Po selima je danju vojska iz grada, a čim se bliži zalaz sunca, sjedaju u kamione, penju se na željeznički pancer te se vraćaju u grad. Kao po dogovoru tad silaze s brijega partizani šuljajući se kroz vinograde i voćnjake. Tek što pancer odmakne, eto ih u selu. Raspasu se po kućama, po dvojica, trojica ili četvorica, prema tome kakvom su gazdi dodijeljeni. Priprema se večera, grije se mlijeko i kuhaju žganci, a zimi se nađe i po koji mastan komadić u dimu na tavanu.
.... U ovim je krajevima još donekle dobro. Partizani jedu skoro svakog dana, makar i jednom dnevno, ali gore u brdima nema hrane i malo je kuća jer su mnoge popaljene. Tamo ni narod nema što da jede. Kad snijeg okopni a mlada se trava zazeleni, već je lakše, pogotovo kad naiđeš na grm trave kiselice.
.... Promrzle noge zamotane su u komad krpe, i to je nekima jedina obuća. Kad se noga smrzne, tad se često mora odrezati. Umjesto operacione dvorane - drvena baraka, a nekad samo nebeski svod. Dobro je ako se umjesto narkoze nađe boca rakije. Nakon pola ispijene boce nesretnik zapjeva, kirurg reže, zupci pile paraju po kosti, a šumom se razliježe pjesma "Druže Tito, mi ti se kunemo..." Na pjesmu se nastavlja nešto što ne znaš je li jauk, bolni hropac, ili to još uvijek traje pjesma, zubi se stišću a suze teku. Otpiljeno stopalo pada na pod, kirurg spaja žile i sređuje ranu. Tu su nosila od dva kolca spojena dekom i dva druga koji čekaju da se krene dalje. Pomisao na slobodu daje nove snage. Ne će više biti tuđe sluge, odluke će sami donositi, što zarade njihovo će biti. To će biti društvo blagostanja. Sanja se o toplom bijelom kruhu, onom kad ga se izvadi iz peći, a miris ti ispuni svu dušu. Ne će biti hladnoće ni gladi. "A tek naša djeca. Trčat će nam oko nogu sita, sretna i vesela, a mi ćemo im s ponosom pričati: 'Ovo nam je naša borba dala. Nema više onih da nas tlače i na tuđoj muci sebi vile grade.' " Pa kad uz to i pohvale dođu, tad jurišaš, ne pitaš za glavu. Daju se priznanja i činovi, pohvale se obilato dijele. Većinom su sve to mladi ljudi, a ima i malih - pionira. Ona mala puška "talijanka" nekima se čak po zemlji vuče. Dižu rame ne bi li bili veći. Ozbiljni su i ponosni, kao stari iskusni ratnici. Kad ustreba, oblače im civilno odijelo i šalju ih da nose poruke. Nekada i letke u grad nose. Mnogi od njih bili su bombaši i ginuli kao veliki heroji.
....
.... "Dođi ti, Lizo, na nekoliko dana k nama na selo da se malo razvedriš", reče teta Marija.
.... "Bojim se partizana", odgovorim.
.... "Ma ne će ti oni ništa. Tu vam ovi svašta pričaju. Vidiš da sam živa i zdrava. Dobro, odvedu tu i tamo po nekog 'dobrovoljca', ali inače ljude puštaju na miru. Prije smo, doduše, mislili da svi zaista odlaze dobrovoljno u partizane, ali kad je otišao susjedov Branko, onaj što vječno uz knjigu sjedi, malo smo se zamislili. Ujutro sam vidjela njegovu mamu kako plače. Pukla je istina: mobiliziraju! Ma tko bi im išao dobrovoljno u onaj jad i bijedu, gladovanje i zimovanje bez krova nad glavom. Bježe u šumu k partizanima oni koje ustaše prisile da bježe. Uglavnom komunisti i pravoslavci, jer ih ustaše odvode u logore."
.... Onda mi se približi i povjerljivo šapatom nastavi:
.... "Zar ovi u gradu ne vide da oni zapravo tjeraju ljude u partizane. Ono što ustaše rade ne vodi dobru. Tamo u Bosni četnici zla čine. Oni progone i kolju katolike i muslimane. Eto, tako ustaše s hrvatske strane, a četnici sa srpske, stvaraju partizane, koji su ljuti neprijatelji i četnika i ustaša. Svak' vuče na svoju stranu, a tu onda nema sreće, i ako se nekako ne srede, nikada tu ne će biti mira."
.... Ne bojim se toliko ni tih partizana, ali što ću ako susretnem Borisa. Što ako me pita o Alfredu? Lagati ne mogu, a istinu reći bilo bi još teže.
.... "Što se tiče Borisa, ne trebaš brinuti, ne ćeš ga sresti jer su neki dan otišli, izgleda, nekamo daleko", kaže teta, kao da mi čita misli.
.... Odlučismo da ću ići, ali ćemo prije toga zamoliti tetu Nadu da održimo spiritističku seansu, da vidimo što će nam stol reći.
.... Naveče je došla debeljuškasta i dobroćudna teta Nada, stalno s osmijehom na licu.
.... "Koga to zanima što će reći duše pokojnika? Da se ne udaješ, Lizo? No, no, šalim se... A imate li vi odgovarajući stol?"
.... Ranije smo kod tete Nade "držali stol". Ovo je prvi put da to činimo kod nas. Stol u sobi je velik i težak, a nas smo samo četiri.
.... "Za taj bi stol trebalo sedam osoba. Mora biti neparan broj. Da nas je barem petoro, mogli bismo pokušati", kaže teta Nada.
.... "Da pitamo tatu?" predložim ja.
.... "Ma on će ti nakon pola sata zaspati i pasti pod stol", našali se mama.
.... Uspjele smo nagovoriti tatu. Dosad još nije prisustvovao "držanju stola", ne vjeruje on u te "gluposti", ali pristaje, tolikim ženama za volju. Mama nije time baš oduševljena jer se teta Nada i tata tu i tamo lijepo pogledaju.
.... Stol smo iznijeli nasred prostorije. Mama, tata i teta Marija sjednu uz dužu stranu stola, teta Nada na jedan uži kraj, a ja na drugi. Teta Nada daje upute:
.... "Dlanove treba položiti na stol tako da leže što više priljubljeni uz ploču stola, a palac i prsti da budu skupljeni. Ništa ne smije biti prekriženo. Noge neka budu jedna uz drugu, uzlove na odjeći i žnirance razvezat ćemo, a trebalo bi i kosu rasplesti."
.... "A koga ćemo zvati?" pita tata.
.... "Ne zovem ja nikoga određenog", odgovori teta Nada.
.... Pogledavamo na veliki zidni sat. Eto, uskoro će proći trideset minuta. Teta Nada se meškolji, kao da se želi bolje namjestiti, a onda nam reče da ćemo početi, neka šutimo i smirimo se, neka ne mislimo ni na što drugo. Malo pročisti grlo, a u sobi nastade tišina. Čuje se samo disanje i kucanje sata. Učini mi se da nikada taj sat nije tako glasno kucao i kao da mu kucanje postaje sve glasnije.
.... A onda se prenusmo na glas tete Nade:
.... "Stole, diži se!"
.... Zgledasmo se ispod oka. Na licima znatiželja, a možda i malo straha.
.... Nakon prve zapovijedi stol ostade nepomičan. Mala stanka, a onda će opet teta Nada:
.... "Stole, diži se!"
.... Još uvijek ništa.
.... "To je često tako", objašnjava teta Nada, "treba neko vrijeme dok se stol 'zagrije', a u početku mu treba i malo pomoći."
.... Još nekoliko uzaludnih pokušaja. Onda će teta Nada, energičnije i glasnije:
.... "Stole, diži se!"
.... Najprije se začuje škripanje, a onda se stol polagano pokrene, digne se nekoliko centimetara od poda, i to one dvije noge na dužoj strani gdje nitko ne drži, i naglo se spusti. Udarac nogu stola o pod odjekne u tišini sobe a mi se lecnemo.
.... "Bit će sve u redu", reče teta Nada. "Stol je povelik i težak, da su barem još dvije osobe, zapravo tri, jer bi trebalo da sam ja slobodna."
.... Kao da pogađa misli prisutnih, teta Nada kaže da se može pitati i tako da se pita u mislima, da ostali ne čuju. To nas je sve obradovalo, ta svatko ima po neko "tajno" pitanje.
.... Nakon kratke stanke teta Nada će, sad već odvažnije:
.... "Stole, diži se!"
.... Stol zaškripi, lagano se diže, naginje se, a onda se zaustavi i ostane tako stajati na dvije noge. Svi smo uzbuđeni, a onda će teta Nada:
.... "Stole, spusti se!"
.... Stol se spušta i udari o pod.
.... Opet kratka stanka, a zatim zapovijed:
.... "Stole, diži se i udari dvaput!"
.... Sad već poslušnije dižu se one dvije noge stola, i stol udara dva puta. Olakšanje. Dakle, krenulo je. Teta Nada je opuštena, a to kao da prelazi i na nas ostale.
.... Počinjemo s pitanjima. Teta Nada pita tko će izgubiti rat:
.... "Ako će Hitler dobiti rat, udari dvaput, ako će ga izgubiti, tad udari triput!"
.... Stol je udario tri puta. Svi smo se pogledali, a mene obuze strah, naročito za Alfreda. Rusija, smrt u snijegu ili zarobljeništvo. Toliko toga želim pitati, ali strah od odgovora tako je snažan da odustajem od pitanja. A što će partizani s nama Nijemcima? Hoće li se osvećivati? Trebalo bi pobječi, ali kamo?
.... Ostali smo uza stol dugo u noć. Svi smo umorni i zabrinuti. Možda ipak ne će biti tako kao što je stol prorekao. Tračak nade lebdi kao slamka spasa.
.... Nisam mogla zaspati od briga. Što ako se obistini ono o porazu Nijemaca?
.... Vani u noći bijele se na kućama i stablima plakati s ogromnim slovom V i napisom VICTORIA, SIEG, POBIEDA.
.... Odustajem od odlaska teti u Kozine jer je stol "rekao" da će sutra minirati prugu.
....
.... Nešto iza dvanaest sati dolazi tata na ručak. Već s vratiju vikne:
.... "Partizani su jutros digli pancer i napali ga, vodila se borba, baš kraj ulaznog signala, nedaleko Marijine kuće. Ima mrtvih i ranjenih, pa i među civilima."
.... "Ne boj se ti, Lizo, partizana, to su ti sve manje-više zgodni mladi dečki, a ima tu čak i djevojaka. Zamisli, i one nose hlače. Većinom su kratko podrezane kose, ne znaš je li muško ili žensko. Ponekad se dečki zaborave pa izvale i po koju 'mušku', a kad primijete da je tu drugarica, ispričavaju se. Ma vole i one te 'vesele muške priče', znaš što ti je mlado, ali prave se, bože mi prosti, k'o da su opatice. Ma tko zna, tko im drži svijeću dok su tamo u šumi", priča teta Marija..."'Hajde, drugarice, pođi i ti s nama, naša je borba pravedna, mi ćemo narodu donijeti slobodu', govore partizani djevojkama u selu. 'Ne će više biti bogataša, svi ćemo imati jednako.' Čiča Simo smješkajući se upita: 'Čuj, druže, kažeš ne će biti bogatih, a znači li to da ćemo onda biti svi siromašni?' Neki se nasmiju, a mladi se partizan malo zbuni, pa se onda izvlači i muca. Priskače mu iskusni komesar, koji priča kao da iz knjige čita. Seljaci sve baš ne razumiju, a kad i razumiju, sumnjičavo mašu glavom i lukavo okreću očima... Zapraskaju puške iz šljivika, a s pruge se razliježu rafali. Partizani čuvaju municiju, svaki sljeduje po nekoliko metaka, uz zadatak da svaki metak mora pogoditi barem jednog bandita, kako partizani nazivaju sve rodove protivničke vojske. To ih zovu valjda iz revanša jer i oni tako partizane zovu. Partizani se ne bore, kažu, kao prava vojska, napadaju iza grmlja, bez pravila regularne vojske, pa ih zato zovu banditima... Pancer ode prema gradu, a u dvorištu se čuje žamor, pa zatim kucanje na prozor. 'Otvori, druže, tu je narodna vojska!' Ulaze i odmah za stol, kao gladni vuci. 'Ne bih ti se ja, drugarice, mijenjao ni s bogatašem. On već ne može ni gledati one svoje kerefeke, pečenje i kolače, pa sve prebire, ne zna više što bi, uvijek sit i presit. A i želudac mu često baš ne valja, mjesto jela guta, jadan, sirup i tablete. Nikad on ne osjeti slast suhe slanine i glavice luka uz ovaj kuružnjak ili ovu tvoju vruću pogaču, a dobra je, bogami, i hladna, pa makar i kao kamen tvrda... Uh, što ti je dobra slaninica, eh, da je još lončić tvoga crnog vina, ali ne smijemo... Daj donesi barem malo, nek tu stoji dok jedemo, da mu makar miris osjetimo. Kad rat prođe, doći ću ti na ovu slaninu, a spremi mi i flašu crnjaka, da nadoknadim ovo odricanje.' Na kraju se ipak gutne nekoliko gutljaja i lončić se pruža drugu, koji jedva čeka, ogleda se, kao, da ga tko ne vidi, naopako da komandir dođe."
....
....* * *
....
.... Mama i tata mi se čine zabrinutim. Znaju li oni nešto o Alfredu i meni?
.... S glavne ceste danonočno dopire buka vozila koja se kreću prema istoku. Naveče posjedamo oko stola i čekamo da nam tata ispriča novosti. Sve više se govori o porazu Nijemaca kod Staljingrada. To nas brine, jer o događajima na fronti ovisi i naša sudbina. Bojimo se da će Rusi i partizani, ako dođu, uništavati sve što je njemačko.
.... U ostavi je još uvijek ona vreća s konzervama, koje mama od vremena do vremena prebire i baca one napuhnute. Skupilo se tih konzervi od početka rata, od oficira koji su kod nas stanovali, a neke je i Alfred donio. To se nije jelo, čuvalo se za slučaj da dođu teži dani. Gotovo svakodnevno prelijeću engleski bombarderi u smjeru sjeverozapad-jugoistok. Na znak sirene za preduzbunu žurimo da poskidamo lonce sa štednjaka, uzmemo komad kruha i bježimo u vrt. Liježemo među redove paradajza, a uz nas je i vreća s konzervama, koju nosi tata, dok se mama brine o malom koferiću s dokumentima. Ako bomba sruši kuću, imat ćemo neko vrijeme što jesti. Za mamu je najvažnije da je tu građevna dozvola, sve sudske presude, rješenja o vlasništvu, ugovori, pisma advokata i plaćeni računi. Što bi se tutnjava aviona više približavala, to bi mama jače uza se stiskala koferić, a svi bismo gurali glave u grmiće paradajza.
.... Prestrašeni gledamo kako iz aviona padaju neki sjajni predmeti koji postaju sve veći, a onda jedan padne na livadu pokojne susjede Bare. Guramo još dublje glave u grmiće paradajza i začepimo uha. Ništa. Zar je zatajila?
.... "A možda to nije bomba", kaže tata, i pridigne se tek toliko da proviri.
.... Digosmo glave i nas dvije. Na livadi, nedaleko od nas, leži podugačak predmet, oko dva do tri metra, prilično debeo, sjajne metalne površine. Izgleda tako zloslutno da brzo ponovo gurnusmo glave u paradajz. A onda, nakon nekog vremena, kad vidjesmo da je i dalje sve tiho, dižemo polako glave, očiju uprtih u taj debeli sjajni predmet. Naopako da je to bomba, razorila bi cijelo selo. Bio je to prazan aluminijski rezervoar za gorivo aviona.
.... Dok su avioni iznad Zagreba, započinje pucnjava protuavionskih topova, a mi znatiželjno promatramo hoće li konačno pogoditi koji avion. Kako topovi pucaju, tako se u istom ritmu pojavljuju oblačići dima, ali uvijek nešto niže, ispod aviona.