Na poleđini fotografije mama je napisala: "Slikali se 1935. godine, u IV. razredu pučke škole." Dvoje đaka izdvajaju se od ostalih po tome što su bosi: Ana, treća s lijeva u prvom redu, i Miško, kočijašev sin, u zadnjem redu po strani.
.... Ana živi na kraju sela, nekoliko kuća podalje od mlina. Otkako je ostala sama, gotovo i ne izlazi iz svog dvorišta. Obućena u crno, pognute glave i uplakanih očiju, djeluje kao starica. Izbjegava ljude. Mirna je i tiha žena, lijepoga tužnog lica i krupnih smeđih očiju, skrivenih iza crnog rupca, u koji se duboko uvlači, kao da se želi sakriti od ljudi.
.... Kad joj je bilo šesnaest godina, bacio je "šuster" Joso oko na nju, a ona ga izbjegavala dok je mogla. Nije Joso bio loš mladić, ali je malo povlačio jednu nogu, što mu je kasnije u ono ratno vrijeme dobro došlo - nije morao u vojsku. Ona mala grba na leđima ne bi se toliko primijetila da se samo malo ravnije držao pri hodu.
.... Josini su roditelji imali lijep posjed, no on je izučio postolarski zanat. Što je tako zarađivao, davao je onima koji su mu poorali zemlju, jer orati sam nije mogao.
.... Imala je Ana svoga potajnog mladića, ali je on bio siromašan. Anini su roditelji odlučili: "Udat ćeš se za Josu, tu ne ćeš biti gladna. A to što se malo gega dok hoda, ne ćeš kasnije ni primijetiti. Lakše se naviknuti na to nego na glad. U ova teška vremena, kćeri moja, treba misliti kako će se preživjeti. Ljubav nije za nas sirotinju, ona je za bogataše."
.... Gleda Ana svoje roditelje kako se polugladni vuku po dvorištu i kako kopaju ono malo jalove zemlje, gdje bi izvadili onoliko krumpira koliko su i posadili, te se pokori želji roditelja.
.... Rat iz dana u dan odvlači muškarce iz sela, a Joso ostade. Joso je bio, istina, pomalo prgav i vječno mrzovoljan, no s vremenom se čovjek navikne na narav. Na Anu je budno pazio, motrio joj svaki pokret; bio je jako ljubomoran. "Što taj opet hoće?" pitao bi Joso Anu kad bi je vidio gdje razgovara sa susjedom Ivom. "Opet treba plug ogrtač, je li, a što si ga već jednom ne kupi. Odnese oštar, a donese tup, pa nek ja plaćam okivanje i brušenje. A što se ti onoliko smješkaš dok s njim govoriš, meni se nikad onako ne nasmiješ," ljutio bi se Joso i ljubomorno bi pratio svaki Anin pokret i pažljivo slušao svaku izgovorenu riječ. Onako sitan, pa još pognut, izgledao je mnogo niži od Ane. Nikad nisu zajedno izlazili. Ana bi dugo u noć ležala budna, vrteći se u krevetu od nekog nemira, dok bi Joso glasno hrkao. Kad bi skuhala jelo, otišla bi Ana do Josine radionice, i onako s vratiju svakiput ugledala istu sliku. U polumračnoj prostoriji, ispod malog prozora sjedi Joso na okruglom stolčiću pogrbljen nad nekom starom cipelom okrenutom đonom na gore, s čekićem u desnoj ruci i sitnim bijelim drvenim klinčićem u lijevoj, ili s grbavom iglom i dugačkom dretvom. Na uglu stola leži komadić duboko izbrazdane smole, kojom bi Joso često dugo vukao po dretvi, a Anu kao da ni ne primjećuje da stoji na vratima. Oko Jose, po podu i na polici, porazbacane stare cipele, iz kojih se širi neugodan zadah. Josu bi Ana viđala samo pri objedu, jer bi ujutro rano ustajao dok je ona još spavala, a naveče, čim bi legao, zaspao bi kao zaklan.
.... O Čerkezima se šire tako jezovite priče da ih slušamo bez daha, otvorenih usta. Priča se o strahotama koje čine ženama. Nalete i danju, nekad već ranom zorom, i samo gledaju gdje će spaziti kakvu ženu, mladu ili staru, ne biraju oni. Zalete se u dvorište, a onda se čuje vrisak žena.
.... Dođoše Čerkezi i u naše selo. Sve ulice opustješe, nema više žena naslonjenih na plotove ni onih na mostovima ispred dvorišnih vrata; čak i dvorišta ostadoše prazna. Kućna se vrata zaključavaju a na prozore se navlače debele zavjese.
.... Selom kruže strašne priče, kažu da se sve ni ne zna, mnoge žene taje da ne pukne bruka. Samo se Mariška nije bojala. Vidjeli su je gdje jaši s Čerkezom na konju.
.... Sunce se spustilo, treba požuriti s dnevnim poslovima i što prije se zatvoriti u kuću. Ana grabi vodu, nagnula se preko ograde bunara, praznom kantom u lijevoj ruci, a drugom drži donji rub kante koja visi o lancu, puna vode, upravo zagrabljene. Učini joj se kao da netko dolazi; i baš kad se htjede okrenuti, neka čvrsta ruka pritisne joj glavu, a tijelo joj se još jače nagne preko ograde bunara. Njene se noge odvojiše od tla, i zamalo da se ne prevrne u bunar. Kanta joj ispadne i tresne o vodu u bunaru. To je još više prestraši, i strah joj tako steže grlo da nije mogla ni glasa ispustiti. Osjeti nečiju čvrstu ruku na svojim golim bedrima, a snažna koljena zabiše se među njene noge. Snažno tijelo pritisne je uz ogradu bunara, tako da gornjim dijelom tijela visi u bunaru, a donji se dio objesio s vanjske strane. Pritisnu je čvrsto tijelo muškarca, pokušava se otimati, ali svaki pokret njena tijela kao da još više potiče napasnika. Neki grmalj, momčina kao od brda odvaljen, svu ju je prekrio, tako da se Ana, onako sićušna, gotovo izgubila pod njim. Uspio je u svojoj namjeri, te poče silovito pokretati tijelom, a trošna ograda bunara zloslutno škripi. Tada dođe ono što je teško izbjeći, kad tijelo nadvlada dušu; Ana se umiri, klonula, kao u nekoj omaglici, a onda se njeno tijelo poče grčiti i previjati, kao vrbova šiba u rukama nestašnog dječaka. Čerkez to osjeti, obujmio je jednom rukom oko struka, a drugu joj ugura u njedra. Njihova se tijela kao u nekom glazbenom ritmu sve snažnije previjaju...
.... Odjednom Ana progleda, pred očima joj bljesnu dno bunara, a kolobari vode, uzburkane nakon pada kante, upravo se smiriše. Na vratima kuće pojavi se Joso. Ugledavši prizor na bunaru, izbezumljeno razrogači oči a krv mu udari u glavu. Potrči k drvljaniku, vukući lijevu nogu, što se tada još više vidjelo, priđe panju na kojem je bila zasječena sjekira, iščupa je i poleti k bunaru. Podiže sjekiru prema Čerkezu, Ana vrisnu, a Čerkez u zadnji čas odskoči u stranu. Sjekira zasiječe u drvenu gredu na rubu bunara, i dok Joso pokušava da je iščupa, Čerkez izvadi pištolj i ispali, jedan za drugim, nekoliko metaka u Josu. Joso se najprije trgne, kao da će se protegnuti, a onda rukama uhvati Anu, kao da će se o nju osloniti, i tijelo mu klizne i ispruži se na tlu.
.... Ana unezvijereno pogleda oko sebe ne bi li otkud došla kakva pomoć. Na susjedovoj kući ugleda prozor i zavjesu koja se naglo pomaknu sakrivši nečiju znatiželjnu glavu.