Radio javlja da Nijemci brzo napreduju, u opkoljenom Lenjingradu jenjava otpor, a kod Staljingrada se vode velike završne bitke. Govori se da je samo pitanje vremena i da će Reich uskoro slaviti pobjedu.
.... Teta Marija priča da tamo kod njih u Slavoniji bježe ljudi u šume i napadaju njemačku i hrvatsku vojsku.
.... "Nije to ništa", kaže Herr Oberst, "lako ćemo mi to počistiti. Uskoro ćemo uništiti komuniste u Rusiji, a ovo ovdje prava je sitnica."
.... Neke ljude pravoslavne vjere i ostale koji su politički sumnjivi, te Židove i Cigane nekamo odvode. Priča se o logorima gdje ljudi borave u drvenim barakama u prostoru ograđenom bodljikavom žicom.
.... Jedne noći odveli su tetinog susjeda zvonara Simu, koji je zvonio na pravoslavnom zvoniku, i Stevu, načelnika Sokolskog društva. Pričalo se da su bili u nekakvom četničkom savezu. U njihovom je odvođenju donekle sudjelovao i tetak Mato. Najprije se opirao, govoreći da on o tim ljudima iz sela ne zna ništa loše. Nakon što su ga neki susjedi počeli poprijeko gledati i prigovarati mu da se drži po strani, umiješala se i teta Marija: "Ne možeš se ovako odvajati, pođi s našima, pomozi koliko znaš i možeš."
.... Tetak je Mato poznavao svaku kuću i sve ukućane ne samo u selu nego i u svim okolnim zaseocima. Tako je pomagao da oni iz grada lakše pronađu ljude sa svojih spiskova. Tvrdili su da ih žele samo preslušati, jer da se u neke sumnja da rade protiv vlasti.
.... Drugi dan nakon što su neke odveli, priličan broj pravoslavaca, naročito mlađih, nestade iz sela. Priča se da su pobjegli u šumu. Među njima je i zvonarev stariji sin, moj vršnjak Rade.
....
.... Sve češće nam stižu neobične vijesti. Pokušavam razgovarati s tatom, ali on je škrt na riječima. Znao bi samo mahnuti rukom uz primijedbu: "Ma, pusti to, najbolje da čovjek o tome što manje zna." Da pitam Borisa?
.... Boris me gleda i kao da oklijeva, a onda će, malo zatežući:
.... "Pa, znam nešto, no možda to isto i ti znaš. Kažu da se narod diže na ustanak, da se bore za oslobođenje zemlje, da otjeraju okupatore i fašiste."
.... "Zar oni misle da mogu protiv takve sile? Koliko će ih samo izginuti, a što će postići?"
.... "Priča se da odlaze u šume, i to ljudi svih narodnosti, ima među njima i Hrvata. U Bosni već postoje prave vojne jedinice te partizanske vojske. Ovog su ljeta razorili prugu Mostar-Sarajevo. Oni sebe nazivaju narodnooslobodilačka vojska."
.... Dok mi priča, Boris mi se čini nekako drukčiji, kao da se izmijeni.
.... Kad bismo izašli iz kina, na film sam često i zaboravila; pred očima mi slike iz žurnala. Smjenjuju se slike naleta njemačke avijacije, veliki panceri nemilice gaze žitna polja i nasade, kolone neobrijanih i jadno obučenih muškaraca, pretežno mladih, stoje s uzdignutim rukama na predaju, a u područjima gdje borave partizani - kuće u plamenu.
....
.... Večeras Borisa opet nema, iako je obećao da će doći. Spremamo se na spavanje, kad netko pokuca.
.... "Boris je rekao da ide k vama", kaže Borisov tata začuđeno.
.... Kretanje noću postaje sve opasnije. Pojačava se kontrola policije. U mjestima oko Zagreba provodi se policijski sat od 21 do 5 sati. Sve strane osobe treba da se odmah po dolasku u mjesto prijave policiji. Odlaženje u šumu dopušteno je samo uz posebno pismeno odobrenje
.... Pitam Borisa kako to da nije došao.
.... "Pomagao sam tati, prepisivao sam neke parnične spise."
.... Nisam mu rekla da ga je tata to isto veče kod nas tražio.
.... "Što je, što si se tako uozbiljila? Hajde, požurimo, da nadoknadimo ono veče zbog kojeg si tako zamišljena."
.... Nije to bilo jedini put da Boris ne dođe. Kad sam saznala da ga već dva dana nema kod kuće, zabrinula sam se. Progoni me pitanje: da nije u Kozinama, možda je otišao Irmi?
....
.... * * *
....
.... Svakiput kad nedjeljom ujutro zasja sunce, osjećam kao da je to nedjeljni poklon prirode, prožima me blagdansko raspoloženje, neka posebna vedrina i osjećaj nutarnje topline. Pred prozorom moje sobe, ispod kestenova, stoje kamioni, oni zatvoreni, oko kojih se komešaju vojnici; jedni stoje, oslonjeni na blatobrane vozila, drugi sjede na pragovima ili na zadnjoj strani kamiona. Otvaraju konzerve i jedu. Potrčim u kuhinju i, onako još s praga, viknem:
.... "Mama, mogu li vojnicima odnijeti tanjur kiselih krastavaca. Imamo ih toliko da ih sigurno ne ćemo pojesti, a ja ionako ne volim kisele krastavce."
.... Mama me najprije malo začuđeno pogleda, a onda će:
.... "Pa hajde, ako baš hoćeš, odnesi im. Uzmi onu veću plavu zdjelicu."
.... Drhtale su mi ruke dok sam prilazila kamionu. Ne znam ni sama kako sam to izvela. U ušima mi je još dugo brujao uzvik radosti i nekoliko glasova u isti mah: "Danke schön, Fräulein."
.... Kad sam ulazila u kuhinju, onako još zbunjena, gotovo sam naletjela na našeg stanara poručnika. Razgovarao je s mamom o tome može li se negdje u uglu štednjaka, uz naše lonce, skuhati za njih malo krumpira. Već mi je skoro izletjelo kako ću im ja skuhati krumpir, ali me mama pretekne:
.... "Ja wohl, Herr Leutnant, mi ćemo vam skuhati krumpir."
.... Mama je otišla na misu, a kuhanje krumpira je prepustila meni. Odlučila sam da iznenadim gospodu časnike, i da to ne bude običan kuhani krumpir, nego da ga ispirjam na našoj domaćoj slanini, te da ga na kraju još prelijem rastopljenim maslacem.
.... Rastopim maslac, posolim ga i njime prelijem krumpir, probam ga, izvrstan je. U žurbi, jer svakog trenutka može doći poručnik po krumpir, uhvatim vruću posudu golim rukama. Negdje na sredini puta između štednjaka i stola omakne mi se vruća ručka posude i sav se krumpir istrese na pod. Uto netko pokuca na vrata. Onako zbunjena, viknem najprije:
.... "Ja", a onda brzo: "Nein, einen Augenblick, bitte", ali već je bilo prekasno.
.... Na vratima se pojavi poručnik, pogleda me nasmiješeno, a onda spusti pogled na hrpu krumpira na podu, najprije se uozbilji, a zatim prasne u smijeh.
.... "Je li to naš krumpir, Fräulein?"
.... Nešto sam nejasno promucala, okrenula se, pokrila lice rukama i zaplakala.
.... "Ali, Fräulein, pa zar tolike suze zbog malo krumpira? Ako prestanete plakati i ako me barem načas pogledate, predložit ću vam nešto što će biti naša zajednička tajna. Imamo malo vremana jer gospoda časnici još nisu stigli. Požurit ćemo i pokupiti ovaj fini krumpir, i nikome ni riječi. Samo molim vas bez tih nepotrebnih suza. Ovako lijepe oči ne bi smjele nikada zaplakati."
.... Pogledala sam ga zahvalno i s olakšanjem. Ohrabren mojim položajem i držanjem, izvadio je rupčić iz unutrašnjeg džepa i upitao:
.... "Smijem li, Fräulein Liza?"
.... Tada je prvi put spomenuo moje ime. Obrisao mi je suze. Oboje smo se nasmiješili, a onda smo brzo pokupili krumpir s poda na porculanski pladanj.
.... Dugo mi se javljala slika kako poručnik i ja čučimo a između nas na podu krumpir, iz kojega se diže para i miris pečene slanine.