Dan uoči Badnjaka dođe teta Marija. O lijevoj joj ruci pletena košarica pokrivena bijelom krpom, a na glavi tamni rubac navučen na lice.
.... "Dobar dan, Lizo!"
.... "Teto, zaboga, što vas nosi po ovom vremenu?"
.... "Molio me da odem do tebe. Evo, spremi ovo da netko ne vidi. Rekao je da mu ne spominjem ime."
.... Ušle smo u kuću. Odvedem tetu mami u kuhinju, a ja požurim u svoju sobu. Tiho zaključam vrata, sjednem na krevet i pogledam bijeli omot. Nigdje ni slova, samo bijeli papir previnut i zalijepljen brašnom i vodom.
.... "Draga Lizo, mislio sam da će mi nakon odlaska biti lakše. Međutim što su prostor i vrijeme koje nas razdvajaju veći, to mi je sve teže. Mislim da ne bih više dugo izdržao, možda bih čak počinio nešto nepromišljeno. Moj bi odlazak uslijedio u svakom slučaju, samo vjerojatno znatno kasnije, jer sam i tamo bio potreban. Predložio sam drugovima da me prebace u šumu.
.... Znam da s ovih nekoliko riječi ne mogu izmijeniti tok događaja. Ne ljutim se na tebe. Ne ću te savjetovati da se čuvaš jer smatram da bi to bilo suvišno. No, bez obzira što se dogodilo, unaprijed ti opraštam. Čovjek ne može uvijek činiti onako kako bi bilo bolje, čak ni za sebe sama, jer je sticaj okolnosti često takav da nas one nose kao nabujala rijeka iznemogle plivače.
.... Ovdje nam nije lako. Hladno je, a hrana oskudna ili je, još češće, nema. Ne mogu ti o tome više pisati. Sada nam je teško, ali samo da dođe proljeće, da izliječimo ozebline, zbog kojih se sve teže krećemo po snijegu; eh, onda ćemo jurišati na neprijateljska uporišta. A i za hranu će biti lakše, bit će mlade trave, što u nuždi spašava od gladi. No, drži nas nada u skoru pobjedu. Ovdje dobivamo vijesti s istočne fronte. Nijemci su kod Staljingrada opkoljeni, zadan im je presudni udarac. Ne preostaje im ništa drugo nego da oni koji još mogu što prije bježe natrag otkud su i došli.
.... Kad mi je najteže, tad me drži vjera u povratak kući i nada da ćemo kao nekad šetati ispod našeg drvoreda.
.... Bilo bi mi drago da mi pošalješ makar kratku usmenu poruku. Čekam samo tvoj odgovor na moje pitanje: da li ti je drago što sam ti se javio? Samo jedno 'da' dalo bi mi novu nadu..."
.... Nisam li ja kriva za njegove patnje?
.... Smrznuti snijeg škripi pod nogama prolaznika. Spušta se sumrak, a da nisam ni primijetila kako je popodne brzo prošlo.
.... U hodniku čujem korake, a onda tihi mamin glas:
.... "Možda je zaspala, sinoć su se nešto duže kartali."
.... "Ne spavam, mama. Evo me odmah."
.... Teta Marija s košarom u ruci i rupcem na glavi, sad malo podignutim, tako da joj svjetlo pada na lice, gleda me kao da pita.
.... U jednom trenutku uspjela sam joj već na vratima, kad se opraštala, gotovo prislonivši glavu uz njezin rubac, tiho šapnuti:
.... "Teto, recite mu samo 'da'."
.... Nasmiješila se, kimnula glavom i otišla niz ulicu, prema kolodvoru, nekako življe i radosnije nego inače, ili mi se možda samo pričinilo, a kad mi je nestala iz vida, još sam gledala u tom smjeru i čula škripanje njenih cipela u snijegu. Učini mi se kao da čujem ponavljanje riječi: "da", "da", "da", "da"...
....
....* * *
....
.... "Prošlo je već duže nego što je trebalo da Boris ostane kod bake na selu", reče mama.
.... "U ova ratna vremena bolje je da čovjek o nekim stvarima što manje zna", kaže tata i da bi prekinuo razgovor, uzme novine, sjedne uz peć, i tako zadrijema.
.... Novine mu polako klize, a onda ispadnu. Mama se lecne i ljutito kaže:
.... "Ah, tu tajfl."
.... "Što, što?" upita tata, trgnuvši se iz sna.
.... "Opet si zaspao. Daj najprije odloži te novine, a onda drijemaj koliko te volja. Svakiput se prestrašim."
.... "Ma ne spavam, samo malo drijemam", brani se tata i skuplja novine.
.... "A, ne spavaš, pa tim gore, znači ti to namjerno bacaš novine po podu", našali se mama malo zajedljivo.
.... Tek što razgovor prestane, tata opet drijema, a novine klize. Hoću ih uzeti, ali mama ne da.
.... "Nemoj, probudit ćeš ga, neka si prodrijema."
....
.... Kartanje mi ne ide od ruke. Rastresena sam i uglavnom šutim. Kad smo načas ostali sami, Alfred me uhvati za ruku.
.... "Lizo, volio bih znati, ako je moguće, što je uzrok tvome neraspoloženju."
.... Brzo sam se snašla:
.... "Alfrede, znam da ne ćeš ovdje ostati zauvijek. Hoćeš li mi reći kad saznaš da odlazite?"
.... "To se sazna u zadnji čas, Lizo. No, čim nešto saznam, reći ću ti. Volio bih da o tome sad ne govorimo. Ne ćemo kvariti ovo lijepo veče. Ako i odem, bit ću u mislima uvijek pokraj tebe, a kad se sve ovo svrši, nikada nas ništa više ne će razdvojiti."
.... Sve rjeđe se govori o pobjedi i skorom završetku rata. Alfred mi se čini zamišljenim. Zar je točno ono što mi Boris piše, da su Nijemci kod Staljingrada doživjeli težak poraz i da im sada preostaje jedino to da što prije pobjegnu onamo otkud su i došli? Što ako ih budu progonili čak i na njihovoj zemlji, ako im se budu osvećivali? Što ako Rusi pobijede? Ne, to se ne smije dogoditi, to bi bio kraj ne samo za Alfreda nego i za sve nas njemačkog podrijetla. Zgrozila sam se na pomisao da ulicom zatutnje ruski tenkovi, da se ruski kamioni zaustave ispod našeg drvoreda, i da iz tih kamiona počnu iskakati ruski vojnici, da upadnu u naše domove, i ..., ah, ne, ne, samo to ne.
.... Kao da mi slijedi misli, Alfred će, tješeći me:
.... "Ne brini, ne će to više dugo. Događaji se na fronti kreću takvim tokom da ovo ne može više dugo potrajati. Na proljeće, čim prođe ova zima, sve će se ubrzo riješiti."
.... Ah, to proljeće! I Boris spominje proljeće s nadom u brzu pobjedu.
....
.... Lepršaju guste pahuljice snijega. Zimi boravimo preko dana u najvećoj prostoriji, onoj do dvorišta. Grije nas bubnjara. To je neka vrsta centralnog grijanja u ratnim uvjetima. Naloži se ujutro, i gori cijeli dan i dugo u noć, tako da je još i drugog dana topla. Peć se sastoji od limene bačve. Svakog jutra napuni je tata piljevinom, koju jeftino kupi na pilani. Suha piljevina brzo prihvati vatru, te postepeno, prema količini zraka, koja se regulira otvorom na dnu peći, polagano sagorijeva.
.... Sjećam se jednoga takvog početka zime, dok sam bila sasvim malena; na vrata dođe nepoznata žena s košaricom prekrivenom krpom. Stavila je košaricu na stolicu i maknula krpu. Ugledala sam dva malena psića. Tada sam dobila svoga Vučka. Bilo je teškoća jer sam htjela oba. Nisam se mogla odlučiti kojeg psića da uzmem. Izabrala sam bijelog s crnim šapama. Izgledalo je kao da ima cipelice.
.... Mama je rekla da će psić boraviti preko u staroj drvenoj kući, a ja sam htjela da bude s nama i da sa mnom spava.
.... "Napravit ćemo mu tamo lijep mali krevet. Evo, dobit će i ovu debelu vunenu vestu", kaže mama.
.... Ta je vesta pomogla da pristanem na mamin prijedlog, jer me jako zanimalo kako će Vučko izgledati kad mu obučemo veliku maminu vestu. Snijeg je padao sve jače. Veselila sam se što će Vučko dobiti vestu i što će mu biti toplo. Htjela sam svakako da mu vestu obučemo, i tada smo se mama i ja ponovno sukobile.
.... "Jesi li već negdje vidjela psa u vesti?" upita mama.
.... Najprije sam tvrdila da jesam, samo nisam bila baš sasvim sigurna, a mama se na to nasmijala, i tako smo se nagodile da ćemo vestu staviti na pod pokraj praga da Vučko može na njoj ležati i kroz otvor ispod vratiju gledati tko vani hoda, jer psići su jako znatiželjni. Veselje je bilo kratkotrajno. Tek što smo ga ostavile, uhvati on zubima kraj veste, počne snažno trzati glavom lijevo-desno, tako da je vesta letjela sad na jednu sad na drugu stranu, i ja sam se uplašila da će je poderati.
.... Rado sam se igrala s Vučkom. Kad bi me vidio da dolazim, zategao bi lanac na koji smo ga bili svezali i nestrpljivo bi cvilio.
.... Jednog jutra našla sam ga mrtvog. Ležao je na onoj već otrcanoj vesti. Netko ga je otrovao. Istina, noću bi ponekad zalajao pa bi nas probudio, a onda smo čuli kako ga susjed s prozora smiruje, naročito ljeti, kad se ne da spavati kraj zatvorenih prozora.
.... Tata je uz među iskopao jamu, i u nju položio Vučka. Pokrila sam ga onom njegovom vestom, a tata je nagrnuo zemlju i načinio humak. Ja sam htjela da na humak postavimo križ, ali tata nije pristao. Nekako sam se smirila kad je rekao da će postaviti spomenik. Stavio je neku krhotinu od betona, na koju je napisao: VUČKO.
....
.... Snijeg je već pokrio dvorište, a na bunaru i po plotu pružio se bijeli vijenac kao da je ispleten od sitnih bijelih cvjetića. Preostale glavice kupusa u vrtu dobile su bijele kapice, te se sjetim kako smo za prvu pričest stajale tako u redu u bijelim haljinicama i s bijelim vijencima na glavi. Tada sam se prvi put slikala uz bljesak blica. Zažmirila sam i poslije se bojala da ću na slici imati zatvorene oči.
.... Hans dolazi ulicom s velikim borom na ramenu. Sve se već bijeli i na granama se kestenova nahvatalo inje. Snijeg škripi pod cipelama, a umjesto kola cestom tiho klize saonice uz zveckanje praporaca.
.... "Guten Tag, Frau Müller, guten Tag Fräulein Liza", pozdravi Hans.
.... "Stavite bor tamo uz prozor, eno i tronošca, i pilica je tu, ako ustreba."
.... Bor je predugačak, ne stane od poda do stropa; Hans ga polegne i vješto otpili od donjeg dijela, a vrh malo skrati, zateše odozdo nožem i usadi bor u tronožac. Stavi ga uz prozor tako da se lijepo vidi i izvana. Večeras ćemo kititi bor Alfred i ja.
.... Alfred je odnekud već ujutro donio šarana. Danas se po kršćanskom običaju meso ne jede, vrijeme je posta. Za večeru mama priprema šarana na umaku od paprike i slani krumpir preliven maslacem.
.... Iz ormara vadim kutije s nakitom za bor. Popravljam otkinute vezice, neke su kuglice zdrobljene, a ima tu i malih crvenih licitarskih srca, starih već nekoliko godina. Nakit za vrh bora malo je s donje strane otkrhnut, no taj ćemo dio okrenuti prema zidu.
.... Okićeni bor, ukrašen vilinom kosom, izgleda kao da je po njemu pao snijeg.
.... "Sretan ti Božić, Lizo!" kaže Alfred i pruži mi poklon prevezan zlatnom vrpcom.
.... Otvorim paketić i ugledam dva svjetlucava malena oka, pa sitnu smeđu glavicu, a onda vidim da je to psić od jantara.
.... Taj je psić obiteljska amajlija. Kad je Alfred odlazio u rat, mama mu ga je dala da ga čuva, da se obojica sretno vrate kući, a onda će psić ponovo stajati na svome mjestu u vitrini među figuricama od majsenskog porculana. "Ne odvajaj se od njega, Alfrede, on će te čuvati u svakoj prilici", rekla mu je mama na rastanku, "čuvao je djeda u Africi, pa i tatu u Prvome svjetskom ratu."
.... Poklon mi se svidio, ali sam poželjela da mu ga vratim. Zamolila sam Alfreda neka ga ponese da psić njega čuva. Kad Alfred nije na to pristao, odlučila sam da ću mu ga potajno staviti na dno prtljage prije nego što krenu.
.... Na badnje veče, poslije večere, uz okićen bor i zapaljene svijeće, pričamo o raznim vjerovanjima. U badnjoj noći za vrijeme polnoćke mogu se vidjeti sve žene vještice iz sela - pomoću drvenog stolčića koji se izrađuje tijekom četrdeset dana prije Božića, a radi se ručno i bez čavala. Na taj se stolčić stane iza zadnjeg reda vjernika u crkvi dok za vrijeme mise traje "podizanje", i sve žene koje su vještice stoje tad leđima okrenute prema oltaru i tako im se sa stolčića vidi lice. To se priča uvijek na sam Badnjak, i tada se dogovaramo kako ćemo dogodine taj stolčić svakako na vrijeme napraviti. Možda bismo tako vidjeli i vječno namrštenu Opančarku, o kojoj selom godinama kruže razne priče; nitko je još nije vidio da se smije, uvijek je smrknuta, a u pogledu joj neka mračna snaga, te kad te pogleda, najbolje je da otkreneš glavu. Od njenog pogleda žene čak i mlijeko gube. Na mladu nedjelju žene ustaju što ranije mogu i budno paze na prag svoje kuće, jer naopako da Opančarka stavi vračke pod prag, sve bi u toj kući po zlu pošlo.
.... Susjeda je Pepa o ponoći na Silvestrovo odlazila na među zasijanih njiva. Kaže da se točno u ponoć čuje glazba svadbi ili plač žena, zov u pomoć zbog požara, i sve ono što će se desiti iduće godine.
....
.... Doček Nove godine priređen je u klubu časnika. Haljinu sam si sama sašila od mamine haljine od predratnog brokata boje starog zlata.
.... Kao da sada ulazimo u dvoranu koja je svečano okićena, orkestar tiho svira tango, žarulje svijetle u lampionima međusobno spojenim dugim šarenim trakama. Pored tihe glazbe čuje se još samo šuštanje haljina i koraci gostiju koji dolaze; stolovi su prostrti za večeru, na dugim brušenim čašama bljeskaju se odrazi lampiona u raznim bojama: crveni, žuti, modri..., što skakuću na sjajnom staklu, kao da jedni druge love u krugovima oko čaša. Ovo je moj prvi javni ples. Alfred ima novu uniformu, sliči mi na mlade bogove iz grčke mitologije, a doček Nove godine na svečanost na Olimpu.
.... Dvoranom se razliježu zvuci melodije "Lili Marleen". Kao da lebdimo na krilima glazbe, dvorana se vrti, zajedno s balonima i trakama u mnoštvu boja, a Alfred tiho zapjeva:
....
.... Aus dem stillen Raume, aus der Erde Grund
.... hebt mich wie im Traume dein verliebter Mund...
....
.... U ponoć zapraskaše čepovi na bocama šampanjca. Alfred me zagrli i poljubi, te poželi da iduću Novu godinu 1944. i sve slijedeće godine dočekamo zajedno u njegovoj domovini.
.... Stojimo uz prozor da bolje vidimo vatromet. Cijela zapadna strana neba, tamo prema Zagrebu, obasjana je raketama, koje se u grozdovima raspršuju na tamnoj pozadini neba, uz rafale iz strojnica i poneku jaču eksploziju.
.... Vatromet se stišava i svi se vraćamo svojim stolovima. Na podiju na stolicama leže instrumenti, jer glazbenici još uvijek stoje u dnu dvorane, uz zadnji prozor, koji su načas otvorili da udahnu svježi zrak. Čuje se samo žamor razdraganih gostiju, koji uz tihe zdravice i čestitanja jedni drugima žele sreću i skori svršetak rata.
.... Alfredu priđe stariji časnik i nešto mu tiho šapne. Alfred kimne glavom, a časnik ode do podija i zamoli za tišinu; žamor prestade, a on najavi da će nam, u pauzi do dolaska glazbenika, poručnik Alfred odsvirati nešto na glasoviru. Najava je prihvaćena oduševljenim pljeskom. Alfred mi šapne:
.... "Ovo je za tebe."
.... Na podiju se okrene prema dvorani i reče:
.... "Beethoven und meine Kleinigkeit, 'Für Elise'."
.... Mnoge su se glave okrenule prema našem stolu, a ja sam osjetila da mi krv ulazi u lice, da mi obrazi gore kao da su pokraj vruće peći. Osjećaj radosti nadvlada sve drugo. Dvoranom su se skoro neprimjetno razlegli najprije oni tihi tonovi početka te meni drage skladbe, a onda oni snažniji pasaži s većim skokovima u intenzitetu, kao da se nešto budi iz mirna sna, kao da je naišla bujica osjećaja, tako da sam svaki dodir tipki glasovira osjetila kao dodire Alfredovih prstiju po mojem tijelu, od čega mi se čitavim bićem širila ugodna toplina. Gledala sam Alfreda i slušala glazbu kao opčinjena, ne mareći više za poglede sa susjednih stolova, a suze koje su klizile niz lice pustila sam da padnu u krilo. Bio je to prijelomni trenutak kada nestadoše sve moje dileme. Osjetila sam da Alfreda volim, da bez njega ne bih više mogla.
....
.... Dugo sam ležala budna. Pred očima mi slika Alfreda uz glasovir, a u ušima zvuci "Für Elise". A tada se odjednom sjetim glasovira. Da, poznat mi je, to je Juttin glasovir. Kad bismo ostale same, nas dvije bismo, onako od srca, zapjevale neku nam dragu melodiju uz njeno prebiranje po tipkama. Jednom, oko Božića, zamolila sam je da mi odsvira neku božićnu pjesmu. Rekla je da ne zna, a i da bi bilo nezgodno da susjedi čuju da se u židovskoj kući svira katolička melodija. Na kraju sam je ipak uspjela nagovoriti, otpjevušila sam joj pjesmu tiho dva-tri puta, a ona je zasvirala "Na tom mladom ljetu", pa smo čak i zajedno zapjevale.
.... "Lijepe su vaše božićne pjesme", kaže Jutta. "Znaš da ponekad poželim te vaše vjerske ugođaje, naročito kad vidim lijepo okićen bor."
.... "Pa prijeđi na katoličku vjeru. Neki su to učinili. Kad je mogao jedan Karl Marx, mogla bi i ti. Pa i Krist je bio Židov, a sv. Ivan Krstitelj krstio ga je u rijeci Jordanu kad je Isus već bio odrastao, a ima i mnogih drugih, poznatih i nepoznatih, da spomenem još samo naše ljubimce Heinea i Schumanna. Ako se tome doda da je i veći dio Biblije, čitav Stari zavjet, preuzet od Židova, eto dodirnih mjesta naših vjera."
.... "Meni je naš Talmud toliko blizak i drag da ga ne bih mogla ničim zamijeniti. U njemu nisu samo vjerske priče već i tumačenja mnogih mjesta iz Biblije, religiozni i svjetovni običaji nas Židova te rasprave iz raznih grana znanosti", odvrati Jutta i pogleda na policu s knjigama gdje je na vidljivom mjestu stajalo nekoliko debljih knjiga uvezanih u tamnu kožu, a onda nastavi: "Možda nas mimoiđe ovo zlo što hara Europom, a možda se i Mesija pojavi na vrijeme. Nas Židove stoljećima mrze i progone, a što smo mi kome krivi? No, drži nas nada u spas, jer Mesija će sigurno doći, vjerujemo da ga ne će moći svladati nikakav Mefisto, pa čak ni sam Samael, ili Lucifer, kao što vi kršćani kažete."
.... To je bio moj posljednji razgovor s Juttom.
....
.... Usnula sam pred jutro. Sanjala sam da hodam uz dugu ogradu od bodljikave žice. Došla sam nekoga posjetiti, ali se ne mogu sjetiti koga i ne mogu naći ulaz u taj ograđeni prostor. U daljini i sumraku, s druge strane žice, vidim mnoštvo ljudi, svi su obučeni u crna odijela, muškarci imaju crne šešire a žene crne rupce, kape ili šalove na glavi. Polagano se kreću u širokoj koloni. Pođem uz kolonu prema njenom čelu, i u daljini ugledam malu građevinu, tek toliku da bi u nju stalo jedva pet-šest ljudi. Na vratima natpis, ali ga ne vidim jasno. Jedva razaznajem slova, svega tri, kao da piše BAD, a onda slovo B zatitra, pa sad izgleda kao B a začas kao H. Uz kućicu stoji glasovir, a uz njega sjedi Alfred i svira. Odmah prepoznajem melodiju: Beethoven, Sonata u a-molu, Opus 26 - Pogrebni marš. Spori ritam melodije i po tom ritmu zvuk cipela po pošljunčanoj stazi stvaraju jezovito suzvučje. Tad spazim Juttu. Na sebi ima haljinu s posljednjega školskog plesa. Pažljivo stupa, gledajući preda se, kao da pazi da ne poremeti ritam hoda. Kolona nestaje u vratima te male građevine. Pred vratima skidaju odjeću i ulaze goli. Gledam samo Juttu, vidim kako otkapča gumbe svoje haljine, skida je polagano, a sve u istom ritmu glazbe pogrebnog marša. Spušta haljinu na zemlju i nastavlja hod potpuno gola. Kosa joj pada na lijepo zaobljena mala ramena, a dva pramena poigravaju joj po prsima, skrivajući povremeno jagodice dojki. Jutta dođe do vratiju, sad je vidim cijelu, njena lijepa mala leđa, tanak struk, zaobljene bokove i bedra, i divne duge noge. Htjela bih pobjeći odavde, ali ne mogu noge pomaknuti. Ruke mi još uvijek stežu bodljikavu žicu, šiljci mi već prodiru u meso. Pogledam čas Alfreda čas Juttu, Alfred i dalje jednolično svira a Jutta se približava ulazu, i tada mi se kao mora pojavi pitanje: da li Alfred vidi Juttu?
.... Kad sam se probudila, najprije sam opipala dlanove ruku i gledala ih s olakšanjem što su mi čisti i glatki, neozlijeđeni.