Ljute me mesarovi pogledi dok mi važe meso. Svakiput pomislim da si barem prst poreže kad me tako bulji. Pritom bi se smješkao, a ja bih se uozbiljila, te bih često otišla i bez pozdrava. Dobijem, doduše, svakiput od najboljeg komada mesa, i zato mama uvijek mene šalje. "Ma, pusti ga, neka gleda. Ako bi te nečim povrijedio, samo ti meni reci, čut će svog boga", tješi me mama.
....
.... Opskrbljivanje mesom postaje sve teže. Naš se mesar sve rjeđe smije i ne gleda me više onako napadno. U mesnici sve češće nema mesa. Odlučismo da odemo na selo po svinjče. Kod kuće se tada prave kobasice i krvavice, peku kolači od sala i kuha sarma. Tko bi jednom kušao maminu sarmu, ne bi je zaboravio, ni sarmu, ni mamu. U listove kisela kupusa umota se mljeveno meso, začinjeno solju, biberom i mljevenom paprikom, a umiješa se i nešto riže. Sarme se slažu na red kiselog kupusa, zalije se juhom, a među sarme se utaknu rebarca i kobasice, pogotovo ako ima sušenih na dimu od borovih grana. Kuha se na laganoj vatri oko dva-tri sata. Na večeru pozivamo rođake i znance, i dugo se u noć sjedi uz čašicu dobrog vina.
.... Po selima, dalje od gradova, sve se češće vide partizani. Dolaze noću kad vojska ode u grad. Kroz voćnjake i vrtove spuštaju se u selo, pojave se iza štaglja, tu stanu i čekaju da naiđe netko od domaćih.
.... Narod je već navikao na tu svakodnevnu smjenu: danju ustaše i domobrani, noću partizani. Partizane se raspoznaje po crvenoj zvijezdi petokraki, koju nose na starom šeširu ili bilo kakvoj kapi, obučeni su često u civilna odijela ili u raznolike uniforme skinute s vojnika protivničkih vojski. Ti mladići, i jedni i drugi, do jučer su bili još zajedno u školskim klupama i na njivi za plugom. Donedavno bi još jedan drugom pomagali popraviti kotač na kolima, zajedno bi kosili livade i žito, a sada su svaki na svojoj strani, odvojeni nekom nevidljivom silom, mrze jedan drugog i pucaju jedan na drugoga, umiru na tom prašnom balkanskom prostranstvu, padaju u brazde koje su još jučer zajedno orali. Čak su i neka braća tako razdvojena. Jednoga je ratni vihor odnio na jednu stranu, a drugi se nekim čudom našao na drugoj.
....
.... Vlak puže slavonskom ravnicom. Svakog dana sve polakše vozi. Priča se da u Bosni partizani miniraju pruge. Bojimo se da bi to zlo moglo i tu doći. Gledam kroz prozor vagona: ravnica je široka, s jedne strane u nedogled, spaja se s obzorjem, a s druge se strane vide humci Bilogore, posuti voćnjacima, vinogradima i šumom. Uz obje strane ceste rastu jablanovi, koji svojim vitkim i do neba visokim stablima stoje tu već desetljećima. Sustižemo kolonu vojnika koji jutros krenuše iz grada. Vozila se kreću polagano, sprijeda su mali talijanski tenkovi s ustašama, a iza njih puni kamioni do zuba naoružanih vojnika. Iza kolone diže se oblak vječne slavonske prašine kao da želi sakriti tu sliku.
....
.... Nasred dvorišta je bakreni kotao, dim od vlažnih drva miješa se s parom iz kotla, malo podalje leži veliko drveno korito, a tu su već i vješala, na koja se vješa zaklano i ofureno svinjče.
.... Tetak Mato potegne dobar gutljaj šljivovice, pruži bocu susjedu do sebe, uzme dugi nož i nekako važno tare nož o brus, a u ustima mu dogorijeva opušak cigarete od škije smotane u novinski papir. Teta Marija se ustrčala, traži onu veću zdjelu, u koju će uhvatiti krv; zdjela je tu, a gdje je sad sol?, jer u krv se stavlja sol da se ne zgruša. Tu su, eto, i susjedi, ne baš probrani mladići kao prije rata, mnogi su već postariji, ali što se može, mlađi su u ratu. Zato ih se valjda skupilo toliko da pridrže svinjče dok se kolje. Boca sa šljivovicom ide u krug od jednoga do drugog. Dobro se potegne, dlanom se obriše grlić i boca se pruži susjedu. Treba zagrijati staru krv i dati novu snagu. Nezgodno je kad se nož zabode, a svinjče pobjegne pa onako ustrašeno trši po šljiviku dok mu krv ne isteče.
.... Baciše se susjedi na svinjče, pa sve po dvojica drže jednu nogu. Teta Marija gura svoju veliku zdjelu da uhvati što više krvi, jer krvavica nije nikad previše, a i susjedima treba dati nešto od kolinja. Svinjče sve tiše cvili, čuje se još samo onaj posljednji hropac, a onda se smiri, ne znaš da li od tetkova noža ili se pak zadavilo od pritiska one hrpe ljudi što se navališe na nj i tako ga prekriše da ga se nije ni vidjelo.
.... Prebaciše ga u korito na lance i preliše vrelom vodom, u koju se doda malo hladne, da se koža ne "zapuri".
.... Kad digoše svinjče na vješala, tetak Mato spretno razreže slaninu i meso, a onda ga sjekirom rasiječe popola.
....
.... Prolazimo pokraj drvene kućice, na kojoj je krov od stare pocrnjele slame. Ispred kuće ograda od natrulih dasaka, a poneka leži u blatu kraj plota.
.... "Je l' živa još slijepa Kata?" pita mama tetu.
.... "Ne samo da je živa", odgovori teta, "nego i dobro posluje. Iako ne vidi, gleda vojnicima u dlan tako da im prelazi vršcima prstiju po crtama dlana i proriče budućnost."
.... Ulaze i izlaze vojnici raznih boja, mimoilaze se i zaobilaze mlake u dvorištu.
.... "A kako je Mariška?" pita mama tetu.
.... Mariška je moja vršnjakinja, poznajemo se još od djetinjstva. Dok smo bile malene, često smo se igrale u tetinom velikom dvorištu ili u vrtu iza štaglja.
.... Još kao djevojčica, Mariška je učila dječake kako se rade one stvari. Tko je platio dinar, mogao je ići s Mariškom u štagalj ili pljevnjak. Za dinar bi kupila jednu veću žemlju ili dvije manje i s njima brzo otrčala mami.
.... Mariškin je otac rušio stabla u stoljetnim slavonskim šumama za neku stranu tvrtku. Uz stablo bi stalno bila naslonjena boca šljivovice. Jednog dana skrenula su seoska kola, koja je vuklo staro susjedovo kljuse, u Katino dvorište. U kolima, na slami, ležalo je mrtvo tijelo njenog muža Franje. Kad je posjekao stablo i htio se izmaknuti, spotakao se i pao. Drvo se srušilo na njega. Kraj njega je ležala zdrobljena boca od zelenog stakla i osjećao se miris rakije.
.... Nitko pravo ne zna kako je oslijepila Mariškina mama. Kažu da joj je neka žena bacila lužinu u oči jer je kod nje zatekla svog muža. Obadvije su tajile, pa se prava istina nije nikad doznala.
.... "Reći ću ti u povjerenju", šapće teta Marija mami, "ali, molim te da to ostane među nama. Priča se da ovi vojnici, koji idu staroj na gatanje, odlaze i k Mariški u sobu. Dečki su iz sela gledali navečer kroz prozor. Na stolu stoje vojničke konzerve i komadi cvibaka, tvrdoga vojničkoga kruha. U krevetu leži Mariška potpuno gola, a vojnici ulaze i izlaze. Dok se oni na njoj previjaju i stenju, ona gleda odsutno u stranu. 'Hajde već jednom', čuje se kako Mariška požuruje nekog momčinu koji ju je svu prekrio, jedva da joj proviruje ruka, koja nestrpljivo gužva plahtu. Subotnje popodne rezervirano je za časnika Juru, kako ga Mariška zove; ona sve vojnike s bilo kakvim činom zove časnicima. Taj njen Jura donese najviše konzervi, a ponekad i cvijeće. Dečki pod prozorom izbuljiše oči, gledaju i meškolje se, ali tiho, jer naopako da ih Jura primijeti. Preko stolice visi opasač i na njemu veliki pištolj parabelum. Svijaju se Mariška i Jura, stenju u ljubavnom grču, a stari krevet škripi. Mariška je obuhvatila Juru nogama, izdižu joj se bokovi i tiho jauče, a iz kuhinje se čuje glas njene mame: 'Tiše, vi tamo, stigao je jedan gospodin časnik'."
.... Mariška nije toliko u licu lijepa koliko je cijela njena pojava izazovna. Ima jake dugačke noge, zaobljena bedra, naglašen trbuščić i nešto veća prsa, uvijek bez grudnjaka. Naglim trzajima glave zabacuje dugu kestenjastu kosu, koja joj se neposlušno vraća na lice i gotovo prekriva izražene lične kosti i krupne smeđe oči, tako da joj se ističu pune poveće usne, koje se stalno izazovno smiješe kao da govore: "Dođi!"
.... Do dolaska vlaka bilo je još oko pola sata, pa smo sjele na klupu u uglu skoro prazne čekaonice. Mama i teta Marija nastavljaju tiho svoj razgovor.
.... "Nedavno, tamo negdje poslije berbe vinograda bilo je Mariški, boga mi, vruće. Moglo ju je stajati i glave. Došli su i redari iz grada. Kažu da joj je tada pomogao baš taj njezin časnik Jura... K Mariški jedno veče dođe stari Lazo, naš susjed, znaš ga. Njegova žena, baba Marija, već godinama leži bolesna. Dođe taj Lazo Mariškinoj mami da mu kaže što ga čeka. Nakon gatanja rastane se on od stare i kao da će otići, a onda tiho uđe u Mariškinu sobu. Stara ne vidi, a ni sluh je više baš ne služi, i tako ti ona to ni ne primijeti. Mariški je stari nudio novac i molio da ga pusti k sebi u krevet.
....'Šta je vama, Čiča Lazo, pa vi mi možete biti djed.' 'Molim te, Mariška, evo ti pet stotina, ne mogu više izdržati. Gledam te već neko vrijeme, i već sam ko lud od želje. Danas sam prodao konje, evo ti sve što još imam, samo me načas pusti k sebi.' To je velik novac, pravo malo bogatstvo, tako da je Mariška pristala, nešto zbog novca, a nešto i iz sažaljenja prema starcu. Najprije je dobro sakrila novac, a onda je stari Lazo navalio. 'Iskazao se, boga mi, bolje nego mnogi mladi', pričala je Mariška. Odjednom se propeo na ruke, oči mu se razrogačiše, a iz pluća mu se začu hropac. Sav je posivio, i sruši se kao da ga je grom ošinuo. Drma ga Mariška, jedva ga je zgurala sa sebe. Prevrnuo se kao vreća, a ukočeni mu se pogled prikovao uz strop. Udarila ga kap, kao što ovdje kažu. Još tu istu večer otišla je Mariška Lazinoj ženi. 'Evo, to je ispalo komšiji iz džepa kad se srušio dok mu je mama gatala', rekla je Mariška, stavila sav onaj novac na ugao stola i brzo izišla iz kuće."
....
.... Gledam kroz prozor kako ljudi idu sad u jednom, sad u drugom smjeru, jedni žurno, a drugi polagano šeću. Koliko li raznih poriva koji ih pokreću?! Kad je naišla kolona malih đaka, pogledom potražim učiteljicu. Stoji nasred ceste, okrenuta mi leđima, a samo tu i tamo vidim joj profil. Čeka da djeca prođu. Kako je samo mlada, možda joj je ovo prvo mjesto. Bože, kakva sličnost! Ista moja učiteljica iz pučke škole!
.... Sjećam se prvog dana škole, kad sam kao prvoškolka s mnogo znatiželje i malo treme sjedila u klupi, kad nas je učiteljica svakog ponešto pitala.
.... "A kako se ti zoveš?"
.... "Elizabeta Müller."
.... "A, ti si mala Švabica?"
.... "Da, mama i tata su mi njemačkog podrijetla."
.... "Sjedni, Elizabeta."
.... "Mene svi zovu Liza."
.... "Dobro, onda ću te i ja tako zvati, Liza."
.... Uto me netko odostraga povuče za pletenicu, i ja se malo zbunim i ljutito pogledam Jožu i Pericu.
.... Bilo joj je to prvo mjesto. S nepunih devetnaest godina došla je na našu školu. Nedjeljom bi u crkvi za vrijeme mise s kora odzvanjao njen ugodni sopran uz pratnju orgulja. Crkva je punija, mise bolje posjećene, župnik s više zanosa drži misu, a i propovijedi su mu bolje.
.... Oko podne, kad završi obuka, izlazimo iz učionice i prolazimo kraj školskog vrta. Tu su voćke, grmovi ribizla, brajda s cijepljenom vinovom lozom i gust travnjak, a pod krošnjom trešnje stoji stol s dvije klupe, sve od letvica bijelo obojenih. Za stolom sjedi gospodin velečasni, pred njim čaša s limunadom, u kojoj plivaju komadići leda. U travi se igra djevojčica. Velečasni je ponekad pogladi po kosi. Tu su i dječja kolica, u kojima spava beba. Naša je učiteljica uvijek nasmiješena, kad prilazi velečasnom i pruža mu ruku, smiješak postaje još topliji a glas joj cvrkuće kao kad slavuji pjevaju. Gospodin je velečasni u tamnom odijelu, čak i kad je toplo, samo mu se oko vrata bijeli tvrdi okrugli ovratnik. Zastanem i gledam, posebno tu čašu s limunadom i led u njoj. Vrućina je, žedna sam, a led treperi na površini limunade; oh, da mi je samo jedna mala krhotina leda. Onda se prenem i istrčim iz školskog dvorišta.
.... Već s vratiju vičem mami:
.... "Mama, ja bih malo leda."
.... Mama me začuđeno pogleda.
.... "Otkud led sada usred ljeta?"
.... Tada kod nas još nije bilo hladnjaka. Neki su imali ormariće za držanje hrane, naročito mesa, u koje bi stavljali komade leda, što bi kupovali kod mesara.
.... "Kupite i vi malo leda, pa ćemo ga čuvati i samo ponekad malo otkinuti."
.... "Gdje si tako dugo?" pita mama.
.... Pričam mami o ledu na limunadi gospodina župnika, o bebi u kolicima, kako joj se župnik smješka i nešto joj veselo govori, te o djevojčici koju nekad pogladi po kosi.
.... "Stajala sam naslonjena iza ugla škole. Tako su mi lijepi kad ih gledam onako nasmiješene. Kako to, mama, da se ti i tata nikad tako ne smijete?"
.... Mama me malo mrzovoljno pogleda, odmahne rukom i počne ispitivati o školi.
.... U mjestu su već prije rata postojale partijske čelije, gdje su se okupljali komunisti, koji su tu čitali sumnjive knjige i novine. Neki od njih bili su se nakon Prvoga svjetskog rata vratili iz ruskog zarobljeništva i donijeli ideje komunizma. Zvali su i našu učiteljicu da im se pridruži, što je ona odbijala jer se ne želi miješati ni u kakvu politiku, radi svoj posao i drugo je ne zanima. "Ti nekako previše voliš crkvu, zar ne?" zadirkivali bi je mladići.
.... Velečasni bi se u svojim propovijedima ponekad okomio na neke mlade ljude koji su pošli krivim putem, idu na sumnjive sastanke, druže se s neprijateljima svete matere crkve i govore o prevratu, revoluciji i rušenju svega što je sveto, te ih zato čeka kazna božja. Mladići se ljute na popa i kažu neka pripazi što govori i što radi.
.... Osvanuše letci, koje ljudi potajno čitaju i nešto šapuću. Tada sam već i ja znala čitati pa sam potajno pročitala letak, koji je mama stavila visoko na kredenc u kuhinji. Nisam baš sve razumjela, ali sam razabrala da piše o našoj učiteljici i velečasnom i da se spominje ono dvoje učiteljičine djece.
.... Nakon tog letka, u kojem je pisalo da je župnik otac njenih djevojčica, učiteljica se odlučila na najteži korak.
.... Grupice žena stoje uz ograde i nešto šapuću. Priča se o tome kako su susjedi ušli u stan učiteljice i u sobi ugledali strašan prizor: na krevetu leži gospođica a kraj nje njene dvije djevojčice. Sve su tri obučene svečano, djevojčice imaju nove haljinice. Leže mirno kao da spavaju, ali otvorenih očiju. Sliče na lutke.
.... Gospodina velečasnog odvezli su u duševnu bolnicu, gdje je proveo ostatak života.
....
.... Gosti već u hodniku udišu miris pečenja i sarme, cvrče kobasice i krvavice, a osjeća se i miris mamine bućnice. Na večeri su i naši stanari, njemački časnici. Društvo se već zagrijalo, tanjuri se prazne, a na pladnjevima leži još pokoji komadić pečenja.
.... Herr Oberst kucka nožem po rubu čaše i ustade. U sobi zavlada tišina. U svojoj zdravici spominje nepravdu koja je učinjena njemačkom narodu Versajskim ugovorom, govori o opasnosti koja je prijetila Njemačkoj i cijeloj Evropi od komunizma, a onda će uzbuđeno:
.... "Sjećam se, kao da sada gledam onaj stravičan prizor; kad se toga sjetim, još uvijek mi suze naviru na oči. Bilo je krajem veljače trideset i treće. U dvorani za štampu okupio se velik broj novinara, gdje im je iznesen plan nove vlade za obnovu zemlje. Tad netko otvori vrata, uleti u dvoranu i zdvojnim glasom viknu: 'Gori Reichstag!' Svi smo izletjeli iz dvorane i trčali preko perivoja Tiergartena, da bi se skamenili pred stravičnim prizorom Reichstaga u plamenu, koji se dizao nekoliko desetaka metara visoko, bacajući svjetlost na cijelu vladinu četvrt. Na licu mjesta, pred Reichstagom, Führera je dočekao Herr Göring i odmah ga izvijestio da su komunisti pokušali uništiti zgradu Reichstaga i da raspolaže podatcima da su organizirali požare u cijelom Reichu. Okružili smo Führera, ukočeni i nijemi, kao kameni stupovi, ne usudivši se ni disati glasno. Gledali smo u Führera i čekali što će reći. Poneki bi od nas diskretno kažiprstom obrisao suzu. Führer je rukama uhvatio opasač, a smrknuti pogled upro nekamo daleko iznad naših glava. U njegovom oku nije bilo suze, umjesto suze vidio sam plamen koji titra, vidio sam odsjaj vatre iz Reichstaga."
.... "Postoji i drugo mišljenje", reče mi Boris poluglasno, "Neki tvrde da su sami zapalili Reichstag da bi krivnju bacili na komuniste i tako lakše ostvarili svoje planove."
.... "O čemu to govore mlada gospoda? Recite glasno da vas svi čujemo."
.... Herr Oberst se okrenuo prema nama, uozbiljio se, gleda nas i šuti. Boris je problijedio, a i mene spopade strah. Što ako je Oberst čuo Borisa? Vjerojatno ne će ništa odmah poduzeti. Prva se snašla mama. Stavila je svoju ruku na ruku Obersta i nešto mu govori. Harmonikaš zasvira i zapjeva:
....
.... Vor der Kaserne, vor dem grossen Tor
.... stand eine Laterne, und steht sie noch davor...*
....
....----------
.... * Ispred kasarne gdje je sretoh ja
.... stajala laterna, i tu još uvijek sja.
....----------
....
.... Zvuci harmonike izmiješani sa sonornim tenorom vojnika Hansa ispuniše sobu. Osjećam toplinu poručnikove ruke na svom struku, osjećam kao da lebdim, ne vidim ništa, čujem samo divnu pjesmu i glazbu, a pri kraju pjesme zapjeva i poručnik:
....
.... Aus dem stillen Raume, aus der Erde Grund
.... hebt mich wie im Traume dein verliebter Mund...**
....
....----------
.... ** Iz mog doma mira, tu sa zemlje dna,
.... tvoje usne ko da dižu me iz sna.
....----------
.... "Lili Marleen", tekst: Hans Leip,
.... melodija: Norbert Schultze
....
.... Preveo: Alois König
....
.... Idući ples plešemo Boris i ja. Gleda me i šuti.
.... "Nešto si zamišljen, zar ti se ne sviđa ova zabavica?"
.... Umjesto odgovora Boris mi odvrati:
.... "Danas si naročito vesela."
.... U glasu mu osjetim neraspoloženje.
.... "Što je tebi, Borise, nekako si tmuran?"
.... "Uvijek sam tužan kad malo popijem. No to će mi sad pomoći da ti kažem ono što ti do sada još nisam rekao jer sam vjerovao da je to očito. Govorim ti to već godinama na svoj način, vjerujući da se time može reći više nego s nekoliko riječi. Danas, kad prvi put osjećam strah i neku slutnju, htio bih ti reći i riječima."
.... "Borise, što znači sve ovo, o kakvoj to slutnji govoriš?"
.... Pitam ga, a znam na što misli.
.... "Moram ti reći, ne mogu dalje šutjeti. Volim te, Lizo, i ne bih mogao podnijeti da te izgubim."
.... Glazba prestade i mi krenusmo prema svojim stolicama. Poručnik razgovara s Herr Oberstom, a Boris sjeda kraj mene. Osjećam potrebu da nešto kažem, ali ne mogu riječ izustiti.
.... "Ti samo šutiš, Lizo, reci bilo što."
.... "Ne znam, Borise, što bih rekla. Malo sam iznenađena, nikad nismo ovako razgovarali; istina je sve što si rekao o našoj prošlosti ali ja sam to doživljavala na drugi način. Radovala sam se svakom našem sastanku, voljela sam naše dječje igre, bila sam ponosna kad si mi nosio torbu iz škole, a za onaj kolač što si mi ga bio donio, znala sam da je posljednji i da si lagao kako si svoj kolač u kući pojeo. Svaki stisak tvoje ruke u igri bio mi je ugodan i drag, a Spomenar iz 4. razreda još uvijek čuvam zbog onoga što si mi napisao na posljednjoj stranici: 'Tko te voli više od mene, neka još jedan list okrene'; negdje na početku Spomenara napisao si mi: 'U srce sam te zaključao, ne možeš izaći, ključić sam izgubio, ne mogu ga naći.' Od tada nisi nikada više nešto slično ponovio. No, tada smo još bili djeca. Bez obzira na sve, želim da i dalje ostane onako kao što je dosad bilo, želim da ostanemo dobri prijatelji; reći ću ti što osjećam: drag si mi, Borise, ja te zaista volim, ali volim te kao što vjerojatno sestra voli brata. Voljela bih da ovako i dalje ostane."
.... "Uvijek sam do sada budno pazio na svaku tvoju želju i trudio sam se da je ispunim. Obećajem da ću i sada tako postupiti, iako je ovaj put to mnogo teže. Ne ću ti smetati, želim da budeš sretna. Vidim da sam možda zakasnio, događaji su me pretekli. Ostao sam bez svega najdražeg: porobiše mi domovinu, otimaju mi djevojku. Ne ću se predati, Lizo, ne dam se, nisam od onih što pognute glave podnose udarce. Kažu da uvijek postoji neki put."
.... "Nemoj, molim te, tako dramatizirati, ma tko ti je što oteo? Zar ti je ta domovina bila baš tako slobodna, zar Hrvate nisu željeli zatrti, zar se...? Ma što ja tu pričam kad i sam sve dobro znaš. A ta tvoja priča o otimanju djevojke, što želiš time reći? Nije mene nitko oteo, tu sam, sjedim kraj tebe i razgovaram s tobom."
.... "S jednom malom razlikom: da ja ostanem samo dobar prijatelj, ... No, ne ćemo se prepirati, nismo to nikada činili, pa ne ćemo ni sada. Neka bude kao što želiš. Ja sad idem, i moji se već spremaju. Zbogom, Lizo. Želim ti da budeš sretna."
.... "Do viđenja, Borise, laku noć!" odgovorim i otkrenem se da se ne primijete suze.
.... Otrčala sam u svoju sobu da se na miru isplačem. Ne znam kako dugo sam ležala, kad začujem mamin glas:
.... "Tu je negdje, vjerojatno je u svojoj sobi. Lizo, jesi li tu?"
....
.... "Tu sam, mama, evo me, dolazim."
.... "Hajde, gosti odlaze, htjeli bi se s tobom pozdraviti."
.... Brišem suze, popravljam kosu i haljinu i trudim se da namjestim smiješak. Boris i njegovi otišli su već ranije, sada odlaze tatini prijatelji, a za njima časnici. Poručnik mi stisne ruku i poželi laku noć.
.... "Lizo, želim vam da lijepo sanjate."
.... "Hvala, i ja to vama želim", odgovorim tiho.
.... "Ja i ne mogu drukčije nego lijepo sanjati. Sanjat ću i prije nego što zaspem. Lizo, vi ste neobično draga."
.... Stisne mi ruku, a ja zadrhtim.
....
.... Misli vrve kao mravi, miješaju se dojmovi i slike, u trenu bih rado zapjevala, ali uto nailazi tuga, a onda i plač. Toliko je toga u tom jednom danu. Tad se sjetim da mi Boris reče: "Zbogom, Lizo", a ja njemu, kao uvijek: "Do viđenja". Što znači taj pozdrav "Zbogom", tako nije nikad pozdravljao. U ušima mi još zvone Alfredove riječi: "Sanjat ću i prije no što zaspem. Lizo, vi ste neobično draga." Još osjećam onaj stisak ruke i ugodnu toplinu koja mi prolazi cijelim bićem. Kao da još čujem melodiju "Lili Marleen", čisti tenor harmonikaša Hansa i Alfredov duboki bariton. Zatvorim oči i osjećam kako se po taktovima glazbe ljuljam u njegovom naručju, osjećam čvrstu ruku na svom struku. San mi sklapa oči a ja još osjećam taj dodir, čujem glazbu, i tako tiho uranjam u san, kao ozebli putnik u toplu kupelj nakon zamorna puta.
....
.... Zastanem i okrenem se prema glavnoj ulici ne bih li možda vidjela Borisa. Tako bismo se sačekivali a onda bismo nastavili zajedno do škole. Danas Borisa nema.
.... Po povratku iz škole lutam odsutno iz sobe u sobu, mama me gleda ispod oka; vidim da bi mi rado nešto rekla, ali kao da ne će da smeta.
.... "Danas nije bilo Borisa u školi", kažem.
.... "Kako to, on rijetko izostaje. Sinoć je, doduše, bio nekako utučen, da nije bolestan? Što misliš, da pogledaš kod njih?"
.... Sa zebnjom zakucam na vrata njihove kuće. Ovori mi Borisova mama. Oči su joj uplakane. Htjela bi to prikriti usiljenim smiješkom. Boris je, kaže, morao otići bolesnoj baki na selo, koja tamo živi sama. Ostat će možda i nekoliko dana.
....
.... Alfred odloži karte i uhvati me za ruku. Gledali smo se nekoliko trenutaka, a onda ću ja:
.... "Znadete li gledati u dlan?"
.... Čeznula sam za svakom riječi, za dodirom ruke. Pružila sam desnu ruku dlanom prema gore.
.... "Za gledanje u dlan treba lijeva ruka, jer je ona bliža srcu, te su zato njene crte bliže istini."
.... Ruku mi drži u svojoj lijevoj ruci, a vrhom kažiprsta desne prelazi mi po crtama na dlanu.
.... "Ovi nabori uz ručni zglob kad su jače izraženi - znače bogatsvo i ugled. Ova crta što ide uz palac znači da će se bogatsvo dobiti ženidbom; ako se ta crta spaja s ovim naborima - za žene znači još i plodnost, mnogo djece, a pod starost sreću i blagostanje. Sitne crte koje se kod zgloba palca isprepliću znaće nesreću u braku i životu."
.... "Kod mene se ove crte isprepliću, znači li to da me čeka nesretna budućnost?"
.... "Sad ćemo mi tu budućnost odmah ispraviti. Evo, ovako, malo jače ćemo ispružiti ruku - i nabora više nema."
.... Ti sitni nabori unijeli su nemir i rastužili me. Alfred je to primijetio, tvrdio je da to svatko ima; eto, i on na svom dlanu ima iste crte, prekrio mi ruku svojom rukom i, da me razvedri, skrenuo razgovor.
.... "Žao mi je što nije moguće da kažem sve ono što bih htio reći. Kad sam onog jutra prvi put pokucao na vrata vaše kuće, i kad sam vas ugledao onako pospanu, onog mi se trenutka uvukao u dušu neki slatki nemir. Svakog dana čekam da od vas čujem barem jednu riječ koja bi mi dala malo nade. Gledam vas, hvatam svaki vaš pogled ne bi li mi on dao odgovor. Vaš je pogled uvijek toliko lijep da mu se najprije obradujem, a onda se sjetim da vaš pogled ni ne može biti drugačiji, on je uvijek lijep, pa čak i onda kad se rasrdite. Recite mi nešto, jer bi mi bilo teško otići bez nade."
.... "A što da vam kažem, kako da to kažem? Kad sam sama, razmišljam o svemu; lijepo mi je kad sam s vama, samo tko zna što sve može sutra doći, i tada se kao žandar javi razum i opominje me."
.... "Hvala vam, Lizo, i za ovo što ste rekla. Ma kamo da me rat odnese, mislit ću na vas, i ma gdje bio, doći ću k vama. Tražit ću vas, Lizo, dok god vas ne nađem. Lizo, smijem li vas poljubiti?"
.... To veče pamtim po onoj slatkoj omaglici prvoga poljupca.