.... Cestom puze tenkovi, oni mali talijanski s dvije tanke cijevi. Željezničkom se prugom polagano kreće pancer s dobro naoružanim ustašama. U sredini te male kompozicije je lokomotiva, iza koje su dva zatvorena teretna vagona s puškarnicama, a sprijeda i straga su po dva-tri niska otvorena teretna vagona napunjena šljunkom. Na prvom vagonu, sasvim sprijeda, čuči nekoliko ustaša, proviruju im samo kape, a pokraj kapa isturene cijevi pušaka i strojnica. Na lokomotivi je natpis ispisan krupnim bijelim slovima: POJAČAJ SVOJ RAD - DA SKRATIŠ RAT!
.... Po voćnjacima i šumarcima osulo je proljeće svoje prve znakove: nježne pupoljke, pa procvjetale grane, po kojima se prusu cvijet bijel kao nedavno nestali snijeg. Po njivama se oprezno kreću težaci. Idu na prve proljetne radove. Oni iz grada češće zaredaše svojim "akcijama čišćenja" šuma od partizana. Ovog će proljeća, kažu, očistiti šume od bandita. Ponekad bi i prenoćili u selu, da pokažu da oni vladaju. Onda zaredaše noćna puškaranja. Partizani kao da su povrijeđeni što je narušen dosadašnji red: ustašama dan, partizanima noć. Sve češće bi s brijega zapraštali pucnji, a ustaše iz sela odgovaraju rafalima iz strojnica i minobacačima.
.... Blago se namiri još za dana, jer predvečer treba zamračiti prozore, a svjetla što prije pogasiti. Kad zapuca, osvijetljeni je prozor dobra meta. Metak ionako često zaluta, staklo ciknu, kugla udari o zid u sobi, i žbuka se prosu po leđima ukućana što polijegaše po podu. Naviklo se već na te pucnjave, poliježe se i čeka da pucnjava stane. Ukućani legnu kraj kreveta ili ispod stola, jer padne li kakav krupni komad, zatrpat će trošna kuća svoje ukućane. Kreveti i stolovi, još od pradjedova, od čvrste su hrastovine, izdržat će ono malo građe.
.... U zatišju između dvije vatre dovikuju jedni drugima uvrede i prijetnje. Dojučerašnji susjedi, prijatelji i rođaci nađoše se na suprotnim stranama. Jedni dobrovoljno odoše u šumu ili ih mobiliziraše, s druge su, pak, strane mobilizirali oni iz grada, i tako sad smrtno mrze jedni druge, jer tako ih uputiše oni iz propagande ili oni iz promičbe.
.... Iz dvorišta viču: "Jovo, o'š čizama, majku ti komunističku?" Iz šumarka mu "Jovo" odgovara: "Dobit ćeš ti svoje, majku ti izdajničku, okupatorska slugo, ne'š više dugo!" Na razgovor se nadovezuju pucnji i rafali, a onda i poneki jauk.
.... Na početku rata, jedno vrijeme, borili su se zajedno partizani i četnici protiv Nijemaca, ustaša i Talijana. Ali, ubrzo se raziđoše, postadoše smrtni protivnici. Četnici su često zajedno s Nijemcima, dojučerašnjim neprijateljima, napadali partizane. Ustaše su protivnici partizana i četnika, no događalo se da su se ustaše i partizani borili protiv četnika. Kad se uzme u obzir da se bježalo iz jedne vojske u drugu, tad se više ne zna tko se tu za što i za koga bori. Da je rat još malo potrajao, borili bi se još svaki protiv svakog, do potpunog istrebljenja. Ima li još igdje takvoga bezumlja?
.... Velečasni bi u crkvi završio svoju propovijed riječima: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe." U ušima zaraćenih kao da odzvanja: "Ubij bližnjega svoga da ne bi on tebe!"
.... Noću bi napadi iz šume postajali sve češći i sve žešći. Sjure se partizani niz vinograde, te se po vrtovima i voćnjacima izmiješaju s ustašama. Tu sad puška više ne pomaže: hvataju se za noževe i kolju se nemilice, pobješnjeli od mržnje i straha. Naleti stric domobran na sinovca partizana, zgrabi ga za rever kaputa; eto sada će ga nožem, ali ne, ogleda se lijevo-desno, opali mu žestok šamar i ljutito će kroz stisnute zube: "Marš otale, ti balavče, što ti znaš o svemu tome." Gleda stric za sinovcem, a uto mu s leđa priđe jedan, mračno je, pa se uniforme jasno ne vide, i zabi mu nož između rebara. Trže se ljudina, koljena mu klecnu, i on se izvali, očiju uprtih u krošnje tek rascvjetale voćke, kao da u čudu gleda što ga to zadesi. Pričalo se i nagađalo da mu to ustaša nož u leđa zabi što nije sredio onog partizana.
.... Ujutro se sve smiruje. Ustaše se kočopere: "A, jesmo ih naprašili, majku im banditsku." Hrabriji seljaci odlaze na njive. U grabama leže mrtvi, oni koje nisu stigli odnijeti. Po lokvama krvi vidi se da je mrtvih bilo znatno više. Na stazi kroz livadu i na travi pokraj staze prosut ljudski mozak. Krvav trag u travi vodi prema brijegu. Tamo već pred podne, kad sunce prigrije, ustaše požuruju narod da pokapanje poginulih što prije završe.
.... Nakon borbe ustaše i domobrani odlaze pancerom i malim tenkovima, ali nekako prorijeđeni, manje ih je nego jutros kad dođoše. Seljaci iza zavjesa svojih prozora gledaju za kolonom malih tenkova, koja se kao povorka kornjača kreće prema gradu. Nahrani se i napoji blago dok je još vidjela, zatvore se kokošinjci, a umorna čeljad sjeda oko stola. Tek što uzmu prve zalogaje, netko zakuca na staklo prozora.
.... "Otvori, druže, ovdje narodna vojska!"
.... Domaćin otvara i začas su svi stolci popunjeni. Neki sjednu uz zidanu peć u uglu ili na malu klupicu kraj zida.
.... "Ha, jesmo ih naprašili, majku im banditsku!" ponosno će mršavi partizan Stevo, pružajući ruku da od domaćina uzme komad pogače.
.... "A tvoj stric pogibe!?" pita gazda Stevu.
.... Spusti Stevo trepavice, malo se meškolji, a onda se sjeti pa skine kapu, onu sa tri roga, s petokrakom zvijezdom. Ogleda se kamo bi s kapom, a onda je djene za opasač, pa će neodlučno:
.... "A što ode na pogrešnu stranu?!"
.... Kažu da su u očima Steve primijetili suze, ali tko će svima vjerovati.
.... Volio je Stevo svoga strica. Često bi ih viđali zajedno. Kad je Stevo malo porastao, zajedno bi na njivi orali. Učio ga stric držanju pluga, a u košnji brusio mu kosu.
.... Otišli su svaki na svoju stranu vjerujući da ispravno čine, da se bore za slobodu hrvatskog naroda.
.... Na selu se, kao izmjena dana i noći, mijenja vlast i poredak. Narod nitko i ne pita što misli o svemu tome, a i što će "mali" čovjek misliti o "velikim" stvarima. Šuti i gleda svoja posla, a oni, i jedni i drugi, neka tjeraju svoje; jedno će svakako, prije ili poslije, prevagnuti, a onda ćemo vidjeti što ćemo i kako ćemo. U pravu je onaj tko pobijedi. Tako razmišlja mali čovjek. Danju prima u svoj dom jednu vojsku, noću dolaze oni drugi, za svakog se nađe malo slanine i komad kruha, a ostane i njima dok je u dvorištu peradi, a u toru po koje svinjče. Zacvrčat će opet masni čvarci, kante će se napuniti mašću; a kad je masti i kukuruzna brašna, tu su učas topli žganci preliveni čvarcima i poprženim lukom, i "boljega jela nema a ni ne treba ga", kažu oni iz šume.
.... Iz sela se ide u grad najviše radi soli jer je na selu nema. Kruh se peće već davno bez soli, a i druga hrana sve je manje slana. Na zadnji se zalogaj stavi koje zrno, da na kraju slađe bude, da izbriše bljutav okus u ustima.
.... I iz grada odlaze na selo, netko stricu, netko staroj baki, teti ili nekoj dobroj kumi. Tad se skida s tavana komad suha špeka, pa i lončić sniježno bijele masti: "Na, ponesi, znam da tamo nema." Pa i nema, u gradu se dijeli sve samo na karte, dućani su skoro prazni. Tu i tamo pojavi se švercer, a to je onda skupo i preskupo.
....
.... Pancer kreče polagano, čekamo da pođe malo brže, ali on kao da mu se ne će, ide sporo, jedva da se miče. Tišina je, kao da se čeka kad će grunut eksplozija mine.
.... Na kolodvoru nas dočekuje teta Marija. Odlazimo stazom prema selu. Kuće su još jače oronule, fasade izbušene od udaraca kugli. Žbuka je na Mariškinoj kući napucala, ograda je trošna, tu i tamo izvrnuti stup, na krovu je slama još crnja, a dimnjak se nakrivio. Pred kućnim vratima stisnula se gladna mačka. Stakla su na prozorima prljava, poneko je razbijeno ili probušeno metkom, a rupu i krhotine prekriva komad požutjela papira.
.... "Umrla je Mariškina mama", priča teta Marija dok prolazimo kraj Mariškine kuće. "Mariški dolaze vojnici svih boja. Nekada je nema po nekoliko dana, a onda se pojavi kuštrava i krmeljiva. Prozori su joj duboko u noći osvijetljeni. Otkad ono zaklaše njezinog časnika, samo pije i skita se. Kad kome nešto uzmanjka, konac, igla, pa i sol, skoro sve se nađe kod Mariške; vojnici joj donose poklone, a ona to prodaje po švercu."
....
.... Pomažemo teti Mariji u vrtu. Mama neoprezno povuče grmić kupine, a ovaj joj se zakvači za nogu, i trnje zapara kožu a krv napuni cipelu.
.... Stavljamo na ranu najprije mahovinu s korijena divlje jabuke da zaustavi krv, a onda obloge od tijesta ilovače, te paučinu i listove trputca. Tetak Mato stišče i gnječi listove trputca, trlja ih jedne o druge "dok ne poteče sok", kao što stoji u tetkovoj knjizi, za koju se kune da ju je sam Kneip napisao. Korica već odavno nema, a i neki su listovi otpali, no ipak se tu nađe za svaku bolest po nešto, i tetak tu knjigu zato ljubomorno čuva. Teta Marija ga pecka da sve manje s njom, a sve više s knjigom spava, drži je pod glavom da je ne bi, ne daj bože, kakvi noćni lopovi odnijeli.
.... "Ma što ti, stara, znaš, samo zajebavaš, nemaš ti pojma zašto ja knjigu pod glavom držim. Naveče si ja lijepo pročitam o travi koja mi treba, posolim malo te stranice i stavim knjiku pod glavu. Do jutra sve ono što sam naveče pročitao i posolio prijeđe u moju glavu. Eto, sad znaš zašto s knjigom spavam", reče tetak, nakašlje se i nekako važno, onako kao što je vidio kod doktora, priđe rani sa zdrobljenim listovima trpuca, a mama vrisnu:
.... "Nemoj, Mato, molim te, nemoj s tim na moju ranu, krv ćeš mi otrovati."
.... Tetak u nedoumici malo zastade, a onda kao da se nečeg prisjetio, ostavi trputac i dohvati svoju knjigu, pa će samouvjereno:
.... "Čekaj, sad ćeš čuti što knjiga kaže. Evo, slušaj: 'Nije li opasno da se time otruje krv? Ni govora, s trputcem se to ne može desiti. Takav zavoj je prvi ali često i najbolji zavoj u nuždi; rana ispod njega vrlo brzo zacjeljuje. Sok od trputca zatvara ranu, kao da šijete zlatnim koncem, i kao što na zlatu nikad nema rđe, tako ni pri liječenju trputcem nema truljenja.' "
.... Tetak Mato zastane, pogleda mamu kao da promatra učinak pročitanih riječi, jer što u knjizi piše, to je svetinja i u to se ne sumnja.
.... Predveče kad je trebalo krenuti na kolodvor, mama ne može stati na nogu. Čuje se zviždanje lokomotive, a onda kroz prozor gledamo pancer kako se sporo vuče prema gradu.
.... Legosmo u strahu. Što će biti ako dođu partizani?
.... Žamor na ulici, a ubrzo i kucanje po prozoru.
.... "Otvori, Matija!" čujemo glas izvana.
.... Otvaraju se kućna vrata. Čujemo razgovor, od kojeg razabiremo samo dijelove. Spominju željezničku prugu, čujemo riječi "akcija", "dizanje pruge", "da... odmah... što prije... Brigada osigurava pristup selu, pruga je minirana, a preko ceste leže srušeni jablanovi... Prije zore treba dignuti željezničku prugu..."
.... U kući se čuje kretanje i žurba, a onda se otvore vrata naše sobe i teta šapne:
.... " Mi idemo u akciju. Vi samo spavajte."
.... Mjesec na mahove proviruje iza oblaka, pa izgleda kao da se vani pali i gasi neka velika svjetiljka. Selo ostade prazno. Noćna tišina još više pojačava strah. Dovučemo se polagano do prozora, i svaka proviri na jedan ugao okna. Vani ni žive duše, samo tu i tamo zalaje pas, a onda kao da i psi ponovo zaspaše, jer nemaju na koga lajati. Sav narod ode prema željezničkoj pruzi. Pri kraju tetina vrta spazim kako stoji čovjek. Raširio ruke kao policajac na križanju ulica. Premrla od straha, šapnem tiho mami:
.... "Gledaj, tamo netko stoji."
.... Prepoznajem tetkov kaput, onaj stari, koji tetak više ne nosi. Na glavi mu zgužvan šešir, davno odbačeni. Oblaci se kreću ispred mjeseca, pa svjetlost i sjenke igraju po vrtu. Nešto duža svjetlost obasja spodobu. Sad se jasno vidi: mjesto glave smotak starih krpa. Prestraši nas plašilo za ptice!
.... Tamo dalje, pri kraju susjedova voćnjaka, talasa se mnoštvo ljudskih glava, a uz svaku se glavu njiše kolac. Kako se glave pomiču, u istom ritmu skakuću i kolci. Prve sjenke penju se u luku preko pruge i nestaju tamo s druge strane. U ritmu se čuje snažan muški glas, ali riječi ne razabiremo. Nakon nekog vremena noćnu tišinu propara: "Hoo-ruk!" Čuje se buka i štropot, kao da se kotrlja poluprazna vreća s orasima, zatim mukli tresak, a onda opet tišina. Čovjek do čovjeka, s dugim motkama, dižu tračnice. Duge trake šinja i šlipera izvrnuše kraj nasipa pruge.
.... "Pa je l' vi to dobrovoljno?" pitamo tetka Matiju kad su se vratili.
.... "Dobrovoljno, pitaš?" zamisli se tetak, kao da ni sam ne zna što da kaže, pa nastavi:
.... "Ne znam šta da ti kažem, nisam o tome ni razmišljao. To zovu dobrovoljne akcije, no, ma tko bi, zapravo, dobrovoljno usred noći ustao iz topla kreveta i išao dizati tamo neku prugu. Tako, dođu, kažu: 'Hajdemo, drugovi!', i nitko tu ne postavlja nikakva pitanja."
.... Ujutro se čuje fućkanje pancera daleko od sela, tamo negdje gdje završava izvrnuta pruga. Iz daljine dopire buka tenkova. Preko ceste ispriječila se otpiljena stabla jablanova iz stoljetnog drvoreda. Posadiše ih negdje u prošlom stoljeću da ukrase cestu, da grofu i gospodi bude ljepše kad se tuda voze, i da se ponose kad im dođu gosti iz Beča i Pešte.
.... Oko srušenih jablanova petljaju se mali talijanski tenkovi. Sajlama privezuju stabla ne bi li ih odvukli s ceste. Brekću motori, zatežu se sajle, ali trupla ostaju na mjestu. Tu i tamo odlomi se po neki vrh stabla, ali deblo kao da je s cestom sraslo. Pucnji pušaka i rafali strojnica odaju bijes vojnika iz grada.
.... U zatišju obavljamo ono najnužnije. U vrijeme gužve i pucnjave problem su i tjelesne potrebe. Zahod nije u kući, kao što gospoda u gradu imaju. Na selu je to mala građevina površine oko jednog metra, načinjena od starih dasaka, prilično daleko, negdje iza štale. Tko će po ovom zlu tako daleko od kuće, kad ne znaš tko može izaći iz kukuruza, pa još s kakvom puščetinom. Ali, kao što narod kaže, sila boga ne moli, nemaš kamo, već hajde polako, onako oprezno, od stabla do stabla, preko dvorišta do vrta, sve tamo do iza štale. Dođem nekako do zahoda, hoću brzo otvoriti vrata da što prije nestanem unutra, ali ni makac, kao da ih netko drži. Obješena samo o jedan pant, zapela su o travu, i treba ih dobro podići. Od straha hitnost postaje još veća, i jedva da se dočepam klupčice, načinjene od dviju dasaka. Sjedoh s olakšanjem, ali klupa zloslutno zaškripi, a roj muha zazuji prostorom. Što ako se sve ovo sruši u tu punu jamu? S lijeve je strane odbijena daska samo prislonjena. Treba pripaziti da ne prijeđeš rukom po rđavim vršcima čavala koji iz daske vire. Krovište je od letava, koso položenih, pokriveno starim napuklim crijepom, pa kad pada kiša, kapne poneka kap za vrat i na leđa. Iza letava je zataknuto neko suho bilje. Na dasci, na kojoj se sjedi, hrpa kojekakvih komada papira. Tu su stara pisma i sudske odluke. Čitam pismo advokata u kojem ovaj obavještava tetka da mu je odbijen zahtjev za odštetu od Osiguravajućeg društva za izgorjeli štagalj. Bogati trgovac Petrović dobio je odštetu kad je njemu, baš pred rat, izgorjela štala, iako su ga te noći prije požara vidjeli gdje se mota oko svoje štale. Žandari su tad pretukli siromaha Imbru, onog s kraja sela, kojeg uvijek tuku i svezanog vode kroz selo kad nekoga u selu okradu, jer žandari svoju dužnost obave kad pronađu krivca, bez obzira na njegovu krivnju ili nevinost. Stvar je suda hoće li uhapšenog kazniti ili osloboditi. Pričalo se da je Petrović sam zapalio svoju štalu da bi dobio odštetu od osiguranja. Žandari se častili pred Petrovićevim podrumom do kasno popodne, a Imbru zavezaše za drvo. Kažu da mu nisu čak ni vode dali. Možda i ne bi tako loše prošao da nije imao trobojnicu na šeširu. Kad to žandari vidješe, pobjesniše od srdžbe, a jedan udari Imbru po glavi i dreknu: "Izbit ću ti ja iz glave te hrvatske bube." Nikad nisu Imbri dokazali neku krivnju.
.... Ima tu u zahodu i džepnih romana, najviše ljubavnih, kojima su mjestimice istrgli listove. Okreneš u dosadi po neki list pa pročitaš, a tamo gdje fali zamisliš u mašti. Ima i starih već požutjelih novina s oderanim uglovima. Ovo gore iza letava tetkovo je ljekovito bilje. Tako se, eto, u toj maloj građevini skupilo mnogo toga potrebnog za život ovih ljudi: kultura, medicina, polika - za potrebe tijela, pa čak i za dušu. Tetak bi u svojoj ljutnji na "one gore glavešine na vlasti", znao reći:
.... "Što se oni tamo gore kurče, s mojom si slikom nitko rit ne briše." Jer novine su na selu tada najčešće u tu svrhu služile, i za zamatanje slanine kad se išlo u grad ili na njivu.
.... Daščane stranice zahoda i vrata probili su meci. Tamo gdje metak uđe, jedva vidiš onu rupicu, a tamo gdje izađe, istrgne komadić daske, te rupa izgleda kao ocvali, suhi cvijet. Ona rupica na vratima dobro dođe jer se izdaleka vidi ako netko ide. Pričekaš da se onaj približi pa zakašlješ, što znači: "zauzeto".
.... Tetak dolazi stazom, a ja zakašljem.
.... "A to si ti, Lizo; neka, neka, doći ću ja kasnije."
.... Mimoišli smo se kod štaglja, ja se stidljivo nasmiješim, a on jurne kao da je jedva dočekao. Nije prošla ni cijela minuta, eto njega, žuri stazom, a u ruci mu ono bilje sa zahodskog krova.
.... "Sad ćemo mi to srediti", veli tetak, više sam za sebe, i projuri pokraj mene. Kad sam ušla u kuću, već je gurao ono suho korijenje u lonac uzavrele vode na štednjaku.
.... "Sutra ćeš ti, stara moja, polku zaigrati. Ovo će ti odnijeti sve boli, a rana se ne će ni poznati."
.... Ono korijenje nije ni oprao, već onako sa zahoda pa ravno u lonac. Kao da mi čita misli, objašnjava tetak svoj postupak: kuhanjem se uništi sve štetno, ta i liječnici kuhaju svoje instrumente.
.... To je bilje tetkov ponos i tu je najranjiviji. Naopako da mu netko nešto prigovori. Ta kolike je on izliječio, čak i one od kojih su i liječnici digli ruke. I to, kaže tetak, uvijek besplatno, ne će se on bogatiti na tuđoj nesreći. "Kuhajte to nekoliko sati, a onda pijte više puta dnevno, ali bez šećera", govorio bi tetak svojim pacijentima. Ono sa šećerom bilo je suvišno jer ga ionako nije bilo. Poneki naputak koji bi tetak smatrao složenijim, morao bi pacijent ponavljati dok ga ne bi tako dobro naučio da bi ga ponovio bez pogrješke. Kad ga pacijent pita šta košta, tetak će mu: "Neka, neka, samo ti probaj, pa onda sam procijeni." Nadao se tetak kakvom malom daru, ali seljak jako teško daje, pogotovo ako baš ne mora. Mušterije bi mu gotovo redovito odgovarale: "Dobro, Matija, ne ću hvaliti da ne ureknem, nek se samo hvali."
.... Spomenuo bi tetak katkad medovinu, preporučivao bi je s posebnim oduševljenjem, a naročito bi o njoj rado popričao s onima što imaju pčele. Voli i on medovinu, ali se teško do nje dođe, pa se nadao da će mu pacijent donijeti kakvu flašicu. Ostalo je samo na: "Hvala ti, Mato, baš ću isprobati i tu medovinu, imam je, hvala bogu, a kažeš da je zdrava, da dobro djeluje na krv i da smiruje, da čisti i jača želudac. E, baš ti hvala." I ode pacijent ne rekavši pravo ni zbogom, već onako sam za sebe nastavlja monolog o medovini sve do putnih vratiju.
.... Kad se zabijele cvjetovi bazge, počinje sezona bazginih kolača. Cvijet se zamoči u rijetko tijesto i prži na masti ili ulju tko ga ima. To se u tetkovoj kući nikad ne propušta. A tek čaj od bazge, posebno onaj od njena korijena, što pospješuje izlučivanje mokraće.
.... "Čujte što Kneip o bazgi piše", kaže tetak i čita: " 'I ptice prije nego što ujesen odlete u daleke krajeve, potraže bazgu da njenim bobama očiste krv i svoje tijelo ojačaju za dugi let.' "
.... Tetak je uvijek spreman da priča o svom ljekovitom bilju kad god bi se našao netko da ga sluša.
.... Kad je dobio par cipela od domaće štavljene kože, nitko mu nije bio ravan. Nisu bile baš sasvim nove, iako je darivatelj tvrdio da ih nije još nitko nosio. Liječio mu tetak čir na želucu, ali boli ne prestaju. "Daj i meni, Mato, one trave što si dao susjedu Martinu. Evo, uzmi te cipele, možda mi bog plati preko tvojih trava." Bile su to neke ogromne, tvrde cipele, ali u ovo ratno vrijeme cipele su ono čega nema, a najviše treba. Obradovao se tetak i zahvaljivao. "Samo ti opet dođi, za tebe će uvijek biti", viče tetak za svojim pacijentom i brzo se vraća poklonjenim cipelama. Proba ih obuti, malo su tvrde i žuljaju, ali neka, podesit će se one po nozi, ta još su nove. Istina, đonovi su malo izlizani; pa što ako ih je netko malo nosio.
.... Tetak svaki dan sve teže hoda i sve jače šepa, ali s nogu cipele ne skida. To mu je prva veća zarada od liječenja. S ponosom nam priča kako će već ljudi uvidjeti pravu korist od njegovih trava. Donosit će i vrijedne poklone.
.... Kroz razmak dasaka na štaglju gledam tetka gdje kopa na gnojištu, a kraj njega izute cipele. Kad je rupu iskopao, okrene se lijevo, pa desno, zgrabi cipele, brzo ih stavi u rupu i nagrne na njih iskopani gnoj. Pobjegla sam u kuću da me ne primijeti.
....
.... Mariška mi priđe, zagrli me i poljubi s obje strane lica. Znoj s njenog lica lijepi se o moje, a njena znojna ruka stišće moju ruku. Drago joj je što me vidi. Vidjela nas je kad smo išle s vlaka, ali prije nije mogla doći, ta jedva se riješila nekog vojničine.
.... "Kako smo se nekad lijepo igrale po grabama i u štaglju, ha, Lizo, a vidiš ti to zlo što nas zadesi. Oni naši negdašnji dječaci raziđoše se svak na svoju stranu, i sad pucaju jedni na druge, a kao još juče bili smo svi zajedno u školskim klupama i jedni od drugih zadaće prepisivali."
.... Gleda Mariška po sobi, kao da bi htjela da svaku stvar dobro vidi.
.... "Lizo, što ti je to, ta debela teka na krevetu? Dnev-nik. Sričem ko prvoškolka. Otkako sam završila četvrti razred, nisam ni slova pročitala. Tu i tamo mi poneki od onih balavaca napišu pisamce, ali ga ja ne čitam. Znam se potpisati, i to mi je dosta. Mogu ja i pročitati, pogotovo štampana slova, ali što će mi to, sve novosti ispričaju mi dečki. Znaš, Lizo, ja sam ti oduvijek željela napisati roman o svom životu, sve tamo otkad se sjećam, od onih dana kad smo se igrale svatova u štaglju i pljevnjaku, kad su nas ono Kata Marićeva i Ljuba, svinjareva kći, učile kako se rade one stvari... A ti to pišeš kao neke uspomene, je li? Daj, molim te, napiši koju riječ o meni i mojem pokojnom Juri. Napiši barem o Juri, on je zaslužio da mu se spomen sačuva, kad mu već križ ne smijem staviti. Malo ih je njemu ravnih. Što taj nije mogao?! Popiti za trojicu, a, bogami, i sve ono drugo za trojicu. Šteta takve ljudine, a eto, probode ga i nema ga, kao da je mjehur od sapunice... Ah, bolje da ne mislim na to, onda samo plačem. Cijeli je moj život nevolja i tuga. Nekad tako poželim umrijeti. Samo kad bih znala da ću tamo Juru naći, odmah bih pošla za njim. Kad bih se samo mogla nekako skončati, možda bi me zakopali negdje blizu njega, izvan groblja, gdje zakapaju i one koji si sami život oduzmu. Samo to ne bi baš puno vrijedilo jer, kako kaže gospon velečasni, duša odlazi sama, a tijelo ostaje u zemlji. A što vrijedi duša kad tijela nema? Kažu, na Sudnji dan će ustati svi mrtvi, i duše će se vratiti u tijela. Kaži, Lizo, hoće li zbilja biti to uskrsnuće na taj sudnji dan? Ne znaš, a tko zna?... Rado bih ti ispričala barem ono najvažnije, da zapišeš, samo ne znam gdje da počnem. Ne znam jesam li ti pričala ono s mojim ocem, kad me zatekao u sobi dok sam se presvlačila, a on došao pijan. Zaključao vrata, gurnuo me na krevet, a kad sam se otimala, opali mi šamar, ja u plač, a on šamar s druge strane. Oh, kako mi je bilo, mislila sam da ću umrijeti od straha i stida. Otkrenula sam glavu u stranu i žmirim, bojim se i pogledati, kad eto ti mame, vrisnu kao luda: 'Što to radiš, životinjo jedna, ostavi mi dijete!' Stara lupa šakama izvana po staklu, puče staklo, staroj iz ruke krv poteče, a ona samo preklinje i plače. Eto, i to zapiši u taj tvoj Dnevnik. A možeš i ono kad su me slali gosponu Peri, onom što je imao dućan i birtiju. Ma što mi je moglo biti, možda kakvih četrnaest godina. Išla je prije mama dok je bila mlađa, dobila bi koju kilu brašna i šećera, pa i bocu rakije. Otac bi je slao baš radi rakije. 'Samo vi pošaljite malu kad nešto zatreba', reče gospon Pero, 'ta ljudi smo, pomoći ću koliko mogu. Teška su vremena i za nas trgovce, ali za vas će se naći, samo je pošaljite.' Dobivala sam bez novaca, jer novaca za brašno i šećer ionako nismo nikad imali. Što bi stari zaradio, dao bi za rakiju, a i staru sam često viđala gdje naginje bocu. U početku mi je bilo grozno dok me gospon Pero svlačio i milovao, no s vremenom se navikoh, pa si mislim, ma nek te vrtag nosi, meni baš i ne smeta, a, eto, koristi. Žurila bih veselo kući s punom vrećicom jer i ja bih svakiput dobila čokoladu. To ti je, Lizo, moj život... Onda jednog dana zabrujaše motorčine i zadrndaše gusjenice tenkova. Dođe rat i s njim razne vojske. Tad sam već prilično stasala, zapela sam za oko svakome, ali nisam baš marila za muškarce. Tek kad se moj Jura pojavio, prvi put sam osjetila ono pravo. Moj Jura je u početku bio ljubomoran ko pas. Susretao bi vojnike koji su odlazili kad je on dolazio. Lagala sam mu najprije da to njima samo stara gata. Jednom smo se dobro nakresali, i ja mu sve priznam. Hvalila se, ja glupača, koliko sam imala vojnika. Vikao je i bacao sve do čega je došao. Mislila sam ubit će me, ovo mi je kraj. Ja se stisnula u kut i sve molim: 'Nemoj, Jura, samo tebe volim, kunem ti se, oni mi ne znače ništa, ti si mi jedini pravi.' Nikad on ne bi ruku na me podigao, ali tad sam premrla od straha. Pođe on prema meni, zgrabi me za ramena, a onda me uhvati ispod koljena i ispod leđa, digne me kao da sam lutka i odnese na krevet. Eh, što je tada bilo, to se nikad više ne će ponoviti. Strgao je sve s mene, a i sa sebe. Stade me ljubiti i gristi po vratu i po ramenima, tako da sam bila sva mokra i plava, a i ja se, bogme, raspalila, pa sve stenjem: Grizi, Jura, zdrobi me i strgaj; što on jače grize, ja sve više vičem: grizi, grizi jače, a onaj moj stari krevet ljulja se i škripi. Ne znam dokle bi to potrajalo da se krevet ne raširi, daske popadaše, a slamarica i nas dvoje na njoj padosmo na pod..."
.... Priča Mariška i uzdiše, a pogled joj sve češće skreće prema stolu, gdje je u plavom limenom bokalu vino. Na bokalu su dvije zakrpe od pocinčanog lima s nitom, načinjenim od čavla stučenog u sredini limića. Novo se posuđe ne može kupiti, nema ga, a ni novaca nema. Tako se krpa staro: dva komadića lima, jedan iznutra a drugi s vanjske strane bokala, skraćeni čavao umjesto nita, i nekoliko udaraca čekićem. Tetak to sam radi. Jedna je zakrpa već sasvim potamnjela, to je ona stara, mjestimice već rđava, a ova se nova još malo sjaji.
.... Sjaje se i Mariškine oči, i kad više ne može izdržati, šapne mi:
.... "Daj pola čašice, osušila mi se usta... E, baš ti hvala, nisam došla radi vina, htjela sam te vidjeti, al' kad je već tu, što da umirem od žeđi."
.... Pričanje prekida plačem, a nakon nekoliko rečenica počne se smijati, pa opet zaplače. Želi mi pričati o svom pokojnom Juri, koga je, kaže, jedinoga istinski voljela, a s drugima je bilo preko volje, jer živjeti se mora, a nemaš ni za kruh.
.... "Tužna ti je to priča, Lizo moja, tužna ko cijeli moj život. Toga dana dođe Jura s bocom rakije u džepu. Najprije dobrano potegosmo, a onda, no znaš već, joj kakav lafčina. Da je živ, prosti mi bože, dala bih ti ga za jednu noć da vidiš što je pravo muško. Cijele noći ne bi oka sklopila. Hajde, hajde, ne mršti se, ja se samo šalim... Kad smo bocu ispraznili, htjede moj Jura ustati, pukuša stati na noge, al' noge ne drže. 'Mariška, bogamu, ja se opio.' Jura pade, ne može na noge od litrice rakije. To nisam mogla vjerovati. Pila sam i ja, al' nekako manje nego inače, sve mislim neka njemu više ostane, a i rakija je bila malo jača, neka stara prepečenica, nesreća jedna. Eh, da sam barem jače potegla, danas bi moj Jura još bio živ. Lijepo bi, ko uvijek, odbasrljao do svoga pancera. Nekad sam mu znala i ja pomagati, sve tamo do kraja šljivika, a onda bi se Jura uspravio, lagano me odgurnuo, da njegovi iz pancera ne primijete da ga vodim, i nastavio sam, vojničkim korakom, ukočen ko stup. Toga dana nije išlo. Noge kao odsječene, a trijezan, ko ja i ti sada, mislim što se pameti tiče. Govor mu bez grješke, još čak nekako ljepše zvuči, riječi meke i tople, ko pahuljice guščjeg perja kad ih prineseš licu; ma slušala bi' ga do kraja života... Sjedi tako moj Jura na rubu kreveta, samo u košulji, gaće pale na pod, a na stolici leži odijelo i onaj njegov veliki pištolj. Pruža ruku prema odijelu, ali ne ide, postalo nedokučivo; a on se jadan ljulja, i onda se izvrne na krevet i istog trena zahrče. Drmam ga prestrašena, što ako zakasni a noću dođu oni iz šume. Hrče Jura da se stakla tresu, a s pruge, kao da ga zove, dopire zvižduk lokomotive njegova pancera. Gledam kroz prozor, vidim dim iz lokomotive, začuje se brektanje i šištanje pare, i pancer polako puzi kroz granje šljivika i ode prema gradu. Kad Jura doš'o k sebi, već se noć spuštala. Odemo ti mi u štagalj, odmaknemo nekoliko snopova kukuruzovine, smjesti se Jura, a ja složim snopove pred njega. Odoh u kuću i upalim lampu, onu moju staru petrolejku s otkrhnutim cilindrom, kad eto partizana. Zakucaše na prozor. Upadoše u kuću, počeše odmah njuškati, kao da nešto traže. 'Čije su to muške gaće kraj tvog kreveta?' upita me jedan balavac. Svi su ti ovi u šumi neki balavci, sve neka djeca. Kažu da su im i generali još skoro golobradi. Di će ta djeca s ovim muškarčinama ko moj Jura. Počela ja vrdati, i da se barem nisam onako zbunila, možda bi sve dobro završilo. Ali ja se, glupača, spetljala, ne znam što ću od straha, kao da su Juru već pronašli. To im bilo sumnjivo, a možda su i od susjeda nešto načuli; počeše gledati pod krevet, u ormar, pa na tavan. 'Reci gdje se sakrio ili ćemo te ovako', reče jedan mršavi dugonja i prijeđe nožem u blizini moga vrata. Premrla sam od straha jer noža se najviše bojim. Tresem se ko šiba na vodi, a oni, gadovi, kao da uživaju u mom strahu, navaljuju sve žešće: 'Je l' u bašči, je l' u štali, je l' u sijenu?', a ja sve kimam glavom da nije, a kad priđe onom nožinom bliže mome vratu i upita je l' u štaglju, ja se trgoh, a on to valjda shvatio kao da potvrđujem, pa poviče: 'Hajdemo u štagalj!' Staviše noževe na puške i odoše prema štaglju. Tresem se od straha i gledam kako bajunetama bodu stogove kukuruzovine, i pri svakom guranju bajuneta u stog kao da u mene guraju, svakiput mi leđima prođu hladni žmarci. Gledam i čekam, osluškujem hoću li čuti jauk, a kad krenuše iz štaglja i odoše prema šljiviku, laknu mi jer Juru nisu vodili. Sjedim i čekam da malo zarudi, da vidim što je s mojim Jurom. Počelo svanjivati i ja polako prema štaglju. Šutim, ne ću govoriti da ne bi tko čuo. Odmičem polako snopove kukuruzovine i spazim Juru kako stoji malo jače oslonjen na leđa. Još je sumrak, ali vidim da me gleda širom otvorenim očima, jače nego inače, a i usta su mu otvorena, kao da želi nešto reći. Priđem bliže, a on sve jednako ukočeno gleda, a ja onda vrisnuh kad spazih da je sve okolo zaliveno krvlju. Uhvatim ga za ruku, a ona hladna. Trgnem ruku, i on padne, licem prema zemlji."
.... Tu Mariška briznu u plač, ode do stola, natoči punu čašu vina i iskapi je.
.... "Oprosti, Lizo, bit će mi lakše. Moram ti sve do kraja ispričati. Otrčim ja do Tome, grobara, oduvijek sam s njime dobra, pa pristade da zakopa Juru dok dan ne svane i ustaše ne dođu. Kopa Tomo raku, kad eto ti partizana: 'E, ne ćeš ovoga na groblje, među ljude, zakopaj ga izvan groblja, tamo gdje zakapaju razbojnike.' Zakopali mi Juru, ali križ nismo smjeli postaviti jer nam to partizani zabraniše. 'Grobovi izdajnika ne smiju se obilježavati', reče partizanski komandir. I tako ti moj Jura leži izvan groblja, tamo gdje se zakapaju ubojice i samoubojice. Koprive mu grob obrasle. Ponekad ga izdaleka obiđem jer na grob se bojim ići da me oni iz šume ne vide. Znaš, Lizo, teško mi je kad navečer dođem kući. Ona moja straćara sva mokra, soba hladna, petrolejka prazna, a i postelja mi vlažna i studena. Legnem obučena jer drukčije ne mogu, hladi me slamarica; znaš, plahte nemam, bila je već poderana, u njoj smo mog Juru zakopali."
....
.... Kucanje na prozor.
.... "Mato, otvori!"
.... Otvara se prozor. Kratak razgovor, a onda tetak ode i otvori vrata.
.... "Mato, molim te ko brata, uzmi malu samo na nekoliko dana, dok se nekako ne snađem. Oni banditi odvedoše moju Jelu, sigurno u logor jer sam ja u partizanima, a možda su i saznali da radi za partizane. Vi ste švapska familija, kod vas će mala biti na sigurnom. Dobro ću ti se odužiti."
.... Tetak i teta rado uzeše malu Anicu. Djece nisu imali, a trogodišnja bi djevojčica i inače često k njima dolazila. Pa i kako ne bi susjedu pomogli, u ova vremena ne znaš što te sutra čeka. Nikad se narod nije mrzio, bez obzira na razlike u vjeri i narodnosti, zlo su uvijek zakuhali samo oni gore.
.... U selima partizani osnivaju narodnooslobodilačke odbore, koji se brinu za opskrbljivanje partizanske vojske. Jela je, kao referent za prehranu, obilazila, u pratnji dvojice naoružanih partizana, najprije imućnije seljake s više komada stoke i oduzimala po jedno a negdje i po dva grla. Oduzimala su se i zaprežna kola, bicikli i sve što je partzanima moglo poslužiti. Davala je reverse uz obećanje da će im se platiti kad završi rat. Usred noći donijeli bi joj partizani vrećicu brašna uz zadatak: "Nađi ženu da ispeče kruh do jutra!" A koju da budi sada usred noći? Ispekla bi sama. Za kruh nije bilo ni kvasca ni vremena, no pred zoru čekale bi vruće pogače.
.... Noću se čulo razbijanje stakla i lomljenje daščica. Ujutro je u grabi ležao razbijen radio bogatog mlinara. Bilo je tu razbacanih knjiga, mnoge s tvrdim uvezom sa zlatotiskom.
....
.... Iz daljine dopire zvižduk lokomotive, zatim se pojavi gusti, crni dim i lokomotiva koja plovi na sivom oblaku pare, a iza nje se vuče šarena kompozicija od teretnih i putničkih vagona. Putnici su u jednima i u drugima jer putničkih vagona nema dovoljno. Jedva smo ušle. Guramo se u hodniku vagona, preskačemo prtljagu i putnike koji umorni sjede na svojim vrećama, jedni drijemaju, a drugi spavaju uz glasno hrkanje. Šverceri iz Slavonije voze živežne namirnice u Zagreb, gdje ih skupo prodaju, a vraćaju se s hrpom kuna, koje svakim danom sve manje vrijede. Za kravu treba dati i do trideset milijuna. Naš podstanar financ s kunama pripaljuje cigarete.
.... Nedaleko vratiju vagona grupa putnika iz Srijema. Čavrljaju i povremeno potežu rakiju iz vojničkih čuturica. Vade komad četiri prsta debele slanine bijele kao sir, umotane u novine. Odozgo je posuta i naribana crvenom paprikom i češnjakom, pa se miris širi po vagonu. Na bijeloj strani slanine vidi se tisak iz novina: POBIEDA, ali obratno, kao da čitaš u ogledalu. Nožem ostružu boju tiska, a onda režu krupne kriške, toliko velike da bi jedna bila dovoljna za prosječnu užinu. Trpaju slaninu i komade kruha u usta, tako da im jedna strana lica nabubri kao da je otečena, mljašću i govore dok jedu, a kad prasnu u smijeh, lete zrakom sitni komadići špeka i mrvice kruha. Na podu leži komad masnih novina, i tu se sada može jasno pročitati: MI ĆEMO POBIEDITI. U podnaslovu se spominje tajno oružje Reicha, koje treba svakog časa da se dovrši i donese konačnu pobjedu. Sile osovine povlače se na unaprijed osigurane i utvrđene položaje, jer čemu nepotrebno izlagati svoje vojnike opasnostima kad je u pitanju samo još koji dan, a onda će neprijatelj na svim frontama pokleknuti i Reich će slaviti pobjedu. Mnogi se putnici raduju što su uspjeli pobjeći pred mobilizacijom; dođu partizani noću i odvedu sve mlade muškarce.
.... Vlakom prolazi ustaška patrola, pregledavaju dokumente, legitimacije i propusnice. Moraš dobro paziti da ne izvučeš partizansku propusnicu, jer propusnice izdaju i traže i jedni i drugi. Ustaške vlasti sve teže daju propusnice ljudima sa sela, boje se ubacivanja sabotera u gradove, gdje sve češće presreću časnike i pucaju na njih usred grada.
.... Skoro svaka kuća ima tekućinu za brisanje tinte "Tintentod". Nestaju stari datumi propusnica a na žućkastoj mrlji, preostaloj nakon brisanja tinte, ispisuje se novi datum. Tu i tamo pritisne se komadićem slanine da izgleda kao zamašćeno. Na glavnom kolodvoru u Zagrebu, na izlazu, dođe i do natezanja zbog tih masnih mrlja, redarstvo je sumnjičavo, ali što će sada, ljudi su već tu, a u zatvorima ionako nema više mjesta. Šverceri trljaju ruke, a lica voštana od straha razvuku se, s druge strane izlaza, u širok osmijeh olakšanja.