zrak je u čekaonici topao, težak i zagušljiv, a dim od cigareta leluja se oko žarulje na stropu. Kad netko otvori i zatvori vrata, taj se oblak dima zanjiše i pomakne, a na njegovo mjesto dođe novi, gušći i tamniji. Vlak će doći tek negdje oko ponoći.
.... Gle, tamo u kutu ima jedno mjesto. Nekako se stisnusmo oboje, sad je mnogo bolje. Zagrijali smo se i san se prikrada. Očni kapci postaju sve teži a ugodni blagi svrbež u očima neodoljivo vuče u san i zaborav.
.... Sanjala sam o dugoj zelenoj živici, iza koje se nazire velik park. Zastajemo pred visokim željeznim vratima. Natpis od mjedenih slova u gotici ne mogu odmah pročitati. Vrata se sama otvaraju, te Robert i ja ulazimo u njegovan park, hodamo vijugavim putem od crvene opeke, a uz put, s obje strane, drvored mladih kestenova. Nasred parka stoji kuća od drvenih gredica i crvenih opeka, baš onakva kakvu mi je Alfred nacrtao one noći četrdeset treće, prije nego što odoše nekamo na istok. Na vratima kuće, kao da nas očekuje, stoji domaćin, samo, zašto je tako sumoran? Je li to Alfred? Mislim da je on. Zastanem. Da nisam pogriješila? Ne, ne idem dalje, neka on meni priđe, ne idem dok ne saznam da li me još želi.
.... Uto čujem:
.... "Hajdemo, mama!"
.... To me prene. Pogledam preda se, staze više nema, a umjesto lijepo poslaganih opeka ugledam neku prljavu masu na kojoj posvud leže opušci i smeće, zgažena kutija cigareta Drava, šibice sa crnim vršcima, suhe ljuske od raznoga voća a uza zid mastan papir od starih novina. Ispred sebe spazim dvije velike cipele, od kojih se jedna pomaknula.
.... "Požurimo, mama!", začujem ponovo, dignem glavu i ugledam Roberta kako stoji s koferom u ruci.
.... "Pažnja, pažnja! Brzi vlak iz Beograda za München dolazi na drugi peron."
.... Kolodvor je pun putnika i onih što ih ispraćaju. Penjemo se stubištem koje vodi do drugog perona. Sve oko nas sliči na mravinjak. Krećemo se kao da nas voda nosi. Na drugi smo peron stigli istovremeno s vlakom. Robert žuri, možda nađe kakvo prazno mjesto. Vidi se već izvana da su svi vagoni dupkom puni. U hodniku čovjek do čovjeka. Prtljaga nam nije teška, tako da je dodajem na prozor vagona: nekoliko vrećica i dvije manje torbe. Kofer je Robert unio u vagon.
.... Vani nam je bilo prilično studeno, a tu u vagonu vruće je i sparno. Nekako se proguram do sina. Slike iz sna još su mi posve svježe.
.... "Robert, sanjala sam o tati. Došli smo na njegov posjed, a on stoji na vratima kuće."
.... "Zar tebe, mama, još uvijek ne napušta nada?"
.... "San je bio tako lijep. Poželjela sam da ti ga ispričam. Lijepo je kad makar u snu neke stvari još jednom doživiš."
.... Pokraj vlaka mnoštvo ljudi, rukuju se, mašu. Mi smo došli sami, sami putujemo. O našem odlasku nikome ni riječi. Kad stignemo tamo i kad se smjestimo, poslat ćemo pisma i sve objasniti.
.... Od muža sam se oprostila danas poslije podne, kao uvijek kad bih posjetila groblje, onako kao što je želio: "Kad umrem, nemoj mi na grob donositi vijence i bukete cvijeća. Donesi mi svakiput samo jednu ružu." Tako sam mu svakiput donosila ružu. I danas. Rekla sam mu da odlazim i da ne znam kad ću opet doći. U mislima sam prošla sve godine našega života. Sad se rastajemo. Po treći put. Možda i zauvijek. Rastanci su uvijek teški. Nekad su ti rastanci od mrtvih čak i teži negoli od živih.
.... Vlak polazi tiho i nečujno, nisam odmah ni primijetila. Već predveče dizala se magla. Sad je gušća, sakrila je grad. Samo svjetla izviru iz tame; kao da je nebo došlo bliže a kroz bijelu prozirnu koprenu nazire se svjetlost mnoštva zvijezda. Još se vide samo bliža svjetla što uz prugu sve brže promiču. Zagreb kao da bježi od mene, te pomalo nestaje u tami.
.... Do prozora u hodniku natiskuju se nestrpljivi pušači. Poneko prazno mjesto privuče mi pogled, no prije nego što pitam čujem: "Zauzeto.'' U vagonu sve sam mlađi svijet, ljudi u naponu snage. Uz prozor kupea kao da drijema mladi par, naslanjaju se jedno na drugo, no vidi se da ne spavaju, sanjaju na javi. Nasuprot njima je, leđima okrenut u smjeru vožnje, muškarac moje dobi u starijem suknenom sakou s nekom značkom na lijevom reveru. Iako je u kupeu vruće, ne skida sako, samo ga je raskopčao. Pogled mi se vraća onoj znački. Da, tako je, poznajem je - udarnička značka, ponos brigadira. Gledam tekst na znački: "Autoput bratstvo-jedinstvo 1950". To je jedan iz radnih akcija graditelja pruga, autocesta. Gradio je i vjerovao da će bolji život izgraditi; trudio se, vidi se po znački. Neka vide oni na Zapadu da on nije neka lijenčina koja bježi od teškoga rada. Radio je i gradio, i to dobrovoljno, bez ikakve naknade u novcu, a, eto, od svega - ostade mu samo značka. Bez posla je; a i oni što od plaće žive, teško vežu kraj s krajem. Pokušat će sad malo na Zapadu, u kapitalizmu, o kojem smo u školi učili da je sistem eksploatacije.
.... Po podu su ljuske i ogrisci, posvuda je mnoštvo opušaka. U posudi za otpadke neobičan cvijet: kutije od cigareta i otpadci raznoga podrijetla, kao da će se svakog časa rasuti po nogama putnika. Povremeno doleluja pramen sivog dima od jeftinih cigareta, izmiješan sa zadahom luka i rakije. Na trenutke imam omaglicu, no valjda ću izdržati.
.... Što me tako gleda onaj s udarničkom značkom? Teško mi je stajati, premećem se s noge na nogu. Naslanjam se na stijenu kupea. Neki tako čak i zadrijemaju. Očni kapci spuštaju se kao da su od olova, a svijest lebdi između sna i jave.
.... Samo da mi je načas sjesti, da prikupim snagu. Vrti mi se kao da sam na vrtuljku. Kad zažmirim, onda je još gore, kao da se pod vagona diže, kao da će se vlak izvrnuti. Otvaram oči i duboko dišem. Onaj s udarničkom značkom uporno me gleda kao da mi želi nešto reći. Otkrenem se, smeta me što me tako gleda. Prilazi mi, vidim ispod oka, i čujem ga kako mi govori:
.... "Sedi, drugarice, ja ću malo noge protegnuti, putujem već dugo, pa su mi se od sedenja ukočile."
.... Htjela bih se pokrenuti, ali noge ne slušaju. Osjetim stisak snažnih ruku, pokrenem se, a zatim olakšanje. Sjedim, i pogled mi sve jasnije razabire lica i oči ljudi uprtih u mene. Osjećaj olakšanja prostruji mi cijelim bićem. Onda začujem glas muškarca s udarničkom značkom:
.... "Daj, drugarice, gutni malo, prava je domaća, ta bi i mrtvog oživela."
.... "Hvala, gospodine, ne pijem."
.... "Eh, onda treba svakako da probaš, pa da vidiš što si propustila. Od gutljaja šljivovice živnut ćeš ko srna."
.... "Hvala vam, ali ja zaista ne podnosim piće, nisam nikad ni gutljaj popila."
.... "Ma, ne boj se, nije otrov; eto gledaj mene."
.... Nagne bocu i dobro potegne, a onda dlanom prijeđe po grliću boce i ponovo je pruži prema meni, tako da mi grlić dođe blizu brade, te se trgnem i odmaknem glavu a ruka mi se digne kao da se branim.
.... "Eh, što ste vi čudan svet, čovek vam hoće dobro, a vi se rogušite."
.... Večeramo u vlaku, jer kod kuće nismo mogli od umora i od uzbuđenja. Jedemo pogaču i sušeni sir. Kruh nisam stigla ispeći, nisam imala kvasca a ni vremena nije bilo; žurila sam s pakiranjem i tako se umorila da sam jedva ispekla taj beskvasni kruščić ili pogaču, kako mi to zovemo. Bilo je preostalo nešto brašna, šteta ga je ostaviti.
.... Iz kofera vadim kutiju od cipela, u kojoj su slike. Neke su već požutjele, no sve su mi podjednako drage. Eto, tu je i moja ulica. Kroz krošnje drvoreda mladih kestenova proviruje krov od crijepa i svijetla fasada naše kuće. Pred vratima mama drži u naručju bebu.
.... Tu sam rasla gledajući pupanje i bijeli cvat naših kestenova, zlatnu boju lišća u jesen i bijele kristaliće inja o Božiću. Na kolodvor sam često dolazila. Zavirila bih kroz odškrinuta vrata i svakiput se obradovala kad sam vidjela tatu nagnutog nad radni stol. Čim bi me spazio, digao bi se, uzeo me za ruku i odveo do moje omiljene koke. Tu bi ubacio novčić, a ja bih svakiput sa strepnjom i radošću dočekala čokoladno jaje.
.... Vlakovi donose uvijek nešto novo, bude maštu i potiču snove; putovanja, daleki krajevi, razni ljudi, novi događaji. Za vrijeme rata, već kao djevojka, gledala sam transporte vojnika. I civila. Da, upravo transporti civila dolaze mi sada u sjećanje. Bili su to oni što su išli na rad u Njemačku, jedni dobrovoljno, a drugi prisilno. Javljaju se usporedbe. Mi idemo na rad u Njemačku. Nije rat i nitko nas ne tjera. Vozimo se u putničkom vlaku, a mnogi su onda putovali u stočnim vagonima. Natiskivali su se uz prozor, onaj mali s rešetkama.
.... Naviru mi pitanja i sumnje. Zašto idem, da li činim dobro? Moj sin Robert diplomirao je, ali je bez posla. Nakon smrti muža ostali smo skoro bez prihoda. Za nas dvoje nije bilo izlaza ni nade. Većinom se u svijetu traže svjedodžbe i znanje, a ovdje je najvažnija politička prošlost. Kao da se sumnja u svakog tko nije član Partije, a njih je samo oko deset posto. Zar je devedeset posto sumnjivih građana? Kakva je budućnost takve zemlje što sumnja u većinu svoga pučanstva?
.... Gledam u noć dok vlak juri. Državna granica! Tu vlak stoji nešto duže. Granični službenici pregledavaju pasoše: otvori pasoš, pogleda me, okrene dva-tri lista, pritisne žig i vrati mi pasoš. Čistačice se žure da pometu pod, izvlače ljuske od voća i krastavaca ispod sjedala i istresaju prepune pepeljare, iz kojih samo što se nije prosulo smeće. Tamo prijeko, u Austriji, ljute se ako dođu prljavi vagoni.
.... Što će biti tamo s one strane? S četrdesetpet godina naći ću se opet na početku. Neizvjesnost, sve je nepoznato. Nije tamo uvijek ni lijepo ni lako, stranci često rade ono što domaći ne će. Moj će Robert valjda naći posao u svome zvanju. Ja u svome vjerojatno ne ću. Pravnica! Kome sam ja tamo potrebna? Dok se bolje ne snađemo, radit ćemo što god se ponudi. Znam kuhati, prati i glačati.
.... Lete sjene kraj prozora vlaka, jure tamo na suprotnu stranu. Kao da mi kažu: "Hodi s nama!" Tamo, sad već daleko u noći, ostalo je sve što smo imali. Čemu sve to, zar baš mora tako? Tad se tješim: otišli su mnogi, nekoliko stotina tisuća. Tamo su na privremenom radu. Tako kažu, a kako će biti?
.... Uspomene su jedino što mi je ostalo. Uspomene i sin Robert. Gledam slike i sve mi je tako svježe, kao da je bilo juče: naša kuća i mama pred kućom, gdje me drži u naručju. Ulica je tiha, spaja glavnu cestu s kolodvorom. Sve tamo od glavne ceste pa do kolodvora pruža se drvored kestenova. Na jednakoj udaljenosti jedno od drugog stoje stabla s velikim krošnjama, po kojima se svakog proljeća prosuje divan cvat grozdova kestenovog cvijeta. Samo dva kestena fale, i to ispred kuće našega susjeda. Da ne bi kasnije bacali sjenu na njihov vrt, neposredno nakon sadnje susjedi su ih nečim polili, tako da su se te dvije sadnice osušile. Ostali su kestenovi izrasli u lijepa stabla, kojima se krošnje skoro dodiruju. Vjerovala sam da je to najljepše mjesto na svijetu. Samo one dvije praznine ispred susjedove kuće narušavale su tu ljepotu, i to bi mi uvijek pomutilo radost.
.... Svaki bih kesten žmireći prepoznala po obliku, po kori stabla i korijenu, koji bi mjestimice, na odebljanjima, izbio iz zemlje tik uz stablo. Na to bih odebljanje stala dok sam, okrenuta prema kestenu, prekrivenih očiju brojila do deset u igri skrivača.
.... Voljela sam igru lovice u predvečerje; sjećam se prvih dodira u igri kad bi lovio Boris. Trčali bismo do iznemoglosti, teško dišući, kad ono noge klecaju a ispod rebara se osjeti probadanje. Stanem uz kesten, ne mogu dalje. Boris me dostigne i uhvati za ruku.
.... "Ti loviš!"
.... Ne ispušta mi ruku i gleda me u oči.
.... "Što si tako crvena?"
.... "Pusti me, zašto me držiš?"
.... Boris šuti i drži mi ruku, a i ja šutim pognute glave, ne otimam ruku, a tijelom mi prođe ugodna toplina.
.... Tad čujem mamin glas:
.... "Liza, hajde, dosta je, skoro će mrak; što je to s vama, djeco, danas, hoćete da vas Babaroga?"
.... Najradije bih rekla mami da se više ne bojim Baberoge, prošlo je njeno vrijeme; nakon što sam osjetila stisak ruke, pomislila sam kako bi me Boris obranio da me bilo tko napadne, pa čak i od te "opasne" Baberoge.
.... Spušta se noć, a ja stojim uz prozor i gledam našu mirnu i tihu ulicu i drvored njenih kestenova, koji stoje ispred naših kuća kao red divova što čuvaju stražu. Ujutro jedva čekam da skočim iz kreveta, pogledam kroz prozor i odmah na zemlji vidim sjenku kestenove krošnje. Bit će sunčan dan! A kada umjesto sjenke ugledam suhi krug, znam da je noću padala kiša. Ispod ovih gustih krošnji igramo se i za ljetne žege, i za kišnih dana, pa često i onda kada pada snijeg.
....
....* * *
....
.... Kao da gledam tatu kako s navinutim gramofonom, uz glazbu, dolazi ujutro mami u sobu, gdje ona nedjeljom nešto duže spava. "Ah, vječno slušam te iste stare ploče", gunđala bi mama. Spominjala bi tatine stare grijehe, i nikad nije zaboravila spomenuti Ilonku, birtašicu s kolodvora. Kad je tata kupio radio, nadala sam se, u svojoj dječjoj naivnosti, da ne će više biti maminog gunđanja.
.... Kad bih se noću probudila, i dalje bih slušala monotoni mamin glas. "Ne ću se nikada udati", govorila bih sama sebi.
....
.... Mama je premetala po gomili rublja u košari, a ja sam prestala precrtavati kroj za šoshlače - model za proljeće iz žurnala "Eva" - kad je ušao tata, i, po svojem običaju, kratko rekao:
.... "Bit će rata! Radio javlja da su ulice Beograda pune ljudi koji viču: 'Bolje rat nego pakt!'"
....
.... Kako li samo te starije fotografije požute, a čini mi se kao da je sve to jučer bilo. Na slici je napola srušena gostionica uz kolodvor. Stoje goli zidovi, okna prozora su izletjela u komadićima, a na vrhu zgrade strše gole grede i rogovi. Fotograf je napravio dobar posao. Svi smo kupovali slike zgrade pogođene prvim bombama rata u Jugoslaviji.
.... Bila je nedjelja, 6. travnja 1941., rano ujutro, još smo spavali. Zagrmjelo je kao da je grom tu negdje udario, a dan je bio vedar, nigdje ni oblačka. Čulo se brujanje avionskih motora. Na kraju ulice, negdje oko kolodvora visoko se dizao stup dima.
.... "Ne u podrum", vikala je mama, "može su kuća srušiti!"
.... Legli smo u dvorištu kraj zdenca i dugo smo tako bili nepomični. Svud oko nas nastade tišina. Ulica nadaleko prazna, samo je sredinom ceste išao mladić kojeg smo zvali "Daj mi meni mira". Jedino bi to izgovorio kad bi ga netko nešto pitao, čak i onda kad bi ga tko pitao za ime. Od kolodvora je nailazio dim. A onda naiđoše oni što su nosili ranjenike. Dok smo mi sve to zaprepašteno gledali, na maminom sam licu primijetila nešto poput smiješka. Njezina je slutnja bila točna: bomba je srušila kuću nasuprot kolodvoru. Poginula je gostioničarka Ilonka, zgodna mlada udovica, stari trn u oku moje mame i redovita tema njenih noćnih monologa, naročito nakon što je saznala da se udovica često važe kod tate u magazinu. Čaša se bila prelila kad je jednom, u posebnom vinskom raspoloženju, tata ispričao mami kako birtašica često stoji gola pred psihom i gleda se u ogledalu, bez zavjese na prozoru. Mama je branila tati da važe birtašicu. Nabavila je dalekozor i satima boravila na tavanu, odakle je promatrala magazin i gostionicu.
.... Dva-tri dana nakon bombardiranja začuli smo brujanje snažnih motora. Glavnom ulicom kretala se kolona njemačkih tenkova. Ljudi su stajali na pločniku glavne ulice, mahali i bacali cvijeće pred gusjenice velikih maslinastih tenkova s križem. Hrvati i pučanstvo njemačkog podrijetla vjerovali su da im dolaze oslobodioci i izbavitelji iz ropstva i velikosrpske tiranije.
.... Kamioni krenuše i našom ulicom. Zaustaviše se ispod drvoreda kestenova. Došli su tako naglo; osim onih bombi nismo čuli nikakvu pucnjavu. Dovezli su se kao da su na nekom izletu. Vojnici ulaze u dvorišta. Zakucaše i na naša vrata. "Guten Tag", pozdravi vojnik i upita može li uzeti vode iz zdenca. Naravno da može, odgovorismo mu svi u isti glas. Zar je to rat? Zar ne će biti pucnjave? Topovi su skakutali po neravnoj cesti, a vojnici su šutke uz njih koračali.
.... Često bih kriomice iza zavjese promatrala njemačke vojnike u kamionima ispod krošnji kestenova. Kako su samo uredni! Prije bih ratnike zamišljala kao mrke, umorne, prašne, pa i prljave vojnike. Ovi su uredno obučeni a imaju i četke za odijela i cipele. Ujutro bih gledala kako se uz zdenac peru, goli do pasa. Imaju čak i četkice za zube. Većinom su mladi, plave kose i bijele puti, neki s tetoviranim znakom SS visoko na ruci. Na plotu bi visjeli široki vojnički opasači s pravokutnom metalnom kopčom na kojoj piše: "GOTT MIT UNS".
.... Selom prolazi općinski bubnjar i nakon svakih nekoliko kuća zaustavlja se i čita Proglas o stvaranju nove države, koja se zove Nezavisna Država Hrvatska.
....
.... Za nas je i dalje najveća teškoća susjeda Bara, koja svakog dana viče na naše kokoši kad bi preletjele preko plota na njenu livadu. Čim bismo je izdaleka ugledali kako dolazi s kolcem i viče, iščupali bismo brzo letvu iz plota da bi kokoši mogle pobjeći natrag u naše dvorište. Uz viku, mahanje batinom i prijetnje, došla bi tik do plota, a mi bismo već prije toga svi pobjegli u kuću i iza zavjese na kuhinjskom prozoru gledali ljutitu susjedu kako tuče posljednje kokoši koje još nisu stigle pobjeći kroz otvor u plotu. Čuje se kreštanje prestrašenih kokoši i nemilosrdno udaranje batinom. Ubila nam je golovratku, koja je bila najbolja nesilica. Često bih se ujutro uvukla u kokošinjac i uzela iz gnijezda još toplo jaje. Kao da gledam kako Bara hvata za vrat moju golovratku i baca je preko plota u naše dvorište.
.... Susjeda Bara bila je neobično debela i pri hodu se gegala kao da čupa noge iz blata. Mi smo je se djeca bojali jer je uvijek nosila dugačku batinu i jako je vikala.
.... Dan uoči Tijelova, kad se tata predveče vratio s posla, još s vratiju rekao je kratko:
.... "Umrla je Bara."
.... Kad su je položili u lijes i htjeli ga zatvoriti, nisu mogli zabiti poklopac. Pokojnica je bila debela, a na vrućini, koja je vladala tih dana, kao da je postala još deblja. Svećenik je već tu, rodbina i susjedi se okupiše radi ispraćaja na posljednji počinak, a ona, kao da tjera neki svoj zadnji inat, ne da se u lijes. Najbliži su srodnici zdvajali. Tu se našlo nekoliko vojnika, koji su se ponudili da pomognu. Zamoliše da svi izađu iz sobe. Čulo se škripanje dasaka, a zatim udaranje čekića o čavle. Vojnici su nešto govorili, ali ih nitko nije razumio, i tako je ostala tajna kako su debelu susjedu Baru strpali u lijes.