Mama jedva pristade da idem s Borisom na Johanovu svadbu. "Kako da je pustimo onamo gdje na svakom koraku vreba opasnost", ponavlja mama svoje razloge, spominje partizane koji noću banu i tko zna što može biti. Tek nakon tatinog i tetinog uvjeravanja i vijesti s radija da su u toku "akcije čišćenja šuma" i da već tjednima nema partizana, pristade mama da idem.
.... Johan, kumče tete Marije, odlazi za nekoliko dana na Istočnu frontu, pa želi da Reziku osigura. "Ta rat će uskoro završiti, ovako ćemo oboje lakše čekati", priča Johan.
.... Oko deset sati dvorište je već puno svijeta. Svečane haljine žena šarene se i isprepliću s tamnim odijelima muškaraca. Djeveruše žure da okite goste grančicama ružmarina.
.... S kola, vani na cesti, silaze glazbenici. Žamor se stiša, jer sad će glazbom dozivati mladu. Debeli Jozef stavlja veliku sjajnu bas-trubu preko glave, oko vrata, a Franc, koji svira trubu i vodi orkestar, diže kažiprst, zamahne rukom, i orkestar zasvira. To je prvo dozivanje mlade, da izađe iz kuće te da se krene na vjenčanje. Glazba svira, ali mlada ne izlazi. Dirigent Franc mahne rukom, i glazba prestade. Slijedi drugi pokušaj. Izvode polaganu melodiju, koja odjekuje tužno, tako da neke žene već prinose rupčiće očima. Ista se melodija već decenijima ponavlja, i ista slika "upornog moljakanja" mlade, koja se "teško" odlučuje da stupi u novi život, da napusti djevojaštvo i toplinu rodnog doma.
.... Glazbenici po treći put dozivaju mladu. Otvaraju se vrata i na njima se pojavljuje "debeli kum". Iz dvorišta zaori:
.... "Kume, izgori kesa!"
.... Kum gura ruku u džep, smješka se i gladi brk, a ruka iz džepa kao da izletje i kiša sitniša prosu se po glavama djece što sprijeda čekaju. Djeca jurnuše kao pilići kad im se baci šaka zrnja.
.... Glazba ponovo zasvira, i na vratima se zabijeli duga vjenčana haljina i vijenac na glavi mladenke. Jednom rukom mladenka pridržava haljinu dok staje na prag kuće, a u drugoj joj ruci bijela maramica kojom briše suze. Sve žene u dvorištu prinose rupčiće očima, a neke i poluglasno jecaju.
.... Na rubu ceste, tik uz grabu, pružio se dugi red kola i kočija, a tu su i dva posebno okićena fijakera, za mladence i kumove. Kola se sjaje od čistoće, a poneka su i svježe prebojana. Na nemirnim konjima podrhtava orma sa sjajnim metalnim kopčama, a s oglavina vise i na povjetarcu se nemirno lelujaju trake u raznim bojama.
.... Vjenčanje je u malenoj seoskoj crkvi koja nije mogla primiti sve one što su htjeli ući, tako da je mnoštvo svijeta ispred crkve.
.... U dvorištu, u hladovini starih oraha, trešanja, kruški i jabuka, stoje nizovi stolova i klupa od jelovih dasaka zabitih na ukopane stupce. Žene žure da pripreme sve za svečani objed; jedne trče sa stolnjacima i žurno ih prostiru po stolovima, druge nose tanjure jer se u daljini već čuje bleh-muzika i poneki vrisak "ijuju".
.... Veselje se nastavlja cijelo poslijepodne, a predvečer postaje još življe, plešu se valceri i polke, vrte se i mladi i stari, plesala je čak i Johanova baka.
.... Nakon večere, kad se gosti zagriju vinom, slijedi ples s mladom. Na stolu je veliki porculanski tanjur s cvjetićima i zlatnim rubom, na koji će svaki plesač staviti novčanicu za ples. Prvi ples s mladom plesat će debeli kum. Polagano vadi svoj veliki kožnati novčanik, a gosti mu prate svaki pokret. Koliko će staviti na tanjur? Kum izvlači krupnu papirnatu novčanicu, spušta je polaganim pokretom na tanjur, a onda vadi drugu, pa treću. Kum služi za primjer. Budno se pazi koliko tko daje. Mlada je već umorna, no hrpa kuna na tanjuru raste.
.... Kao da se gosti već pomalo umoriše, sjede oko stolova i gledaju taj solo-ples. Tek što posljednji plesač odvede mladu do njenog mjesta, kum uzvikne:
.... "Damenwahl!"
.... Nekako neodlučno kreću one najhrabrije. Malo sam oklijevala, i eto male Irme, smješka se i ravno k Borisu. Kako je samo brbljava, za cijelo vrijeme plesa veselo čavrljaju, naročito ona, netremice gledajući Borisa u oči. Ljuti me što je Irma tako nametljiva.
.... Kad se vratio, upita me Boris:
.... "Nešto si zamišljena, zar ti se ne sviđa ova zabavica?"
.... Rekla sam samo:
.... "Idemo, Borise!"
.... Hodamo šuteći. Tako je mračno da jedva naziremo stazu uz rub grabe.
.... "Ti drhćeš", kaže Boris, obuhvati me rukom oko ramena i stisne me k sebi. "Ovako će nam biti toplije", reče i stisne me još jače.
.... Negdje u daljini čuju se pucnji pušaka i strojnica.
.... "Što misliš, Borise, kako će sve to završiti, taj rat, mislim?"
.... Boris malo šuti, kao da ne želi reći, a onda će:
.... "Zar tebi još nije jasno tko će pobijediti?"
.... "Naravno da je, oprosti, mislila sam da ti možda nešto više znaš."
.... Boris je zašutio. Nisam tada ni slutila da mislimo različito.