Kako da kažem mami da sam trudna? Što će reći znanci i rođaci? Reći će da sam vojnička kurva. Kao da ih čujem: "Pa zar Liza, onako odgojena, s tako strogim nazorima?!" Bojim se susreta s tetom Marijom. Kako će me tek Mariška s podsmijehom gledati. Kao da je čujem: "Ah, Lizo, ma pusti ih, neka brbljaju. I o meni svašta naklapaju, no, istina, na meni se ništa ne vidi."
.... Često pomišljam na ono najgore. Od Alfreda nema glasa. Da mi se barem javi s nekoliko riječi.
.... Iz misli me prenu povorka ispred prozora. Idu pretežno žene i djevojke. Jedni dolaze od kolodvora, a drugi idu prema kolodvoru. Odškrinem prozor da čujem o čemu govore.
.... "Jadnica, a tako mlada i lijepa!"
.... Alma, moja kolegica iz razreda, bacila se pod vlak. Jednog predvečerja dočekala su je dvojica Čerkeza, odvukli je u štagalj i tamo silovali. Ostala je u drugom stanju.
.... Poželjela sam da još jednom vidim Almu. Da barem nisam išla! Već izdaleka sam prepoznala njenu haljinu i kosu... Zaustavila sam se, rukama sam prekrila lice i požurila kući. Često mi se javlja slika kao da sam bila tamo kad je naišao vlak...
...."Ni u kojem slučaju se ne smije izabrati takav izlaz", prene me iz razmišljanja mamino pričanje. "Kolikima se to dogodi, pa su kasnije čestite žene i majke", nastavlja mama. "Ako kakva kurvica odlazi svaki čas s drugim u krevet, na to se nitko ni ne osvrće, to postane nekako normalno, a ako djevojka o kojoj vlada dobro mišljenje učini to samo jedanput, makar i iz ljubavi, onda je to velika sramota."
.... Da li mama nešto zna? Tako bih joj se rado povjerila, ali ne usuđujem se. Oh, kako bi mi laknulo da joj kažem. Ta majka mi je, zna da volim Alfreda, i nadam se da će jednom doći. Tako mi je čvrsto obećao.
.... "Mama, htjela bih s tobom razgovarati."
.... Sjele smo na krevet. Mama me gleda, učini mi se da je malo nakrivila glavu i da se smješka, ali se ne usuđujem izravno je pogledati. Gledam u pod i borim se s plačem. Osjetim da mi suza klizi niz obraz, obrišem je kažiprstom, pazeći da mama ne primijeti. Ali eto već i druge suze, potekoše protiv moje volje. Mama me obuhvati rukom oko ramena, pa će blago i utješno:
.... "Doći će on."
.... Nisam više izdržala, bacila sam se mami na prsa i sva sam se tresla u grčevitom plaču.
.... "Ne moraš mi, Lizo, ništa reći. Sve znam. Mame uvijek sve znaju", a onda će da me razvedri, "znaš da roditelji imaju oči u glavi svoje djece."
.... Nasmiješila sam se kroz suze, osjećajući onu sreću djeteta kad doživi praštanje za pogrješku. Sjetila sam se te male bajke o očima roditelja; kako sam nekada kao malena djevojčica vjerovala u to, kako je to vjerovanje postepeno blijedilo i ostalo kao lijepa uspomena na dane djetinjstva. Naši roditelji znaju sve naše pogrješke, ali nam često šutke opraštaju. Zagrlila sam mamu i rekla samo:
.... "Hvala ti, mama."
.... Ne znam kada je to mama rekla tati. Nije mi nikad ništa spominjao, ali sam osjetila da zna za dijete.
.... "Nemoj ti, Lizo, ja ću to."
.... I vodu je s bunara nosio kad god je kanta ostala prazna, kao da je na to posebno pazio.
.... U potaji sam se radovala tom malenom biću koje nosim. Da barem bude sin!
.... Tata svakog dana donese po neku novu vijest. Svaka strana priča svoje. Partizani govore o slomu 6. njemačke armije kod Staljingrada. Kažu da je time zadan ozbiljan udarac Hitlerovim snagama, od kojeg se ne će više oporaviti. Nijemci pričaju o novom tajnom oružju, koje bi trebalo preokrenuti stanje u njihovu korist. U te priče ljudi sve manje vjeruju, no neki se još uvijek nadaju da će Nijemci pobijediti.
.... Partizani šire područje svoje vlasti. Jedni dobrovoljno, a drugi mobilizirani odlaze u šumu, sad već sve više u uvjerenju da će Hitler izgubiti rat. Cijele jedinice domobrana predaju se partizanima zajedno s ratnom opremom. Mnogi domobrani i njihovi časnici ostajali bi u selu, a pancer bi se samo s nekolicinom vraćao predvečer u grad.
.... Još uvijek se priča o konačnom čišćenju šuma od partizana. Ponavljaju sve ono što su govorili u vrijeme prethodnih ofenziva: ovo će biti posljednji udarac bandama u šumi.
....
....* * *
....
.... Mamin bratić Martin vratio se prije početka rata iz Amerike. Radio je tamo kao lučki radnik, a onda nekako saznao da mu je tu, u domovini, žena ostala trudna sa susjedom Viktorom, i to Martina nagna da se vrati. Dobro je tamo zarađivao, lijepo se provodio, povodeći se za svojom životnom filozofijom da treba uživati dok čovjek ima prilike, jer sve je prolazno, a život je tako kratak. Obilazio je lučke lokale Pittsburgha i trošio teško zarađene dolare na piće i lake žene. A kad mu stiže vijest o nevjeri i trudnoći njegove žene, ne može izdržati i odmah se vraća u domovinu. Uskoro nakon njegova povratka Lina doista rodi dijete, ali "Bog ga je, na sreću, uzeo k sebi", kako je znala reći moja mama.
.... Stanuju kod nas. Nisam vidjela da ikad lijepo razgovaraju. Žive skromno, zapravo siromašno. Dolari su ostali u barovima američkih pristaništa. Tako sada životare, kuhajući pretežno grah i krumpir. Kad bi se koje nedjelje ili na praznik našao komadić mesa, Lina ga ne bi nikada ni okusila; tu je pokoru zbog svoga grijeha sama sebi odredila. Svakiput se ponavlja ista slika: za stolom Martin sa sinom i kćeri i pred svakim od njih na tanjuru uz krumpir komadić mesa; na klupici pokraj peći sjedi Lina, na krilu joj tanjur a na njemu samo kuhan krumpir.
.... Dok su u lokalima lučkih pristaništa u Americi šuštali dolari i svilene haljine jeftinih žena na Martinovim koljenima, sve je po njegovu bilo kako treba. Lina je samo jednom pogriješila u trenutku samoće, u trenutku slabosti prema upornom susjedu Viktoru. "Dok si grlio po prljavim krevetima noćnih svratišta kurve Pittsburgha, nisi se ni sjetio da u starom kraju tvoja žena čezne za dodirom i toplom riječi", rekla mu je moja mama.
.... Kad bi ogulila svoj kuhani krumpir, kidala bi Lina komadiće i polagano ih prinosila ustima. Onda bi na kraju toga nedjeljnog objeda, kad bi mislila da je nitko ne vidi, obrisala vlažne oči, digla se, odložila svoj tanjur i strpljivo pospremila stol.
.... S mojim se roditeljima Martin nije slagao. Gledao nas je poprijeko jer smo imali lijepu novu kuću, a oni su bili beskućnici. Često bi se s mamom porječkao, a ona bi mu tad spočitavala da je u Americi sve zakurvao. Jednog su dana odselili u selo iza brijega i tamo se pridružili partizanima. Na odlasku rekao je mami: "Srest ćemo se mi još, samo tada ne ćeš toliko lajati."
....
....* * *
....
.... Nekoliko dana nakon Robertova rođenja dođe Borisov tata. Stavio je na stol pismo.
.... "Ovo je za Lizu od Borisa; ne treba mu odgovarati, mi smo mu u pismu već sve objasnili."
.... Ponovo čitam završetak toga pisma:
.... "Draga Lizo, nadam se da si bila dobra djevojčica. Žao mi je što smo bili daleko kad si bila u Kozinama. Nakon one poruke, onoga tvoga "da", sve teškoće lakše podnosim. Vjerujemo u skoru pobjedu. Ostvarit će se moja najveća želja - da tebe vidim.
.... U trenutcima predaha provodim vrijeme na najljepši mogući način: razmišljam o tebi. Boris"
....
....Tata u susjednoj sobi tiho prebire po skali radija. Treba biti oprezan jer se za slušanje Radio Londona odlazi u logor. Do mene dopru jedva čujni zvukovi vijesti, koje ne mogu razabrati. Osluškujem više iz straha ne bi li mogao netko vani čuti, pa kad bih vidjela da ni tu, kroz vrata, ništa ne razumijem, tek tada bih smireno zaspala.
.... Drugog nam je dana tata prepričao vijest o međunarodnom priznanju Titovih partizana od strane trojice velikih. Što će biti s nama Nijemcima kada dođu partizani?
.... S istoka dolaze grupe izbjeglica folksdojčera. Pričaju o progonima, maltretiranju pa i ubijanju stanovništva njemačkog podrijetla. Ne zna se točno koga i zašto ubijaju, da li samo one koji su bili aktivni protivnici partizana. Nitko nije siguran hoće li ga proglasiti krivim.
.... Sredinom 1944. godine počinju se granice "Festung-Europe" sve više sužavati. Nijemci napuštaju Rim. Počinje invazija savezničkih snaga u Normandiji. Crvena armija prodire duboko u Poljsku, pada Varšava. Priča se o pokušaju atentata na Hitlera. Krajem srpnja probijaju saveznici front u Normandiji, a u kolovozu oslobađaju Pariz. Nakon nekoliko tjedana eto ih na granicama Reicha. Posljednji pokušaj Hitlera s ofenzivom na Zapadu, u Ardenima, doživljava slom. Stižu vijesti o događajima na istoku Jugoslavije, gdje se vode žestoke borbe između njemačkih snaga i partizana, kojima pomaže Crvena armija.
.... U listopadu 1944. govori se o jakim borbama u području Beograda, a onda stiže i vijest o padu Beograda u ruke partizana.
.... Duge kolone vozila i njemačkih vojnika kreću se prema zapadu. S njima idu zaprežna kola s civilima. Većina folksdojčera napušta svoje bogate posjede u Vojvodini i Slavoniji.
.... Teško je pomiriti se s tim da nikada više ne će gledati svoje plodne njive, doživjeti radost žetve i ubiranja plodova krajem ljeta i ujesen, da ne će nikada više odlaziti u berbu svojih rodnih vinograda, prešati grožđe, pretakati mlado vino i tu pripremati svadbe. Ostali su i grobovi djedova i baka. Tko će ih na Svi svete okititi cvijećem?
.... Polagano se kreću kolone umornih konja i pospanih ljudi, za poneka kola zavezana je krava, koja već jedva hoda, a napeto uže je nemilice vuče. Tu je i Heki, vjerni stari čuvar kuće, čiji isplaženi jezik i teško dahtanje govore o žeđi. Kamo idu? Utješno je što je gazda tu, eno ga gore na kolima gdje sjedi i drži bič i uzde. Kraj njega je mali Franci, s kojim bi se Heki igrao po vrtu i dvorištu. Nekad bi ga Franci jače povukao za uho, no glavno je da je sada tu. Pseći pogled prijeđe tamo gore preko poznatih starih kola, onih istih ispod kojih je za vrijeme ljetne žege ležao ili spavao nasred livade, dok su gazde sušili sijeno. Samo gdje je ona stara zločesta mačka, koja bi ga u dvorištu obilazila u velikom luku, s nakostriješenom dlakom na svinutim leđima, uvijek spremna da mu kandže zarije u oči? Tu je nema. Sigurno mu je krivo što sad sama tamo gospodari, u kući i na cijelom dvorištu. Možda je to odlazak na sajam? Putovalo se i prije, samo nikada ovako daleko, a i vodu češće bi dobio. Ni kruha već dugo nema. Padne kakva kožica od špeka ili neka tvrda kora kruha. A i kruh je nekako drukčiji, nije onaj bijeli, pedalj visoki, pun rupica i mek kao mahovina, već neki tanki, s malo mekane sredine među dvije kore; to su one beskvasne pogače, što su dobre dok su tople, ali tvrde kada duže stoje, no za put su bolje jer se dulje drže. Samo da barem te prašine nema, grize oči a i jezik suši. Eno tamo psa gdje leži pokraj puta. Rado bi ga Heki ponjušio, ali ne da lanac oko vrata. Blago onom, kako mirno leži, samo zašto su mu oči pune muha, a on se ne brani?
.... Na istoku tutnje eksplozije, u daljini zasja svjetlost kao bljesak munje. Iako kolona odmiče sve dalje, tutnjava im postaje sve bliža.
.... U naselju vlada užurbanost. Iznose se sanduci, vreće i zavežljaji. U susjedovom dvorištu hrpa paketa, stari kofer pohabanih uglova i kutije raznih veličina. Mi ne idemo jer mama ne može, rana joj se pogoršava. Govore mi da odemo ja i Robert s našim susjedima. Što će biti ako tu ostanem? Ne, ne idem s malim djetetom. Ostat ćemo pa što nam Bog dade.
.... S bjeguncima dolaze i priče od kojih te trnci podilaze. Ruski su vojnici strah i trepet žena. Najgore je kad prvi val dođe. Tada, kažu, partizani strijeljaju bez suda, prema nekim svojim spiskovima, a dosta je da te netko tuži. A tko nema kakvog protivnika? Tko se nije nikad posvadio? Spremamo se i mi, ali ne idemo tamo kamo naši idu. Sakrit ćemo se u obližnjem selu dok se sve to donekle ne stiša, dok se ovdje ne uvede red. Boris bi nam mogao pomoći; znam da nemam pravo da to očekujem, no možda ne će dozvoliti baš ono najgore.
.... Na zapadu i posljednja kola nestaju u oblaku prašine. Nastala je sumorna tišina kao da je cijelo selo prazno. Prozori su bez zavjesa, u kućama nema namještaja, tamo gdje su bile slike, sad su svijetle plohe s tamnim rubovima, a nasred gornjeg ruba - čavao, s kojega je spalo vapno, pa se vidi samo bijeli trag izmiješan s rđom. Po uglovima treperi na propuhu paučina, a po podu leže širom knjige i hrpe papira. Vrata kuća nisu zaključana, a i čemu? Ionako bi ih provalili, a šteta je da se potrgaju. Tračak nade u povratak tinja negdje u dnu duše.