Proljeće je četrdesetpete. Već pupaju naši kestenovi.
.... Kod nas su smješteni njemački časnici, i to nas spašava od Čerkeza. Mene smatraju suprugom njemačkog časnika koji je na Istočnoj fronti. Robert je plav kao pravi mali Švabo. Tepaju mu i govore da će i on biti Führerov vojnik. Zar se zaista još nadaju?
.... "Još samo nekoliko dana, Frau Müller, a onda će Führer učiniti čudo", govore časnici.
.... "Posljednja grupacija naše vojske napušta vaše mjesto. Hoćete li s nama?" pita major tatu.
.... Nosimo najnužnije stvari: koferić s dokumentima, od kojeg se mama ne odvaja, i onu našu vreću s konzervama, što cijelo vrijeme rata u smočnici stoji nedirnuta. Sve je to na biciklu, koji tata gura.
.... Tatin znanac Valent odbornik je partizanskog odbora u selu iza brijega. Tata ga nije odao kad su ono provalili vagon. Možda sada on nama pomogne.
.... Noć je i tišina. Kao da sve spava, no možda su svi budni. Zalaje poneki pas, čuju se pucnji u daljini. Ležim na leđima širom otvorenih očiju uprtih u strop, koji se nazire kao siva koprena. Jedna je vojska otišla na zapad, a druga još nije stigla. Selo je već popodne bilo prazno i pusto, ljudi su se u strahu zatvorili u kuće, zamračili prozore i pogasili svjetla. Bojim se zaspati, strah me onog lupanja na vrata, kad pucaju niti sna, iz kojeg se čovjek u panici budi. Zar su partizani zaista onakvi kako su o njima ustaše pričali? Zar zaista ubijaju, zar zbilja strijeljaju i zlostavljaju žene? Bjegunci iz Srijema i Slavonije pričaju o progonima i strijeljanju, naročito pučanstva njemačkog podrijetla. Što nas noćas čeka, što će biti sutra? Premorena od slutnji i straha zadrijemam na trenutak, a onda se prenem na svaki šum. Samo da nema te grozne tišine! Na svaki zvuk se trgnem i napeto čekam udarce o vrata ili prozor. Slušam kako mali Robert diše. Hoće li ga pustiti na miru? Ne će valjda dijete zlostavljati?! Što ako saznaju da je dijete njemačkog vojnika?! Hoće li se osvećivati? Misli same lutaju svojim čudnim putovima: Dolaze mi sjećanja na naše dječje igre, kao da sad trčim a Boris me lovi, uhvati za ruku i tako me drži, gledamo se i šutimo... Sve je moglo poći posve drugim putem. Prevare me misli, i kao da ja to sada čekam dolazak Borisa, koji će me radosno zagrliti i uzeti svoga sinčića na ruke. Ne, to ne želim, to ne bi bio ovaj moj mali Robert, a tada ne bi za mene ni Alfreda bilo. Oni su moji, Robert i Alfred, Boris je samo jedan davni san...
.... Eto već i zore, čujem prve pijetle, a rubovi kraj zavjesa postaju svjetliji. Negdje na kraj sela čujem lavež pasa. Zar dolaze? Strah postaje sve jači. Pa neka dođu, samo da ta mora što prije prođe! Neka rade što hoće, ali dijete ne dam! Grepst ću ih i gristi ako treba, noktima ću kopati im oči, borit ću se. Branit ću Roberta.
.... Zaspala sam i sanjala da je rat svršio. Stojim uz prozor s Robertom na ruci i čekam da dođe Alfred. Odjednom me prene tiho kucanje na vrata, a onda čujem mamin glas: "Lizo, trebalo bi ustati, jutro je već davno prošlo."
....
.... Borisa sam odmah prepoznala, izdaleka, već tamo s kraja ceste. Uz njega je išla partizanka crne kose i čvrsta koraka, koja mi je u početku sličila na muško. Treći je bio neki grmalj, s debelim crnim brkovima i širokim gustim obrvama, koje su se nasred čela gotovo sastale. Kako su se približavali prozoru, ja sam se malo povukla, ali sam pazila tako da me Boris vidi. Ta on nam je još jedina nada. Bojimo se Amerikanca, maminog bratića. "Srest ćemo se mi još, samo tada ne ćeš toliko lajati", rekao je mami prije odlaska u šumu.
.... Je li samo nada da će nas spasiti bila razlog što sam radosno zadrhtala kad sam ugledala Borisa? Ili je to zbog uspomena iz našeg djetinjstva: igre pod krošnjama naših kestenova, dijeljenje kolača na pola, svakodnevno putovanje vlakom i poneki zajednički odlazak u kino? Volim samo Alfreda, on je otac mojega djeteta, a ipak se nešto čudno potkrada u duši i ne da mi da mirno razmišljam. Evo ih, valjda će me primijetiti. Veselo razgovaraju. Baciše letimičan pogled na moj prozor, a onda nastaviše dalje. Zar me Boris ne će ni pogledati? Boris stade. Stadoše i ono dvoje. Malo kao da razmišlja, a onda se okrene i požuri prema mojem prozoru:
.... "Lizo, jesi li to ti, pa što se ne javiš? Brko, Stano, dođite ovamo!"
.... Boris se raspričao o mom izgledu, kako sam ista kao onda kada smo se zadnji put vidjeli, samo još ljepša. Brko se malo nakašlje, kao da mu nešto nije pravo, a Boris se okrene prema partizanki i predstavi je:
.... "Ovo je Stana, moja drugarica. Mi se malo šalili, a ovaj njen burazer odmah: 'Slušaj, Boro, ko brat si mi, ali sestre mi ne diraj, osim ako misliš ozbiljno.! I tako, eto, oženismo se, onako po partizanski, bez popa, ali to ti je sad tako, nova moda. A tada sam baš nekako primio i pismo od mojih..."
.... Boris priča, a ja više ne čujem, čujem samo zvuk, a smisao se gubi u magli mojih misli. Je li to samo strah da nam sada Boris ne će htjeti ili ne će smjeti da pomogne? Onda začujem:
.... "Lizo, drago mi je da sam te vidio; ako što ustreba, samo se ti javi, reci da tražiš Boru i Brku, svi nas znaju, od Triglava do Gevgelije. Pogotovo oni s druge strane nišana; eh, što smo ti nas dvojica stvarali, al' to ćemo drugi put. Je li Brko? Ono neki dan s bunkerima punim ustaša. Još da ti samo to ispričam, dok je svježe. Tamo sam sreo i jednoga našega zajedničkog znanca, pa da vidiš gdje i kako; stalno mi je pred očima. Prikradamo se mi, naša desetina bombaša, brežuljku s ustaškim bunkerima. Tišina je, čuješ svaki šušanj i grančicu kada zapucketa. Dođosmo pred bodljikavu žicu a drug vadi škare i siječe je. Mi se drugi malo odmičemo, a onaj drug sa škarama reže: cak, cak, puca žica, i eto ti rupe. Dobro je kad pogodimo put između mina. Obično najprije ide samo jedan, dobrovoljac, a nekad i prema naređenju. Provlači se drug kroz rupu u žici i eno ga, ode kroz šiblje i travu. I mi ćemo za njim jer ide se istim putem, tu je sigurnije. Kad krenusmo, grunu mina. Bljesak osvijetli bunkere: pet okruglih betonskih kupola stoje gore na sljemenu brijega. Tada oni zapucaše, jer tako to biva. Praskaju puške, štekću mitraljezi, pljušte kugle i tuku oko nas, pa kad koja o kamen udari, zazviždi kao kad nožem po žici povučeš. Te su baš opasne, teško im se skriješ, naći će te i u mišjoj rupi. Brko i ja znamo svaki svoje. Ode Brko malo ulijevo, a ja desno, prema onoj rupi. Čekam kad će Brko zapucati. Osuje on rafal po bunkeru, gađa tamo otkud vatra sijeva. Vatra iz bunkera osu se na njega. Tad ja šmugnem kroz rupu u žici i potrčim tragom mrtvog druga, onoga što naiđe na minu. Tu je sada prilično sigurno, tu obično nema više mina. Tad potrčim i osujem vatru, a sad moji s lijeva prestadoše. Brko trči prema onoj rupi u žici, provlači se i odlazi lijevo. Nas dvojica, svaki s jedne strane, pužemo i otkapčamo bombe. Kad dođosmo do bunkera, naslonismo se leđima na beton, samo načas da se saberemo. Skidamo šarafe, odarac o beton, e sad pazi da pogodiš puškarnicu; promašiš li, tada mi odosmo. Znamo mi to, nije nam prvi put. Bacamo ih uvijek obojica, da slučajno jedan ne promaši. Stisnusmo se i ono grunu, dvaput, kao kad dvocijevka puca. Bunker zadrhti, a onda se smiri. Uspjelo je, jedan je već manje. Iz ostalih vatra jače sijeva, no lakše je kada jednom krene. I tako ih sredismo sve redom. Je li tako, Brko? Uđosmo u zadnji bunker, a po podu leže kao snoplje. Učini mi se da me jedan gleda. Uperim automat, al' taj se ne miče. Mračno je i priđem malo bliže. Kad ono Perica, onaj što je, Lizo, sjedio u školi iza tebe i često te vukao za kosu. Znali smo se zbog toga potući. Bio je malen ali žilav, pa sam i ja poneki bubotak dobio. Gledam kako me sad ukočeno bulji i bi mi ga načas nekako žao. No, onda se trgnem, pa ću Brki: 'Jesmo ih sredili.' ... Noću kada ne mogu da zaspem, često vidim Pericu gdje leži i oči mu širom otvorene."
.... Otišli su. Čujem onog Brku kako priča:
.... "Čuj, dobra ti je ta mala, da to nije neka stara ljubav? Slušaj, Boro, pazi što radiš. Znaš što sam ti rekao kad si pošao sa Stanom. Ko brat si mi, ali to ti ne bih mogao ni smio oprostiti. Otac mi je na umoru rekao: 'Sine, ti si najstariji, pazi mi na Stanu i ostalu braću. Kod nas ti je to svetinja.' "
.... Boris će mu:
.... "Hajde, Brko, ne brini ti ništa, partizanska se riječ ne gazi. Ovo mi je školska drugarica."
.... Zar samo drugarica, zar zbilja ništa drugo, Borise? Sjetim se njegovih riječi one večeri pred odlazak i njegovih pisama iz partizana. Zar je sve zaboravio? Tad se sjetim posjete Borisovog tate one večeri nakon Robertova rođenja: "Ne trebaš, Lizo, odgovarati Borisu na pismo, mi smo mu sve objasnili."
....
.... Veče je, stojim kraj prozora i gledam u tamu. Kucanje na vratima, tiho, samo dva-tri puta. Boris!
.... "Došao sam samo načas. Kad budete išli kući, javi mi se. Znaš, vaš rođak, onaj Amerikanac, mogao bi biti i opasan. Dobro što ste otišli odande jer u prvom valu svašta je moguće. Katkad se i puška prenaglo poteže. Takva su naređenja. 'Pucaj na sve što ti je sumnjivo.' Znaš i sama kako je, nije lako ući tamo gdje su godinama bili oni drugi. Nikad ne znaš što tko misli i što smjera. Zato imamo odobrenje da pucamo po svojoj prosudbi. Istina, mnogi to koriste za sređivanje nekih svojih starih računa, ali tko će sve to nadzirati. Zato je važno čuvati se prvog vala, dok ne počne raditi narodna vlast, odbori i sudovi. A gdje su tvoji? Htio bih i njih pozdraviti."
.... Boris se ogleda po sobi, kao da nešto traži. Znam što gleda, pa ću, da mu olakšam:
.... "Mali spava tu prijeko u sobi."
.... Kad ga ugleda, reče:
.... "Isti otac, bijel je kao ovca. Znaš, Lizo, želim si kćerkicu. Stana i ja planiramo bebu, naravno, kad sve ovo završi. Volio bih da bude lijepa kao ti, da se tvoj sin i moja kćerka igraju pod onim našim kestenovima i da im tu njihovu igru nikad nitko ne prekine, da nikad nitko treći ne dođe sa strane."
.... Kad smo otvorili vrata sobe mojih roditelja i zajedno stali u dovratnik, mama je uzviknula:
.... "Borise, ma jesi li to ti?!"
.... Kasnije mi je mama rekla:
.... "Vas dvoje na vratima, kao živa slika u velikom drvenom okviru, kao da mi se ostvario lijep davni san da vas dvoje vidim ovako zajedno."
.... Rekla sam da Boris ima ženu, partizanku Stanu. Mama je samo zašutjela, problijedila i zatražila svoje kapljice za srce.
.... 8. svibnja osvojen je Zagreb. Nijemci i ustaše povukli su se bez borbe jer su željeli sačuvati grad od razaranja.
.... Sutra idemo kući. Molimo Borisa da nas prati, bojimo se Amerikanca. Što ako nas dočeka i obračuna s nama? Što ako nas odvedu u logor? Boris obećava da će pokušati da ide s nama, ali nije siguran zbog dužnosti na terenu. Ujutro nam je donio propusnicu i zaželio sretan put. Boris nas tješi da nas nitko ne će uznemirivati, a kad stignemo u mjesto, neka idemo njegovim roditeljima, ali nikako svojoj kući.
.... Krenusmo sami. Što nas tamo čeka? Stavili smo ono malo stvari na bicikl; tu je i ona vreća s konzervama.
.... Idemo preko brijega stazom što vodi kroz šumu. Svugdje tiho, samo se u daljini na zapadu čuje tutnjava topova. Uz put leže komadi vojne opreme i poneko napušteno vozilo. Susrećemo partizanske patrole, jedni traže propusnice, a drugi samo šutke prođu.
.... Prolazimo našom ulicom, ali ne ulazimo u kuću. Na pročelju kuće ispisana je ogromna parola SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU! Nezgrapna slova, velika preko pola metra, ispisala je nevješta ruka kričavom crvenom bojom. Iznad parole velika crvena zvijezda petokraka. Mama zdvojno uzdahne:
.... "Eto, upropastiše nam novu fasadu."
.... I ostale su kuće u ulici ispisane parolama: ŽIVIO DRUG TITO!, ŽIVJELA CRVENA ARMIJA!, SMRT IZDAJICAMA!
.... Čuli smo da se Amerikanac raspitivao za nas.
.... Tog se proljeća, svibnja 1945., zatvorio za nas ratni krug, koji je započeo prije četiri godine, isto tako jednoga proljetnoga travanjskog dana. Još mi je u sjećanju slika kad je ulicom, od glavne ceste, za vrijeme prvog bombardiranja, trčao onaj nesretni mladić ogromnoga golog trbuha, kojeg smo zvali "Daj mi meni mira". To su bile jedine riječi koje je ikad itko od njega čuo. Ime mu nitko nije znao, pa smo ga zvali: "Daj mi meni mira". Na cesti je tada bio sam jer su se svi ljudi posakrivali u podrume i vrtove. Bio je nemarno obučen, raskopčana mu je košulja virila iz hlača, a hlače se spustile ispod velikog trbuha, koji je ostao gol. Trčao je i vikao. "Daj mi meni mira."
.... Četiri godine prolazile su razne vojske, a on se motao ulicom, uzmicao svakom s puta i poniznim je klanjanjem zahvaljivao za komadić kruha, lončić mlijeka ili ostatak jela. Nije imao nikog i nitko nije znao otkud je došao. Spavao je u kolodvorskoj čekaonici. Pred sam kraj rata viđali smo ga kako šeta, ponosno se isprsivši, s nizom odlikovanja na starom i tijesnom kaputu, kojeg nije mogao zakopčati. Vojnici su odbacivali odlikovanja, a on bi ih skupljao. Kad su to vidjeli, mnogi su mu i sami po koje prikvačili.
.... Zadnjega dana rata, dok su se jedni povlačili, a drugi nailazili, nađoše "Daj mi meni mira" mrtvog u grabi kraj ceste; na kaputu mu ona odlikovanja, a poneko probušeno metkom.
....
.... Idući dan nakon našeg povratka dođe susjed tete Marije.
.... "Idite odmah Mariji..."
.... Kad smo ušli, sjedila je na rubu kreveta, obučena u crninu.
.... "Navečer onog dana kad su se povukli posljednji Nijemci, ustaše i domobrani, i kad je naišao prvi val partizana, netko pokuca na prozor", priča teta Marija kroz plač. "Spremali smo se na spavanje. Pomislili smo da je susjed Stevo došao po malu Ankicu, i obradovasmo se. Ali uđe Rade, sin Sime, zvonara, onog što su ga odveli početkom rata u logor i tamo je nestao. Pozove Rade Matu da izađe. Iziđoše u dvorište. Pritrčim prozoru da vidim što će biti. Vidim kako Rade vadi pištolj i repetira ga. Mato pogleda prema prozoru pa će: 'Ne ovdje, Rade, idemo u štagalj.' Išli su mirno jedan za drugim, Mato prvi, iza njega Rade s pištoljem u ruci. Uđoše u štagalj, i malo zatim čujem pucanj. Trenutak sve tiho, a onda se vrata štaglja otvore, i na njima Rade. Odlazi dvorištem prema cesti, ni ne osvrnuvši glave, a ja gledam u poluotvorena vrata štaglja, ne vjerujući u ono najgore... Sinoć je po Ankicu došao njezin tata u uniformi partizanskog oficira. Ušao je raspoložen. Kad je čuo za Matu, bilo mu je žao što nije ranije stigao."
....
....* * *
....
.... Nakon što su utihnuli i posljednji pucnji rata, nagrne bujica vojnika, ali bez oružja. Ispuniše cestu kao voda nabujali potok poslije kiše. Vojnici su iznureni i gladni. Bio je to "marš smrti" pobijeđene vojske. Kreću se umorno ispod naših kestenova. Nema kamiona ni Zündappa, ide se pješice. Nedavno još hodali su uzdignute glave, u urednim uniformama i sjajnim čizmama. Sad su zgužvani, mnogi gologlavi a obuća im prašna i prljava. Tu i tamo zaleti se po neki zarobljenik u dvorište, moli malo kruha ili čašu vode. Iznosi se kanta s vodom na ulazna vrata, skriva se iza grma ili plota, i kad god se može, pruži se lončić vode ili komad kruha. Zarobljenici skidaju ručne satove i nude ih za malo suha špeka. Iz ruke u ruku, s jedne strane idu omege i doxe, a s druge se strane pruža špek i komad kruha; mijenjaju vlasnike, sretne s obje strane, jer se, eto, ostvaruje davni san o ručnom satu, a na drugoj strani bljesne tračak nade da će se možda ipak preživjeti. Nestalo je špeka, a nema ni kruha, pa se traži bilo što za jelo. Malo brašna, zrnje kukuruza - i zlatna omega, žuta kao i zlatno zrnje, mijenjaju vlasnika. Kukuruz je sada vrjedniji od zlata.
.... Veliko sajmište, nedaleko kolodvora, gdje su se donedavno održavali živopisni sajmovi s licitarskim šatorima i ringlšplilom, prekrito je sada ratnicima Reicha, koji tu sjede gladni, žedni, a mnogi i bolesni s teškim probavnim smetnjama i ranama na nogama.
.... Stojim uz prozor svoje sobe i pratim kretanje zarobljenika. Danas nastavljaju svoj "križni put", kako smo zvali taj njihov mučni hod. Idu pretežno cestom. Pločnikom na konjima jaše partizanska pratnja. Vjetar diže oblake prašine i stvara vrtloge. Sunce je prigrijalo, no mnogi zarobljenici nose ogrnute šinjele. Trebaju ih noću, jer su noći u svibnju još prilično hladne. Na uniformama nema više željeznih križeva ni drugih odlikovanja, nema ni oznaka činova, vide se samo sjenke gdje su stajali. S oznakama na odjeći još nekako ide, strgneš ih i baciš, ali što s tetoviranim mjestima na vlastitoj koži. Sjećam se umivanja vojnika na našem bunaru. Oni iz SS trupa s ponosom su pokazivali tetovirane znakove. Vjerovali su Führeru da će biti pobjednici. Mnogi sada te oznake skidaju žiletom, režući si komadiće kože. Nema više opasača s natpisom GOTT MIT UNS.
.... Ponekad mi se učini da vidim Alfreda. Istrčim na ulicu, zagledam se u lica zarobljenika, kažem ime, a oni samo odmahuju glavom.
.... Približava se začelje kolone. Na drugoj strani ulice na susjedovom mostu sjedi zarobljenik Nijemac, noge mu vise u grabi, pognuo je glavu, kao da će zadrijemati. Prilazi mu partizanski oficir na konju. Nešto mu govori. Zarobljenik pogleda oficira, a onda opet pogne glavu i dalje gledajući preda se u grabu. Partizan otkapča futrolu i vadi pištolj. Uperi ga u potiljak zarobljenika. Pa ne će valjda pucati? Sva se skamenim. Odjeknu hitac a zarobljenik se zanjiše i spuzne u grabu. Pucanj trgnu one na začelju kolone, svi požure, a neki i trče šepajući zadnjim snagama, naročito oni straga jer tu padne i poneki udarac u leđa. Za vrijeme odmora, kad oni sprijeda sjednu, oni sa začelja guraju se naprijed, tako da često ni ne stignu da malo predahnu.
....
.... "Križni put prolazi kroz Kozine. Johan W. kumče tete Marije, izlazi iz kolone i navraća da vidi rodnu kuću. Njegovi su otišli krajem prošle godine, čuo je o tome, ali želja za rodnim ognjištem te žeđ i glad potiskuju strah. U kući su novi gospodari, kolonizirani Srbi iz planinskih sela, kojima su za vrijeme rata popaljene kuće. Novi gazda je još u partizanskoj uniformi. Ma neka im kuća, misli Johan, možda dobije komadić kruha i čašu vode s onoga svog bunara, s velikim drvenim kotačem i kantom na lancu. Evo, sve je isto, kao da je jučer ovdje bio. Pogled mu odluta na zgradu škole, koja se drži uz njihovu kuću. Fasada oker boje malo je izblijedila i na mjestima napucala, no inače je sve isto. U bljesku mu pamćenjem prolete slike iz djetinjstva, kad bi mu mama gurala u ruku kolač od blagdana ili komad bijelog kruha i šalicu toplog mlijeka, da požuri, da ne zakasni u školu. Sjeća se i pinklbala na kraju zadnjeg razreda, kad su, po starom švapskom običaju, donosili jelo, meso i kolače u malim zavežljajima, pinklima, kako su ih zvali. Plesalo se polke i valcere. Negdje oko ponoći pratili su dječaci djevojčice, uz onaj sramežljivi stisak ruku...
.... Johan W. i još jedan zarobljenik, s lopatama na leđima, u pratnji novog gazde Johanove kuće i još dvojice seljaka, odoše prema seoskom groblju. Tu na groblju vidješe ih gdje kopaju jamu, a ona trojica stoje s pištoljima u rukama, mašu i nešto govore. Nestrpljivo su pogledavali prema ulazu na groblje, a onda, ne čekajući da se jama dublje iskopa, novi gazda Johanove kuće uzme lopatu, podigne je i zamahne prema Johanovoj glavi. Johan se trgne i lopata ga pogodi u rame. Zatetura i padne u jamu, a to isto zadesi i njegova druga.
.... Priča se da se zemlja na tom zajedničkom grobu još neko vrijeme dizala i spuštala, kao da grob diše.
....
....* * *
....
.... Od kuće tete Marije pruža se vidik na željezničku prugu, i to sve tamo od željezničkog signala pa do križanja pruge s cestom, gdje jablanovi presjecaju taj vidik, tako da se nazire još nekoliko desetaka metara gdje se jablanovi isprepliću s telegrafskim stupovima. "Naslonjeni na ogradu promatrali smo, zadnjih dana rata, polagano kretanje neobične kompozicije - dvije lokomotive, znatno veče od običnih, vukle su neki čudan uređaj s velikom kukom, koja je prolazila po sredini između tračnica, zahvaćala "šlipere" i kidala ih kao trijeske, uz snažan prasak", priča teta Marija.
....
.... Nasip željezničke pruge obrastao je u drač i travu. Pragovi su polomljeni, a šinje izvijane i rđave leže kao kosturi dugačkih krepanih zmija, s obje strane nasipa od krupnog kamenja, razrovanog po sredini.
.... Na mitinzima pozivaju na dobrovoljne radne akcije. U škole dolaze aktivisti iz komiteta te uz pomoć nekih starijih đaka drže sastanke na kojima se govori o potrebi obnove razrušene zemlje. Jedni odmah prihvaćaju, a drugi tek iz straha da će ih možda nastavnici poprijeko gledati ne budu li išli na radne akcije. Tako krenuše omladinske radne brigade. Udaraju nevješte ruke teškim krampovima o nasip, škrebeće kamenje a znoj curi niz lice i leđa. Vodonoše trče od jedne grupe do druge. Nasip poprima svoj negdašnji oblik: odozgo ravna ploha, s koje se, s obje strane nasipa, spuštaju kosine, pravilno oblikovane, kao da su od hrapavog kartona, a kad priđeš bliže, jedva povjeruješ da je to grubi kamen veličine šake, od kojeg je nasip izgrađen. Stižu novi pragovi, crni, natopljeni katranom, slažu ih u jednakim razmacima, dovoze dugačke čelične tračnice, i u daljini se već naziru dvije usporedne crte - nova željeznička pruga.
.... Krenuše vlakovi. Najprije oni s pretežno teretnim vagonima, jer su putnički vagoni uništeni u toku rata. Čuje se pjesma "Marjane, Marjane... ", a negdje i zvuci harmonike, vijore se zastave i trepere grane jorgovana. Na zastavi je sada crvena zvijezda petokraka. Hoće li još ikad na njoj biti grb Hrvata?
....
.... Dolaze vlakovi sa zapadnih granica, odande gdje su se vodile zadnje bitke rata. Kroz odškrinuta vrata teretnih vagona vide se mrtvački sanduci. Mrtvi su ležali na podnožju Alpa, na obalama Save i po slovenskim brježuljcima, njivama, vinogradima i šumama. Tu su zadnji put udahnuli svježi planinski proljetni zrak, zadnji put su s očajničkom nadom pogledali oko sebe hoće li im netko priskočiti; pogodiše ih zadnji metci rata. Širom otvorene oči uzaludno traže, a pogled se polagano gasi. Leže mladići po slovenskim vrletima kao da spavaju nakon dugih neprospavanih noći. Puška leži tu negdje u travi, ne treba je više, i eto već tragova rđe po nedavno sjajnome čeliku. Dolaze rođaci s limenim sanducima da odnesu svoje bližnje da još jednom posjete rodni dom i oproste se sa svojima, a onda će ih položiti u rake uz djedove, od kojih su neki u onom prvom ratu isto tako stigli sa Solunske fronte i Piave. Oni drugi, s druge strane nišana, leže napušteni. Po njih nitko ne dolazi. Njihove će kosti ostati rasute. Ni grob im se ne smije obilježiti. Izgubiše rat, a time i pravo na dostojnu sahranu. Svi su pali u uvjerenju da vrše svoju dužnost prema domovini.
.... Na nasipu uz cestu, na onoj kosoj strani, obrasloj u drač i travu, bijeli se mala ploha od betona. Nanjoj su utisnute riječi: WENN DIE MUTTER WÜSSTE.
.... Tu, na domaku mira, kad se već slegla jeka zadnjih eksplozija rata i pobijeđeni vojnici već ranije odložili puške, te goloruki čekali s nadom u spas, zapucaše rafali i čelične kugle zloslutno zazujaše zrakom kao nevidljivi bijesni stršljenovi zabadajući svoje čelične žalce u meko ljudsko meso, kidajući žile i drobeći kosti. Panično se traži zaklon da se skrije glava, ali uzalud. Od golorukih zarobljenika ostadoše hrpe mrtvih tijela rasutih po livadama pokraj Bleiburga.
....
....* * *
....
.... Mijenja se novac. Za 1000 kuna daju 7 dinara. Skrivaju se svežnjevi kuna s nadom u povratak onih što odoše na zapad.
.... U napuštene kuće Nijemaca dolaze novi gospodari. Stoji još po koja prazna kuća s razbitim prozorima i bez vrata. Noću vjetar udara prozorskim krilima. Priča se da to duše djedova dolaze noću i ljutito udaraju, te da je netko vidio pokojnog susjeda Martina Fischera kako hoda sobama svoje kuće.
.... Najveća kuća u selu, nekad vlasništvo Jozefa Pfeffera, večeras je posebno osvijetljena. Sa stropa vise lampioni i trake u boji. Ta je kuća sada Dom kulture. Večeras će predsjednik općine i komesar brigade održati predavanja. Nakon toga je igrokaz iz borbe. Kad se u igrokazu čuje povik: "Ide banda!", mnogi se trgnu i gledaju vrata. Tu i tamo u publici legne po koji partizan, trese se i grči a najbliži ga drže da se ne ozlijedi, hvataju ga za ruku i govore mu: "Halo, veza, halo, veza." To kao da nesretnika smiri, pridiže se, gleda oko sebe, kao da ne zna što se s njime zbiva. Tu smo bolest zvali "živčani napad".
.... Na priredbama se pjevaju pjesme iz borbe. "Konjuh planino" posebno je omiljena, a od ruskih se rado pjeva "Široka strana moja rodnaja" i "Tamnaja noč". Mladići plešu kazačok do iznemoglosti, nijedan ne će prvi prestati jer oko njih stoje i gledaju ih djevojke.
....
.... Na slici razreda, u zadnjem redu posljednji s lijeva, stoji mali Ivo, sin kovača Joze. Viri mu samo glava, tako da mu je skriven dio brade. Kovač je čovjek srednjeg rasta, zbijen, čvrst i neobično snažan. Svakom će on konju zadržati nogu među svojim snažnim bedrima i zabijati mu čavle kroz potkove u kopito. Znao bi se kovač zagledati u svoga sinčića s izrazom lica u kojem se miješaju gorčina i tuga. Želio bi sina s kojim bi se ponosio, koji bi ga danas sutra u poslu zamijenio. Posao mu dobro ide jer je jedini kovač u selu, a dolaze mu i iz drugih sela, naročito oni sa življim konjima, s onima mladim, još nepotkivanim, s kojima baš nije lako. "Tko će me zamijeniti kad ne budem više mogao?" pitao se kovač Jozo. Kažu da maloga nikada ne tuče, a i kako bi, ta jednim nezgodnim udarcem mogao bi ga povrijediti. Kad bi mali što skrivio, otac bi mu uhvatio ruku i stezao je svojim kao kliješta čvrstim prstima a malome teku suze. Plakati ne smije jer plač tjera kovača u očaj i bijes, te onda još jače ruku steže. Mali i ljeti nosi košulje dugih rukava da mu se ne vide modrice na ruci.
.... U selu se osnivaju partizanski odbori. I kovač se Jozo nađe u Narodnooslobodilačkom odboru općine. Na sastancima ponajviše šuti, a ponekad malo i zadrijema jer se sastanci održavaju naveče, kad je on već umoran od cjelodnevnog hrvanja s konjima. Nitko mu to drijemanje ne uzima za zlo jer u selu ima ugled najjačeg čovjeka.
.... Djeca se boje kovača Joze. Kad bi koga stisnuo sa svoja dva prsta, suze bi mu potekle od bola. Zato smo ga danju zaobilazili, a noću smo često sanjali o njemu.
.... Još uvijek se sjećam jednog takvog sna: u vatrogasnom domu sve je ukrašeno, okićeno cvijećem, lampionima i zastavicama. Dvorana je ispunjena do posljednjeg mjesta. Negdje sjede i po dvoje na jednoj stolici, a u prolazima se natiskuju oni za koje nema mjesta za sjedenje. U dvorani je žamor, lica ljudi su znojna, a zrak je vruć i ustajao da se jedva diše. Svi su u nestrpljivom iščekivanju početka programa, koji bi obično započinjao govorom istaknutoga političkog radnika. Zatim nastupaju oni koji nešto znaju i umiju, od recitacija i pjesama do glazbenog nastupa harmonikaša Ivana, učesnika svake priredbe. Na binu dođe kovač Jozo. Nekako je viši i krupniji. Izlazi u svojoj kožnatoj kovačkoj pregači. Primjećujem da ima brčiće. Dolazi ukočeno, uzdignute glave i mrkog pogleda, vidi se da proživljava važnost trenutka. Lijevom rukom čvrsto steže vrat violine a desnom gudalo. Zaustavlja se na samom prednjem rubu pozornice, tako da napeto gledam samo njegove cipele, kad će zakoračiti naprijed i stropoštati se na prvi red gledatelja. Onako ukočen, gledajući nekamo daleko preko glava ljudi, podiže polako violinu, upre je o lijevo rame i pritisne bradom, podiže gudalo, položi ga na strune violine i ostade tako neko vrijeme. Sve mi je to neobično jer kovač nije nikada ni dotakao violinu, ni bilo koji drugi glazbeni instrument. Udaranje čekića o nakovanj sličilo je, doduše, na glazbeni ritam, u kojem se mogla naslutiti čak i melodija koračnice. U dvorani zavlada tišina, a onda se oglase strune violine. U početku se još činilo nekako skladno, ali ubrzo nas prenu neugodan zvuk, onaj škripavi, što se čuje kad početnik nespretno barata gudalom. Oko mene sve kisela lica, a neka se usta razvlače u grimasu koja valjda znači smiješak. U prvim redovima neki zapljeskaše a kovač zastade i još jače se isprsi. Tada stisne violinu, potegne gudalom, a neugodni zvuk ispuni dvoranu, tako da su mi cijelim tijelom prošli oni bolni žmarci koji su nas prolazili dok smo kao djeca povlačili navlaženim dlanovima po limenoj cijevi za kišnicu. Na licima ljudi vide se grimase bola. U tom trenutku začuje se prasak. Gudalo puče, a kovač onom preostalom polovicom stišće sve jače, violina sad kao da plače, a onda ostatak gudala propade u trup violine uz prasak zdrobljene daščice. Neki nesigurno zapljeskaše. Kovač spusti pogled na ljude, koji se u tom trenutku trgoše. Sprijeda se čuje jači pljesak, a kako pogled kovača ide od reda do reda, tako i pljesak postaje sve glasniji i zahvaća cijelu dvoranu, koja sad već frenetično plješće. Oni sprijeda ustadoše, a za njima, red po red, kao da se diže val podignut orkanom, podiže se cijela dvorana plješčući sve snažnije. Neki ostadoše sjediti, s bolnom grimasom na licu. Kovačevi brci postaju sve veći, rastu naočigled i eto ih već od uha do uha. Kovač se smrkne i pokaže onim slomljenim gudalom na one što sjede. Skočiše odmah oni najbliži i zgrabiše one što ne ustadoše te odoše s njima iz dvorane. Tad još neki brzo zapljeskaše da bi se spasili. Oni sprijeda skočiše na pozornicu i podigoše kovača na ramena. Pljesak u dvorani postane gromoglasan, sad se već i stakla u oknima tresu, a kovač se ukočeno smješka. Oči mu crvene kao žeravice kad kovački mijeh raspiruje žar.
....
....* * *
....
.... Žito je sazrelo i žetva je u toku. Vozovi sa snopljem kreću se prema sajmištu, gdje vršalica po čitav dan neumorno radi. Od sajmišta idu kola natovarena slamom, koju grane kestenova skidaju te se prosipa ulicom. Slama visi i sa grana, kao na Božić vilina kosa na boru. Siromašni, oni koji nemaju svoje, skupljaju tu rasutu slamu i nose je kući, jer zimi će dobro doći. Najprije se slamom pune slamarice, koje su već tvrde za spavanje, a pretekne nešto i za praščiće u svinjcu.
.... Nedaleko naše kuće, na onom mjestu gdje manjkaju ona dva kestena, sjedi na suncu zarobljenik Nijemac i kleše kamene kocke za cestu. Ne smije u hlad, koji mu je nadomak ruke. Pažljivo, upravo pedantno radi svoj posao, kao da o tome ovisi dalja narudžba robe. Sunce je pripeklo, znoj curi, a usta mu se osušila i sliče na ispucalu koru drveta. Žeđ je nesnosna. Rado bismo mu dali čašu vode, ali nam je strogo zabranjeno da se približavamo zarobljeniku.
.... Često razmišljam o Alfredu. Je li još živ? Kolaju stravične priče o napuštenim bunarima napunjenim zarobljenicima, koje bi često žive bacali u bunar. Šapatom se govori o teškim stradanjima hrvatskih vojnika, onih što rat izgubiše. Prvih dana nakon završetka rata, na domaku Zagreba, na slikovitim brježuljcima Žumberka, tjednima su brujali motori kamiona natovarenih ranjenicima koje su vozili iz bolnica. Iz kamiona su ih dovodili ili donosili do ruba duboke jame i tu ih udarali čekićima i batovima u potiljak ili ih ubijali hicem iz pištolja i bacali u jamu. Među ranjenicima su i sestre milosrdnice, one koje su ih bile u bolnici njegovale. Uz vapaj, na koljenima, sklopljenih ruku i pogledom uprtim prema vrhovima krošnji, gdje se nazire mala ploha plavog neba, izgovaraju sestre posljednju molitvu, a pred očima im se ukazuje slika raspetog Krista, kao jedina utjeha i nada; šumom kao da odjekuje: "Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine." Molitvu prekida udarac malja i glava s bijelim pokrivalom klonu na ivici jame. Teška cokula krenu u luku zrakom i gurnu krhko tijelo sestre milosrdnice u bezdan provalije.
....
....* * *
....
.... Negdje oko sredine Kozina odvaja se uličica u smjeru obronaka Bilogore. To su one male kuće, često samo od jedne ili dvije manje prostorije, a ima i po koja neizgrađena parcela. Odmah iza kuća teren se blago uzdiže, tako da iznad crvenih krovova proviruju stogovi sijena i slame. Odmah na njih nastavljaju se krošnje oraha, a proviruju i dijelovi šljivika, pa izgleda kao da rastu iz slamnatih stogova. Malo dalje, tamo gdje se teren počinje strmije uzdizati, plave se i zelene pravilni redovi vinograda. U njima, kao cvjetići na tkanju, porazbacana po nekom neobičnom sistemu, rastu stabla bresaka. U tu se pravilnu plohu zabijaju kao veliki zeleni šiljci ostatci šume.
.... Taj se odvojak zove Rijeka. Ime je dobio po potoku, čije široko i duboko korito žiteljima toga kraja sliči na rijeku. Bujice vode što se s brijega slijevaju dolinom, stoljećima odnose raskvašenu ilovaču. Kad se smire, ostaje duboko korito posuto kamenim oblutcima, koji se bijele u bistrom plićaku.
.... Između kuća, kućica i kućeraka pokrivenih slamom vodi kolni put a tik uz kuće, samo s jedne strane, staza za pješake. Na prostoru širokom desetak metara kolni je trag uzak i vijugav da se izbjegnu rupe, što su za kišnih dana ispunjene vodom, na kojoj se bezbrižno praćakaju guske, patke i po koje svinjče, pobjeglo iz rasklimanog tora. Ispruži se tu zavaljeno u blato, a kad naiđe slučajni prolaznik, svinjče u čudu digne glavu, oblijepljenu muljem ilovače, iz kojeg vire dva bezazlena oka.
.... Seljaci se ujesen žure da što prije poberu plodove, a na prvom mjestu vinograde. Ako ih preteknu jesenje kiše, tada i najjači par volova teško izvuče kola s punim kacama grožđa. Naopako da grožđe propadne. Bez čašice vina drhte ruke, a motika mnogo teže siječe.
.... Nakon stotinjak metara kuća, što tu stoje u dva reda, širi se veći prostor prekriven travom. Kuće kao da se razmaknuše da načine mjesta stoci, koja tu uz obalu rječice po cio dan mirno pase i preživa. Nasred pašnjaka je bunar, onaj starinski s đermom. Na visokom čvrstom stupu, što stoji kao kakav div raširenih ruku, oslonjena je na sredini dugačka pomična greda, na čijem jednom kraju na dugačkoj šprulji visi drveni kabao, a na drugom je kraju pričvršćen poveći panj.
.... Ljudi iz sela ovamo rijetko navraćaju, uglavnom kad trebaju radnike. Tu živi seoska sirotinja, bezemljaši i nadničari. Oni rijetko odlaze u selo; idu samo kad nestane soli i šibica, a za drugo ionako nemaju novaca.
.... Danas je tu neobično mirno, kao da svi nekud nestadoše. I pašnjak je prazan. Nedaleko đerme stoji čudna građevina: dva svježe odsječena stupa od akacije zakopana u zemlju, visoka nešto više od dva metra, odozgo spojena oblicom.
.... Čvrsto stežem ruku tete Marije. Šutimo i gledamo niz praznu cestu, neznajući što da učinimo.
.... "Da krenemo sokakom?" pita teta.
.... "Zar baš nas dvije da dođemo prve?"
.... "Eno, idu!"
.... Od općinske zgrade ide grupa ljudi. Skrenuše u odvojak, natiskujući se u uže kolone da obiđu rupe na puteljku. U sredini sprijeda, odmah iza prvog reda, dvojica mladih ljudi. Mršavi su i neobrijani, hodaju pognutih glava. Sprijeda im vise ruke svezane lancem. Nekoliko muškaraca oko njih prati svaki njihov pokret. Iza njih ide grupa žena i djece. Negdje pri kraju te grupe, malo odvojene, nesigurno koračaju dvije mlade mršave žene, blijedih uplakanih lica, koja proviruju iz crnih marama. Svaka od njih nosi po jedno malo dijete. Iza povorke žuri krupan brkonja s užetom u ruci. To je općinski kurir Đuro. Kao da je negdje zaostao, pa sad žuri da prestigne kolonu te trči suhim koritom grabe. Čelo kolone zastade, razmakne se i propusti grupu s onom dvojicom svezanih. Zaustaviše se kod onih stupaca nedaleko đerma. Brkonja s užetom dotrča zadihan i stane uza stup. Službenik Općine otvara fascikl, prelazi pogledom po masi ispred sebe i žamor prestade.
.... Ne čujem što službenik govori. Gledam onu dvojicu svezanih a misli mi odlutaše u prošlost:
.... Za vrijeme velikog odmora izlazi se u školsko dvorište. To je vrijeme kad vadimo svoj komadić kruha namazan pekmezom ili mašću, a neki samo komadić suhe proje. Nečija ruka prikrada mi se s leđa, istrgne mi naglo moj komad bijelog kruha s pekmezom, a druga mi ruka pruža komadić kukuružnjaka. Volim kukuruzni kruh jer je sladak, a mi ga doma ne jedemo. Ne ljutim se. Držim tako taj kukuruzni kruh i gledam kako Joža guta moj bijeli kruh s pekmezom. Tu i tamo pogleda me ispod oka, fakinski se smješkajući dok lakomo guta cijele zalogaje. "Daj ako ne ćeš kukuruzni kruh", reče i istrgne još pola onoga što mi je dao, te i to pojede. Kad uđosmo u razred i sjedosmo na svoja mjesta, povuče me za pletenice, a onda brzo pogleda prema prozorima. "Eno ide crni šešir!" reče i pokaza na prozor. S vanjske strane, tik uz prozor, kreće se crni šešir gore-dolje, kao da pliva na nevidljivim valovima, jer župnika se ne vidi. Svi ustajemo, a ja na brzinu žvačem i gutam ostatke kukuružnjaka. "Hvaljen Isus!" "Navijeke budi hvaljen. Sjedite, djeco." Velečasni obiđe pogledom razred a onda će, suzdržavajući smijeh: "Jožek, ti se danas nisi obrijao." Joža ustade, jer takav je red, gleda u čudu i ne razumije što to župnik kaže. Ogleda se po razredu ne bi li mu netko pomogao, to mu je već u naviku prešlo, pa sad čeka da mu netko šapne. Razredom se razliježe smijeh jer Joža zaista ima crne brke, ali one od moga pekmeza. Na usnama zatitra mi smiješak, trgnem se i čujem riječi službenika:
.... "Josip Moruna i Stjepan Latić osuđuju se na kaznu smrti vješanjem zato što su oskvrnuli mrtvo tijelo drugarice partizanke, koja je dala svoj život u borbi za slobodu..."
.... Pričalo se kako su ta dvojica, vraćajući se pješice iz grada, zastali uz cestu gdje je ležala mrtva partizanka. Netko ih je tužio da su mokrili na nju, dok su drugi tvrdili da su stajali podalje od nje. Njih su se dvojica branili da su malo više popili i da se ničeg ne sjećaju.
.... "Prvooptuženi Josip Moruna stani na klupu!"
.... S poprečne grede visi uže a ispod njega stoji klupica. Joža polagano zakorači desnom nogom i stade na klupicu tako da noge malo razmakne. Pogledom zaokruži mnoštvo kao da nekog traži, pa će umorno, ali jasno:
.... "Pozdravite moje!"
.... Nepoznat čovjek stade na stolicu, stavi Joži uže oko vrata, siđe sa stolice, uhvati klupicu na kojoj je stajao Joža i naglo je trgne. Tijelo se najprije opruži kao da nogama želi dohvatiti tlo, a onda se počne trzati i ljuljati amo-tamo.
.... Najradije bih pobjegla. Kao opčinjena, protiv svoje volje, buljila sam u to umiruće tijelo.
.... Poljanom se razliježe glasan, prodoran plač dviju mladih žena i njihove djece, koja su stisnula glave uz majčino rame; žene stoje postrani uz ogradu, same, odvojene od ostalih ljudi.
.... Okrenula sam se i požurila prema kolodvoru. Sjela sam u ugao, odmah do vratiju kupea. Bojala sam se da mi se tko od putnika ne obrati, te sam zažmirila. Slika s pašnjaka i ona iz prošlosti, kad mi Joža uzima komad kruha namazan pekmezom, isprepliću se i miješaju s udaranjem kotača o spojeve tračnica; udaranje postaje sve jače, pokrivam glavu zavjesom i stavljam dlanove na uši... a onda skočim, izađem na hodnik i otvorim prozor. Vani se već spuštao mrak.