Alfreda večeras nešto duže nema, no danas kao da želim još malo biti sama. U mislima još uvijek pratim tetu Mariju kako odlazi s mojim "da" koji će Borisu možda olakšati teške trenutke. Prelistavam novine "Hrvatski Narod" od 4. siječnja 1943. Neki naslovi kao da se ponavljaju od broja do broja, sve o uspjesima na fronti i čišćenju šuma od komunističkih bandita. Onda primijetim članak o zabrani kretanja uz željezničku prugu. Propisi o kretanju uz prugu pooštreni su. Prema naredbi državnog povjerenstva za sigurnost željezničkog prometa zabranjuje se privatnim osobama pristup željezničkoj pruzi, i to do udaljenosti od 300 metara.
.... Sve visoko raslinje, grmlje i drveće uz prugu posječeno je, jer su iz tih šumaraka često napadali partizani. Stradale su mnoge lijepe šume pa čak i voćnjaci i ukrasno grmlje.
....
.... Stojim uz prozor i gledam u noć. Mjesečina se prosula po sniježnom pokrivaču, pa više sliči na osvit dana iako će uskoro ponoć. Lecnem se na pomisao da bi mogli doći Rusi.
.... Ležim otvorenih očiju. Na proljeće moramo obojiti sobu, već je prilično zapuštena. A što ako dođu Rusi? Možda će nasred sobe naložiti vatru. Onda mi sine spasonosna ideja: Boris! Možda stigne prije Rusa. Ta on je tu negdje u obližnjoj šumi, samo se spusti s brijega, zakuca na vrata, i mi smo spašeni. Onda se prenem. Što ako Boris kaže: "Evo vam je, tovarišči, ta se bila zaljubila u Švabu, radite s njom što hoćete."
.... Tamo negdje daleko teku novi događaji, crne slutnje ne daju se više odagnati. Noću bi se čuli pucnji, rafali strojnica i po koja mukla eksplozija.
.... "Ovi šumski banditi postaju sve drskiji", prokomentirao bi Herr Hauptmann:
.... "Sve ćemo mi to na proljeće počistiti. Ni jedan ne će ostati", primijetio je samouvjereno Herr Oberst.
.... Rano ujutro zapazila sam neuobičajeno kretanje vojnika. Ulaze u dvorište s kantama za vodu, poklopci motora kamiona su podignuti, jedni dolijevaju vodu u hladnjake, a drugi alatom rade na motoru. Hladnoća je malo popustila, tu i tamo pojavi se sunce.
.... Oko podne je vjetrić s juga otapao snijeg. Snjegović kraj jarka preko puta počeo se naginjati. Glava mu se malo nakrivila, a iz očne duplje s lijeve strane ispao je komadić ugljena. Snjegović sad izgleda kao slučajni namjernik, koji onim svojim preostalim okom i nagnutom glavom iskosa promatra što se tu događa. Lonac mu na glavi spuznuo do oka, a stara mu metla viri mjesto ruke. Nos od mrkve leži na gornjoj usnici. Gumbi mu se prorijediše, svaki drugi komadić ugljena ispao je i leži u snijegu kraj njega.
.... Grupica vojnika spazi snjegovića. Gađaju ga, i jedna ga gruda pogodi u glavu. Lonac pade a glava se još jače nakrivi, malo natrag, kao da je podigao glavu, a onim jednim okom kao da želi da vidi tko mu to ne da mira. Jedna gruda pogodi ga u nos, i mrkva odletje a glava mu spuzne pokraj tijela. Od snjegovića ostade mala hrpa snijega, a pokraj nje lonac, mrkva, stara metla i nekoliko komadića ugljena.
....
.... Već sam dugo budna, možda je i ponoć. Predveče sam stavila psića od jantara na dno Alfredove torbe uz poruku da želim da ga čuva i molbu da se ne ljuti.
.... Učini mi se da čujem tihe korake u hodniku. U to doba obično već cijela kuća spava. Izvučem se iz postelje i priđem vratima. Koraci se zaustave ispred moje sobe. Čujem disanje tik uz vrata, a onda tihi šapat:
.... "Lizo, otvori!"
.... Alfred u pidžami. Prvi put ga vidim bez uniforme, kao da je netko drugi.
.... "Lizo, molim te samo trenutak. Ujutro odlazimo."
.... Došlo je ono čega se već dugo bojim. Ruke su mi klonule niz tijelo. Alfred uđe i zatvori vrata.
.... Sjedamo na krevet. Gledamo se šutke. Alfred mi prstima prolazi kroz kosu, privuče mi glavu, osjećam dodir njegovih usana. Neki dotad meni nepoznati žmarci prođu mi tijelom i ja počnem drhtati. Moju je glavu pritisnuo na svoje rame, i ja ga tada prvi put snažno zagrlim.
.... "Alfrede, molim te, nemoj!"
.... Pogleda me, a onda ustade, popravi pidžamu i samo tiho reče:
.... "Oprosti, Lizo. Laku noć."
.... Krenuo je prema vratima, a onda se okrenuo, kao da me želi još jednom vidjeti. Briznula sam u plač.
.... "Alfrede, nemoj ići, bojim se."
.... "Ne smije se plakati. Od plača nastaju bore, a oči gube sjaj. Kad završi rat, ići ćemo mojoj kući. Sagradit ćemo lijep novi dom..."
.... Sjeo je kraj mene. Pričao mi je o našem zajedničkom budućem životu. Crtao je kuću od isprepletenih drvenih gredica i ukrasne cigle, a oko kuće grmlje, stabla borova i drvored kestenova.
.... "Volio bih da i tamo gledaš kestenove, da ti bude lijepo kao ovdje."
.... Stavio je crtež na noćni ormarić, digao se i pošao.
.... "Dođi da te još jednom vidim, da te makar još jednom dotaknem", rekla sam šapatom.
.... Vratio se i ponovo sjeo. Taj pogled i te oči ne ću nikada zaboraviti. U očima mu neka nedokučiva dubina, kao daleko dno dubokog bunara, u kojem se nazire odsjaj s površine vode. Poželjela sam da zaronim u tu dubinu, da se stopim s tim dalekim dnom, da u njemu ostanem zauvijek, da tamo nestanem.
.... Prstima mi je mrsio kosu, dirao po licu, vratu i ramenima, kao da želi sačuvati u sjećanju svaki oblik na mom tijelu. Osjetim ugodnu omaglicu, kao da ću izgubiti svijest. Zatvaram oči, a toplo, ugodno treperenje prostruji mi tijelom. Osjetim dodir njegova tijela i dodir ruke na svom struku. Usne i oči obasipa mi poljupcima, od kojih osjećam nešto poput slatko-bolnih ožiljaka koji peku, a zatim želju da bol bude još jača; zagrlim ga i privučem mu glavu, stisnem je na svoj vrat, prste mu zarijem u kosu, i onda klonem. Osjetim njegovo tijelo, dodir i stisak, slatku bol i onaj veliki vrisak, što se doživi možda samo jednom. Poželim da nestanem, da on nestane u meni, da se stopimo zauvijek. Sad smo jedno biće, samo smo nas dvoje, a sve oko nas kao da nestade... Osjetim blaženstvo i smirenje, pogledam ga i nasmiješim se, a on mi obriše suzu. Zaspala sam Alfredu na ruci.
.... Kad sam se probudila, ispružila sam ruke, ali Alfreda više nije bilo. Na noćnom ormariću stajao je psić od jantara, i uz njega poruka.
.... "Psić mi je šapnuo da želi ostati s tobom, a i ja ću se brzo vratiti, i ne ću nikada više otići. Volim te, Lizo, jako te volim! Tvoj Alfred."
.... Ispod kestenova kretali su se posljednji kamioni, i za kratko vrijeme je ulica ostala prazna i pusta.