Financ gospodin Savić, službenik za naplaćivanje poreza, stanovao je kod nas godinama u sobici na mansardi. Kako li je samo bio ponosan kad je dobio novu zelenu uniformu. Niz bok mu je visio kratak mač. Bio je strah i trepet siromašnih švelja, dok je s bogatim posjednicima i trgovcima bio srdačan.
.... Kao malena djevojčica bojala sam se Cigana. Često bi prolazili kroz selo kolima, koja bi vukao jedan konj, neko mršavo kljuse. Preko kola se u luku nadvio krpeni krov, a iz kola bi provirivale čupave glave malih tamnoputih Cigančića. Pričalo se da Cigani kradu djecu, a onda je prodaju ili sakate pa pomoću nje prose. "Mama, reci gospodinu financu neka uhiti sve Cigane", znala sam reći.
.... Sjedim na donjoj stepenici stubišta što vodi do ulaznih vrata naše kuće, a dvije stube više moja omiljena lutka Beba, tako da smo tada bile nekako jednako visoke. Leđima okrenuta cesti, nisam odmah ni primijetila da ulicom netko ide. Kad sam čula korake, okrenem se i spazim Ciganku. Bježim uz stepenice, ali i Ciganka ide za mnom. Premrla od straha, sakrijem se iza vrata. Gledam prestrašeno kroz uski razmak između vrata i dovratnika, kad eto Ciganke, ulazi u našu kuću. Nije me, srećom, primijetila, produžila je stepenicama prema mansardnoj sobi gospodina Savića, a ja potrčim mami u kuhinju.
.... "Mama, htjela me Ciganka ukrasti!"
.... "Pa kako to da te nije ukrala?" nasmije se mama.
.... "Sakrila sam se iza vrata."
.... "Ne boj se, ne će ona tebi ništa."
.... Ciganka mi se izbliza baš i nije učinila opasnom, bila je mlada i lijepa, a na sebi je imala šarenu haljinu s velikim crvenim ružama.
.... "Zašto Ciganka ide gospodinu Saviću?" pitam mamu.
.... "Sigurno je nešto skrivila, pa je sada preslušava", odgovori mama nekako mrzovoljno.
.... Subota je i eto financove žene s djecom. Htjeli smo se ići van igrati, ali mama ne dopušta. Gospođa Savić i mama sjede za velikim stolom pokrivenim stoljnjakom, koji visi skoro do poda. Mi djeca se zavučemo pod stol, što sam i inače rado činila, i tu se tiho igramo, tek tako da možemo biti u blizini odraslih i slušati njihove razgovore, od kojih ne razumijemo baš sve, ali nas sve zanima. Odjednom se ja javim ispod stola i zamolim gospođu Savić neka kaže gospodinu financu da bi sve Cigane trebalo uhititi, počela sam nešto o preslušavanju mlade Ciganke, samo me gospođa Savić nije sasvim razumjela, a mama me prekine i pošalje nas da se odemo igrati. * * * Kolona Cigana kreće se u neredu cestom, s koje se diže prašina i skriva im donji dio nogu, pa izgleda kao da plove na oblaku. Uz njih idu ustaše s puškama.
.... U toj su gomili mnogi stari znanci: kovači, koritari, svirači, akrobate, trgovci konjima, nadriliječnici i vračare. Sada im ne pomaže ni zub medvjeda, ni osušena šapa krtice, ni sve one amajlije što jedino poniješe iz čergi. Ne pomaže čak ni alrauna, taj čovjekoliki korijen mandragore, koji ih stoljećima štiti od svih nedaća osim neminovne smrti. Vode li ih to zbog prokletstva što kovaše čavle za Kristovo raspeće?
.... Ciganka Brena šmugne neprimijećeno dok je ustaša vikao na grupicu zaostalih, i utrči sva zadihana u naše dvorište.
.... "Gdje je financ?" upita panično zadnjim tračkom nade.
.... Nedavno još oprezno bi se popela stubištem do stana na mansardi, gdje stanuje gospodin Savić. Drvene bi stube bar malo zaškripale, a mi bismo rekli: "Ide Brena".
.... "Znaš, gospoja", pričala je jednom Brena mami, "kad sam ga prvi put ugledala u onoj zelenoj uniformi s onom sabljicom o pasu, zarekla sam se da ne ću mirovati dok ne padne u moje naručje. Mama me naučila kako se to radi. Načini se tijesto u koje se umijesi kosa, pljuvačka, krv, nokti i sve do čega možeš doći od onoga što njemu pripada, načiniš od toga tijesta oblik ljudskog tijela i dadeš mu ime onog koga želiš. Tada tu figuru, kad mjesec raste, zakopaš na križanju puteva i na to se, da prostiš, popišaš. Znaš, gospoja, nema toga koji može tome odoljeti. Ako i ti kadgod to ustrebaš, sredit ću svakoga, samo nemoj da mi diraš u financa."
.... Financa nema, vrata su mu zaključana, i Brena se pokunjena vraća u kolonu.
.... Eno starog Ciganina Koste, ali nema njegovog medvjeda. Kao da ih gledam kako kruže selom. Ciganin bi sjetno pjevao i udarao u bubnjić; medvjed bi se osovio i plesao na stražnjim nogama, u nosu mu brnjica, a na njoj kolac koji drži Ciganin. Nedaleko Ciganina, na cesti uz grabu, ležao bi stari šešir i u njemu nešto sitna novca. Tu bi bio i pas, koji sjedi na stražnjim nogama a prednjima kao da moli. Gdje je sada medo, gdje mršavi pas? S ruba pašnjaka nestale su čerge a naveče se više ne čuju zvuci egeda.
....
.... Eno, vode i naše Židove. Moja školska kolegica Jutta nosi mali koferić i ide uz svoje roditelje. Oko ruke im žute trake s Davidovom zvijezdom. Tu je i Arno iz našeg razreda, nekako je još mršaviji. Naočala sada nema, pa se malo pognuo, kao da želi bolje vidjeti gdje staje.
.... Hoću otvoriti prozor da pozdravim Juttu, Arna i njihove roditelje.
.... "Ne otvaraj, opasno je, mogli bi nas proglasiti prijateljima Židova", opomenu me mama.
.... Kad su prolazili uz naš prozor, odmakla sam se iza zavjese. Jutta na sebi ima haljinu sa školskog plesa. Svi smo je tada zadivljeno gledali dok je radosna letjela plesnom dvoranom. Razrednik i direktor zaželjeli su nam svima mnogo uspjeha, govorili su nam o novim vidicima, o budućnosti koja će nam širom otvoriti vrata.
.... Kolona Židova odlazi prema kolodvoru. Tamo već pri kraju ulice, na zavoju, Jutta i Arno nestadoše iza zadnjeg kestena.
....
.... Konvoji njemačke vojske odlaze, a zatim dolaze novi. Dugi red vojnih vozila stoji neko vrijeme ispod kestenova, a onda kreću dalje.
.... Gledam kako odlaze prema glavnoj cesti. Iza oblaka proviri mjesec - žuti srp na tamnosivom nebu. Uskoro će svanuti.
.... Probudi me buka motora. Od glavne ceste nailazi nova kolona vozila. Kamioni prolaze pokraj naše kuće. Kada prvi dođu do kraja ulice, kolona se zaustavlja. Gase se svjetla i motori.
.... Ponovo tišina, a ja zaspem u trenutku čim dotaknem glavom jastuk.
.... Začujem kucanje. Pogledam kroz odškrinuta vrata svoje sobe. Pred ulaznim vratima, kroz mutno staklo, vidim časnika, s visokom časničkom kapom na glavi.
.... Otvorila sam vrata, tek toliko da pomolim glavu. Preda mnom visok, mlad časnik, ozbiljnoga, gotovo strogog izgleda. Oko usta kao da će mu zatitrati smiješak, ali onda opet ona prvobitna ozbiljnost. Posebno me privukoše oči, a u njima kao neka dubina i sjeta.
.... "Vršimo razmještaj vojnika po kućama. Doći ćemo za oko pola sata", rekao je, dotakao kapu vršcima prstiju, okrenuo se i nestao na ulici iza ugla kuće.
.... Došli su njih trojica, onaj isti mladi poručnik i dva starija časnika.
.... Možda ne bih ni primijetila da pjevušim da nisam začula od vratiju kuhinje:
.... "Lijepo pjevate, Fräulein."
.... Tada sam prvi put primijetila smiješak na njegovom licu. Kako je lijep kad se nasmiješi, pomislim, i sama se pred sobom posramim.
.... "Mama, može li danas večera malo ranije? Poslije večere će doći Boris."
.... "Možda bi trebalo smanjiti te večernje posjete, znaš da te ove godine čeka matura."
.... "Pa baš zato, radit ćemo matematiku, gradivo mature."
.... "Moram vam priznati da ste snalažljivi, nađete vi način da se sastanete. Mogli biste biti dobri fiškali", našali se mama.
.... "Možda i hoćemo. Boris se oduševljava pravom, a znaš i sama da advokatima ne ide loše. Znam da bi ti htjela da studiram medicinu, tvoj životni san."
.... "Zar nije medicina bolja od prava?" upita mama oprezno.
.... "Može biti bolja, ali nije za svakoga. Već na prvim vježbama padaju u nesvijest."
.... "Čula sam, doduše, da neki studenti padnu u nesvijest, ali se kasnije naviknu", uporno će mama.
....
.... Trojica njemačkih časnika smjestiše se u sobi na kraju hodnika. Preko dana se gotovo ni ne pojavljuju. Dolaze obično naveče. K nama bi rijetko ulazili, tek ponekad, da zamole kakvu posudu ili kuhinjski pribor.
.... Kad je poručnik prvi put ugledao Borisa kako sjedi uz mene dok rješavamo zadatke, učinilo mi se da je malo duže zadržao pogled i da je postao nekako ozbiljniji.
.... Počinjem uspoređivati Borisa s poručnikom. Boris je srednjeg rasta i čvrste građe, nešto sporijih kretnji, a poručnik visok, uniforma mu stoji kao salivena, u pokretima mu živost i otmjenost. Misli mi odlutaju, a tada me Boris dotakne i pita:
.... "Je li ti to spavaš?"
.... "Ma ne, znaš, malo se bojim mature, zamislim si kao da sjedim pred ispitnom komisijom, a onda me prođe neka jeza."
.... "Da nisi zaljubljena?"
.... "Daj, što buncaš. U koga bih bila zaljubljena?"
.... Nastavili smo ponavljanje gradiva iz trigonometrije. Odjednom će Boris:
.... "Čuj, zgodan ti je taj švapski poručnik. Pripazi se ti malo."
.... "Što to pričaš, zar tako misliš o meni?" odgovorim uvrijeđeno.