Tata uđe u kuhinju mrzovoljan, bez pozdrava, stavlja nove legitimacije na stol i nešto gunđa. Promijenili su nam prezime. Umjesto Müller sada stoji Miler. Mama neko vrijeme šuti i gleda legitimacije, a onda će rezignirano:
.... "Ah, šuti samo, nemoj se sekirati, ne daj bože većeg zla, neki su naši mnogo gore prošli. Bogatiji Nijemci ostali su bez posjeda, mnoge odvedoše u logore, neke, priča se, čak u Sibir, a šapuće se da su mnoge njemačke obitelji strijeljali."
.... Tata stavi novine na stol. Na naslovnoj stranici odmah mi upada u oči velik članak o bombardiranju Hirošime i Nagasakija atomskim bombama. Tako razgovor skrenu na užase u Japanu, te načas zaboravismo svoje teškoće.
.... U subotu uvečer dođu Boris i Stana. Još s vratiju Boris započinje novom viješću, kao da nastavlja ranije započeti razgovor. Raspričao se o demokratičnosti novog poretka, osnovana je, eto, i vlada na temelju dogovora sa Zapadnim saveznicima i sporazuma Tito-Šubašić. Tu su i predstavnici vlade bivše Jugoslavije, raznih predratnih građanskih stranaka. Šubašić, bivši ban hrvatski, potpredsjednik je vlade i ministar vanjskih poslova.
.... "Time smo najbolje začepili gubice onima što kleveću da će komunisti sve druge izigrati i prigrabiti svu vlast."
.... "Samo kako će to dugo trajati?" izleti tati, a Boris se uozbilji i upita začuđeno: "Zar vi sumnjate, gospodine Müller?"
.... "Ma tko bi sumnjao u one što se tako zdušno brinu za zdravlje doktora Šubašića, i to još uz pomoć ruskog liječnika!" a onda će lakonski: "Pa vidjet će se, vrijeme će pokazati."
.... Vrše se pripreme za izbore. Novine sve više napadaju predstavnike građanskih stranaka. Listovi opozicije izlaze u nekoliko navrata, a potom ih zabranjuju. Stranke su razjedinjene; iza HSS-a stoji, doduše, velik broj stanovnika Hrvatske i dijela Bosne i Hercegovine, dok Demokrati i srpski Zemljoradnici imaju podršku u Srbiji i Crnoj Gori. Svaka bi stranka možda uspjela na svome terenu, ali nije bilo vođe koji bi opoziciju objedinio, a i tko će objediniti ono što ne ide zajedno. Kad je Šubašić, koji bi možda imao uspjeha u tome, pomišljao da pokuša objediniti stranke opozicije, razbolio se, i na zahtjev liječnika, među kojima je bio i jedan ruski liječnik, odvojen je od politike "jer bi ona pogoršala njegovo zdravstveno stanje". Narodni front je paravan za utjecaj Partije. Svaki program odvojen od Narodnog fronta smatra se izdajom. A narod?
.... "Ljudi su sretni da je mir, neka stvari teku svojim tokom, makar voda i bila malo mutna. U mutnoj se vodi ribe lakše love", kaže tata rezignirano.
.... Mnogim ljudima u koje nova vlast nema povjerenja, u koje se sumnja kako će glasati, oduzima se pravo glasa.
.... Mama je oblikovala tijesto za kruh, a ja sam stavljala drva u peć, kad je ušao dostavljač i pružio kovertu. Mama je najprije otepla ruke nad tijestom, zatim ih trljala u pregaču, dulje nego što je trebalo, kao da želi odgoditi trenutak kad je rukom, koja je podrhtavala, preuzimala plavu kovertu s crvenim općinskim žigom. Bila je to pismena obavijest da je zatraženo oduzimanje prava glasa za našu obitelj. Prijavu je podnio Amerikanac. Kao da sad slušam mamin očajnički uzvik: "Znam što hoće - da nas ukloni i da nam otme kuću!"
.... Bojali smo se oduzimanja prava glasa jer smo znali što bi to značilo za sve nas: tata bi izgubio posao, ostali bismo bez sredstava za život, a pričalo se i o logorima za one režimu nepoćudne. Ako si uz to još i Nijemac, tada nema nade. Režim želi onemogućiti one koji bi mogli glasati protiv novog poretka.
.... Nakon sve većeg pritiska komunista, opozicija se sve rjeđe javlja, listovi joj više ne izlaze, i kandidati opozicije povlače svoje kandidature. Ubrzo nakon toga povučene su i mnoge tužbe za oduzimanje prava glasa.
.... Kad se navečer vratio s posla, tata je ušao sav ozaren:
.... "Djeco, možda smo spašeni, odbijen je zahtjev Amerikanca da nam se oduzme pravo glasa!"
.... Fasade su kuća ispisane kričavim bojama: SVI NA IZBORE!, GLASAJMO ZA NARODNI FRONT!; DOLJE IZDAJNICI!, NE ĆEMO KRALJA!...
.... U nedjelju, 11. studenoga, na dan izbora, već rano ujutro ulicama prolazi limena glazba izvodeći budnice jer treba ranije ustati i krenuti što prije na birališta, neka se vidi kako narod hrli da bira novu vlast. Da bi komunisti pokazali svijetu svoju demokratičnost, sami stavljaju kutiju za opoziciju. Tu su kutiju nazvali "kutija bez liste" ili "ćorava kutija". Kutije Narodnog fronta okićene su cvijećem, a na "kutijama bez liste" leže koprive.
.... Izlazak na izbore u popodnevnim satima, tumačio se kao prkos novoj vlasti, a neizlazak se smatrao neprijateljskim stavom. Negdje sredinom poslijepodneva odlaze puni kamioni aktivista, članova Partije, da u obližnjim selima "uvjeravaju" one koji ne će na izbore. Priča se da su neki seljaci prijetili tim aktivistima da će ih pobacati u bunare ako ne odu iz njihovih dvorišta.
.... Poslije izbora dođe Boris i već s vratiju slavodobitno viče:
.... "Eto, pobijedili smo, sad se vidi što narod želi, dobili smo broj glasova čak iznad svih očekivanja."
.... Tata će uz smiješak:
.... "I ja sam, Borise, glasao za Narodni front, onoj kutiji s koprivama nisam se ni približio, jer koprive mogu da opeku."
.... Šaputalo se o presipavanju kuglica iz "ćoravih kutija" u one "frontovske".
.... "Zar vi možda mislite, gospodine Müller, da bi onaj predratni režim Kraljevine Jugoslavije bio bolji?"
.... "Ne daj bože, Borise, što to pričaš, pa zar ona tamnica naroda?"
.... "Eto, Hrvati, i ostali narodi Jugoslavije, dobili su sada svaki svoju vlastitu državu. Zato sam i ja, gospodine Müller, išao u partizane - da se borim za slobodnu Hrvatsku."
.... "Vjerujem, Borise, da će doći vrijeme kad će Hrvati moći zaista samostalno odlučivati o svojoj sudbini. Samo ja to ne ću doživjeti. Komunizam i demokracija ne idu zajedno. Trebalo bi da čuješ što pričaju moji vršnjaci koji su bili u Rusiji pod Staljinovom strahovladom. Milijuni nedužnih ljudi čame i umiru u najstrašnijim logorima, neki samo zato što nisu pokazivali dovoljno oduševljenja onim njihovim komunizmom, a tek oni koji su se usudili da kažu koju riječ prigovora, ti su ubrzo nestali u čistkama. Dojučerašnji prijatelji prijavljuju jedni druge da bi se dodvorili režimu, da bi koji dan duže ostali slobodni, dok i njih netko ne prijavi. Toga se ja bojim, Borise; što ako ovi naši iz straha od naroda uvedu onaj ruski teror?"
.... Boris se zamisli, a onda samo odmahne rukom i s usiljenim smiješkom reče:
.... "Kod nas ne će biti tako, gospodine Müller, vidjet ćete."
....
....* * *
....
.... Govori se samo o jednoj temi: "Ide se na more!" Treba ponijeti jedino suhu hranu za put. Prijevoz je besplatan. To je poklon nove vlasti. Vozit će se i u teretnim vagonima jer putničkih nema dosta, razletješe se na minama za vrijeme rata. Odlazak na more san je svakog mještanina. Nekada su tamo išli samo imućniji. Sad će, kažu, svima bolje biti. Od bogatih će uzimati i davati svima podjednako. Priča se da u socijalizmu ne će biti bogatih i siromašnih, svi će ljudi biti jednaki. Svatko će raditi prema svojim sposobnostima, a dobivat će prema uloženom radu. A tek u komunizmu?! Tad će biti još bolje - svatko će raditi prema svojim sposobnostima, a dobivat će prema svojim potrebama. Čiča Tomo pita: "A tko će to određivati koliko kome treba; da li onaj kome treba ili oni odozgo? Dobro je dok još ima što dijeliti, a što ako oni koji su stvorili bogatstvo nestanu, tko će onda stvarati bogatstvo? Jer da sirotinja zna stvarati bogatstvo, ne bi bila sirotinja. "Već su ga dva-tri puta zvali u Komitet na razgovor i rekli mu da pazi što priča, da on te stvari ne razumije, i neka drži jezik za zubima. Otad Čiča Tomo samo sebi pod bradu govori, jer posve šutjeti ne može. Omakne mu se po koja kad popije čašicu rakije, te ga jednom na neko vrijeme i u zatvor potrpaše. Od onda malo povlači jednu nogu i teško na nju staje.
.... Franjo Amerikanac priča da se tamo u Americi smije reći da se ne slažeš s predsjednikom Amerike, a ovdje ako pisneš protiv predsjednika općine, odbiju ti bubrege i slome ti barem dva-tri rebra, jer si neprijatelj naroda i opasan za narodnu vlast.
.... "Ma ne pretjerujte, ljudi, smije se i ovdje govoriti kao i tamo u Americi", doda susjed Božo s ciničnim podsmijehom.
.... "Je s' ti lud, hajde probaj, da te vidimo", uzvrate svi u jedan glas.
.... "Možeš i tu reći da se ne slažeš s predsjednikom Amerike pa i nešto još gore o njemu ako hoćeš", uzvrati susjed Božo smješkajući se.
....
....* * *
....
....Trgovine su poluprazne. Nađu se ostatci onih ratnih drvenih tkanina. One od vune sad su prava rijetkost. Dođe švercer i nudi "pravu predratnu tkaninu", stavlja nit na plamen šibice, izvježbanim pokretima tobože je gužva da uvjeri kupca u kvalitet, zateže je, i gle - nema bora. Tamo gdje ta vještina uspije, brzo se i posao zaključi.
.... Dućani za oficire dobro su snabdjeveni. Tu se nađe svakojake robe, što stiže iz ratnih skladišta, njemačkih i ustaških dućana. Ionako za sve robe nema, pa neka je barem za zaslužne bude, za one što su slobodu donijeli. Uveli su "točkice" i karte, dijeli se po nekom sistemu. Mala Tonka iz Savske ulice, poručnikova kćerka, hvalila se punim džepom gumba. Većina im sigurno ne treba niti će im ikada trebati, ali kad se nešto dijeli, treba svaku priliku koristiti, tko zna kad će biti dosta robe da je možeš kupiti po želji. Mi ostali snalazimo se i bez gumba, i bez mnogih stvari. Prekapamo škrinje na tavanu i režemo gumbe s odjeće koju smo već davno odbacili. Prišivamo ih tamo gdje se vidi, na košulji ili bluzi samo dva-tri gornja gumba.
....
.... Stižu paketi iz Amerike, voze ih s pošte na tačkama. Pišu se duga pisma već skoro zaboravljenoj rodbini u dalekoj Americi. Prisjetiše se stričeva i teta koji tamo daleko preko velikog mora žive u izobilju, a o ratu znadu samo iz novina. Kuka se i jadikuje o teškom životu, o haranju svakojakih vojski, o velikoj poslijeratnoj bijedi.
.... Otvaramo paket. Dolazi susjedstvo da makar pogledom doživi čari šarenih haljina, srebrnih i zlatnih cipela, te nekakvih kutijica kojima ni sadržaja ne znaš. Mama vadi komad po komad robe kao čarobnjak vrpce iz crnog cilindra. Ima tu i dugih večernjih haljina s čipkama i svilenim božurima i pasicama, te šiljastih cipela koje su tako uske a šiljci tako dugi da pomisliš kakve li su noge tamo u toj Americi. Petice su tanke i visoke, malo izlizane, ali to će se prekriti s nešto čađe pomiješane s lojem, jer paste za cipele nema.
.... Ne mogu odoljeti, oblačim haljinu i brzo se nađem pred zrcalom. Haljina je preširoka i vuče se po podu. Kako li se tamo dobro jede kad su žene toliko debele!
.... Pri dnu paketa su neke kutijice iz kojih se sipa nepoznati prah. Kutijice su šarene a tekst nerazumljiv. Tu su i neki suhi i tvrdi komadi, koji sliče na koru drveta. Mama čita pismo i ljuti se jer tu joj sestra piše da joj šalje malo mlijeka, jaja i suhoga mesa, a ničega od svega toga u paketu nema.
.... "Izvadili, znači, putem; mlijeko se možda i prolilo, a meni samo ove stare krpe ostavili, i cipele koje ne idu ni na čiju nogu."
.... Tad se netko sjeti starog Franje Amerikanca. Baš nekako pred rat došao je iz Amerike "na urlaub". Htio je natrag, ali se više nije moglo. Započeo rat i morima se razmiliše Hitlerove podmornice.
.... Franjo odmah sve razjasni. U bijeli prah dodaš vodu, i eto ti mlijeka, a od onog žutog praha začas imaš jaja. Ono s mesom ostade još tajna. Probamo kuhati onu tvrdu koru, ali ne pomaže. Nakon dugog kuhanja tek se dalo malo savinuti.
.... "Možda se od toga prave potplati za cipele", reče tata.
.... Zbog haljina zaboravismo lonac na štednjaku. Tek predveče sjetismo se lonca. Onaj tvrdi komad postao je deblji, a kad zarezasmo, nož ulazi kao u pečenje. Dugo u noć slavili smo uz to američko meso, od kojeg smo svi postali žedni. Tada ode susjed Franjo po demižon vina. Sjedi on na čelu stola i nastavlja s nostalgičnom pričom o dalekoj i bogatoj zemlji, o Ellis Islandu, otočiću u njujorškoj luci, gdje se sa strepnjom čeka da ti udare pečat, kojim si primljen u Novi svijet. Sjeća se Franjo dugih redova pred šalterima, kad se u dosadi čitaju po zidovima struganjem upisana imena onih što ovuda prođoše.
.... "Tamo ti i sirotinja može da se obogati", nastavlja Franjo svoju priču. "Moja sestrična Julka otišla je tamo kao malena djevojčica s roditeljima, koji su sa sobom ponijeli samo dva zavežljaja odjeće, bolje reći starih krpa, jer bolje nisu imali. Tata joj se zaposlio u rudniku, a mama je čistila po tuđim kućama. Mojoj je sestrični dojadila bijeda i život u mračnim podrumskim stanovima. Poželjela je vlastiti dom - i sagradila ga, i to od kokošjih jaja. Kupovala je jaja po selima i preprodavala ih u gradu. Jaje do jajeta, i sagradi moja Jula lijep vlastiti dom. Eto, to vam je Amerika. Tko god hoće i svojski se nečeg primi, taj će tamo i uspjeti. A ovdje, u ovoj balkanskoj vukojebini, možeš raditi od jutra do sutra, ali slabo ti se vidi. Ili te ogule poreznici ili zelenaši, ili te čak i rođeni prevari i otme ti gdje stigne."
.... Od ruke do ruke idu slike debelih rođaka, a mama dugo gleda sliku tete Palone, svoje sestre, koja je pred početak prvog rata otišla u obećanu zemlju.
.... "Eh, tamo se negdje dobro živi, vidi samo kako je debela", kaže mama i uzdiše, "a tek ovaj ogroman auto; mlinarev bi topolino stao preko zadnjeg sjedišta."
....
....* * *
....
.... Susjeda Pepa žuri uz naše stube, izgleda kao da preskače po dvije. Otkud joj odjednom tolika snaga? Već iz hodnika viče:
.... "Gospa susjeda, gdje ste?"
.... A kad mama otvori vrata kuhinje, s olakšanjem nastavi:
.... "A tu ste, fala bogu da ste doma, ovo vam moram odmah ispričati. Živa je istina, čula sam od svoje kume Fanike, koja je to čula od župnikove gazdarice, kad je tamo prala veš, da su uhitili gospodina nadbiskupa Stepinca. Šta je ovima, zar su ponoreli, uhititi gospodina Presvijetlog, pa šta će onda tek s nama drugima?"
.... Mama pokušava nekoliko puta da zausti, ali od Pepe ne može do riječi.
.... "Zamislite, gospa Müller, sad su se sjetili; već više od godinu dana kako je rat završio nikom ništa, a sad najednom haps! Pa šta bi komunisti htjeli, valjda da se gospodin nadbiskup upiše u tu njihovu partiju? Priča se da su tražili od gospodina Presvijetlog da se posvadi sa Svetim Ocem i odvoji Hrvate od Svete Stolice. Lijepo, bogme. Sad su se sjetili da je gospodin nadbiskup bio u dobrim odnosima s hrvatskim vlastima za NDH i da je zato kriv. Pa kako mu mogu tako nešto zamjeriti kad dobro znaju kakvo je bilo stanje prije rata za Hrvate i katolike. Gospodin Presvijetli je vjerovao da je došao čas da hrvatski narod ima svoju državu. Kažu da se gospodin nadbiskup tada zauzimao da se humano postupa s pučanstvom drugih vjera, ali ga nisu slušali, pa je dolazilo i do neslaganja s režimom. A to što sada nije baš oduševljen dolaskom komunista na vlast, ne bi mu trebalo tako zamjeriti, pa ni mnogi drugi nisu baš oduševljeni ovim njihovim komunizmom, a kako bi bio gospodin nadbiskup kad komunisti ne vjeruju u Boga. Kažu, kako će vjerovati u nešto što nisu nikada vidjeli. Nevjerni Tome! Kad bi oni znali ono što se dogodilo u Nartu, drukčije bi mislili. Znate, kad je ono Majka Božja sama presudila gdje treba da bude crkva. Svađa vjernika iz dva sela, koja su se za crkvu otimala, prekinuta je tek onda kad je preko noći slika Majke Božje prešla sama u Nart-Jalševac. Tada se ljudi smiriše i lijepo prenesoše crkvu tako da su mještani stali u red, jedan do drugoga, i dodavali ciglu po ciglu; crkvene su predmete prenijeli lijepo u procesiji, a lipov kip s glavnog oltara nosila je najljepša djevojka u selu."