Jesen je već dobrano zakoračila u svoju drugu, hladniju polovicu. U vrtu stoje sitne glavice kupusa, one kržljave koje se ostavljaju, i stabljike preostale od odsječenih glavica, prekrivene bijelim kristalićima mraza. Lišće na stabljikama rajčica smotalo se i posmeđilo, a stabljike vise na svezanim vrpcama od starih krpa.
.... Prašnjavi seoski put blagim usponom vodi prema brežuljku na kojem je groblje. Svakiput pri ulasku na groblje pogled mi padne na travom obrasli humak s već zarđalim željeznim križem, na kojem ni natpisa više nema. To je grob veseljaka Janka, o čijoj se neobičnoj smrti još uvijek rado priča.
.... Za ljetnih večeri subotom, kad je teško rano leći, dok se barem malo ne rashlade zagrijani zidovi kuća, skupljali bi se mladići i djevojke u dvorištu gostionice, a našla bi se tu i harmonika, tako da bi društvo ostajalo do iza ponoći. Djevojke bi pokazivale svoju novu odjeću, a mladići bi se, u stankama između dva plesa, nadmetali pričama o raznim dogodovštinama, ističući svoju snagu i odvažnost.
.... "Što se vi tu riječima nadmećete", javi se veseli Janko, krupniji mladić obučen u široke bijele gaće od domaćega lanenog platna, i u dugu široku bijelu košulju, preko koje nosi mali crni prsluk, a na glavi mu crni šešir s trobojnicom.
.... Isprsi se Janko i predloži da će onome tko donese križ s groblja i odnese ga natrag na isto mjesto, platiti demižon najboljeg vina. Svi šute, nitko se ne javlja, a onda će mali Stevo, sitan mladić ali živ kao srebro, koji nema dlake na jeziku:
.... "Hajde, Janko, da tebe vidimo."
.... Svi se zgledaše. Djevojke prestadoše pričati, čeka se što će Janko reći. Bila bi sramota da vlastiti prijedlog ne prihvati. Malo se uzvrpolji, pogleda na jednu pa na drugu stranu; eto, i djevojke ga gledaju, nema kamo, i padne oklada.
.... Krene Janko prema groblju, vidi se nije mu svejedno. Društvo čeka nestrpljivo, više se i ne pleše. Groblje oduvijek predstavlja misterij, a priče o duhovima, koji se noću kreću grobljem, kolaju od pamtivijeka.
.... Eno se u daljini nazire neka bijela prilika, da, to je on, a na ramenu mu križ, na čijem se vršku, kad dođe bliže, vide ostatci svježe zemlje. Dolazi ponosno i svi ga dočekuju s divljenjem, naročito djevojke. Kod mnogih se mladića primjećuje zavist. Sjedaju za stol, a hrastov križ stoji naslonjen kraj hrabrog mladića, koji uzima veliku kriglu punu vina i, držeći je objema rukama, na dušak je iskapi. Ovako još nije bio žedan. Grlo mu se osušilo i nekako steglo, a i usta su mu suha.
.... "Daj još jednu", nude prijatelji, "trebat će ti hrabrosti da taj križ sad lijepo odneseš natrag i zabodeš ga na isto mjesto."
.... Potegnu mladić još jednu kriglu, ali ostavi malo na dnu, obriše rukavom usta, stavi križ na leđa, i ode, pomalo nesigurnim korakom, prema groblju. Bilo je negdje oko ponoći. Još samo tu i tamo po koji osvijetljen prozor, inače tama, sve već spava, samo osamljen putnik, odjeća mu se bijeli, a na ramenu mu crni križ.
.... Čekaju prijatelji pijuckajući vino, koje još nije plaćeno. Prolazi vrijeme, čini im se malo predugo kako Janka nema, i neke se djevojke uznemiriše.
.... "Možda je malo prilegao na grob", našali se Stevo.
.... Ponoć je već davno prošla, trebalo bi da se Janko vrati, ali u smjeru groblja cesta nadaleko prazna. Svi su zašutjeli, nitko ne govori. Noćna se hladnoća već uvlači pod odjeću, trebalo bi krenuti kućama. Kao da je tamo daleko na istoku nebo postalo malo svjetlije. Začuje se prvi pijetao.
.... "Dečki, idemo da vidimo, tu nešto nije u redu", predloži Stevo.
.... Krene društvo prema groblju, idu i djevojke, znatiželjne su, a i strah ih je da ostanu same.
.... Čim stupiše na groblje, opaze da se na obližnjem humku nešto bijeli. Svi stadoše, a hrabriji priđu. Okrenu mladića i sretnu se s ukoćenim pogledom svoga druga. Hoće ga pokrenuti, ali ne mogu. Dok je zabijao križ u zemlju, kleknuo je a široka se košulja bila prostrla preko mjesta gdje je ranije stajao križ. Kad se htio dići, povukla ga je košulja natrag prema grobu, i taj šok srce nije izržalo. Kažu da je imao najveći pogreb koji se ikad u selu pamti. Mladići i djevojke sakupili su novac i dali postaviti veliki željezni križ. Nitko ne uređuje taj grob, obrasla ga trava, jer potomaka nema. Poneka bi djevojka stavila cvijet na obrastao grob, na drač i travu, u kojoj stoji željezni križ prekriven rđom. Svakiput na Svisvete spustim krišom cvjetić na taj grob.
....
.... Cvijeće se rasulo po humcima grobova, a plamičci svijeća trepere na vjetru. Miješa se miris svježih krizantema s mirisom voska zapaljenih svijeća.
.... Mama se nešto duže moli, a ja razmišljam o pokojnom braci i našim nestašlucima. Kući bismo krenuli tek kad je do nas kroz voćnjake izdaleka dopro već promukao mamin glas. Mama bi se svakiput zabrinula što nas nema, nervozno bi prigovarala, naročito braci: "Nisi oprao ruke!... Zatvori usta dok žvačeš! Ne stavljaj tako velike komade u usta! Ne mljašči dok jedeš; obriši se salvetom, brada ti je masna!... Kako to držiš vilicu, kao da su vile; vilica se drži u lijevoj ruci, a nož u desnoj."
.... Za vrijeme nedjeljnog ručka na kojem su bili teta Marija i tetak Mato, tetak odloži nož i vilicu, pa će, malo ljutito: "Ma ostavi dijete da jede u miru! Kako će jesti kad mu stalno morogaš? Naučit će već, ima vremena."
.... Nakon tih maminih poduka, njena bi nervoza prelazila na nas, te nismo mogli gutnuti hranu; dugo smo je žvakali i premetali s jedne strane usta na drugu.
.... Kad bismo se igrali uz prugu a mama bi već promukla od dozivanja, znali smo što nas čeka: klečanje na kukuruzu.
.... Mama stavi na stol dobro nam poznati lončić sa zrnjem kukuruza i kratko zapovijedi:
.... "Smjesta svatko u svoj kut!"
.... Isipa pažljivo polovicu kukuruza najprije u jedan kut sobe, a onda u drugi i podboči se rukama o bokove, strogo nas gledajući i udarajući cipelom o pod. Krenusmo pognute glave svatko u svoj kut. Kukuruz spretno razgrnemo i kleknemo tako da koljeno dođe na onu malu plohu bez kukuruza.
.... Mama je otišla susjedi Pepi i zaboravila na nas. Mi smo odmah ustali i cijelo se popodne igrali mlina. Već predvečer spazismo kroz prozor mamu.
.... "Brzo na kukuruz!" vikne braco, i eto nas učas gdje klečimo svatko u svojem kutu.
.... "Pa zar vi još uvijek klečite?" upita mama, a u glasu joj se osjeti kajanje. "Hajde, ustajte, zaboga, pa ja sam sasvim zaboravila."
.... Braco se tobože jedva diže, a i ja ga oponašam. Zrnje je ostavilo trag na koži njegova koljena, i on se pažljivo namjesti tako da to mama što bolje vidi.
.... "Ah, ta brbljavica, ona je svemu kriva, ta Pepa; ma mogli ste ustati."
.... "Uvijek govoriš da ne smijemo ustati dok ti ne kažeš", reče braco i gleda me fakinski, a onda će, onako ponizno i otegnuto:
.... "Mamaaa..."
.... "Hajde reci samo što hoćeš."
.... "Smijemo li večeras na predstavu trbuhozborca?"
.... "No dobro, ići ćemo, idem i ja s vama."
.... Nakon trbuhozborca s lutkom nastupio je mršav čovjek s ogromnom glavicom kupusa. Velikim nožem rezao je kriške i halapljivo ih jeo. Gledali smo širom otvorenih usta kako guta velike zalogaje sirovog kupusa. Pojeo je cijelu glavicu. Kad je ustao od stola, imao je ogroman trbuh. Cijela se dvorana grohotom smijala dok se on, obuhvativši odozdo svoj trbuh, s naporom odgegao iza pozornice.
.... "Sada ste vidjeli kako se jede, a ne kao vas dvoje", reče mama uz smiješak.
....
.... Gledamo kroz prozor kako pada snijeg. Padaju krupne pahuljice, kao da netko sipa guščje perje. Braco je zamotan u veliki mamin vuneni rubac, kleči na stolici a nos pritišče uz staklo, kao da želi što bolje vidjeti što se vani zbiva. Kroz njegovo se okno vidi sve ljepše, a pahuljice su krupnije od šake, što je braco uzbuđeno ponavljao. Na mojem se oknu vide obične, nešto krupnije pahuljice, pa sam svakako htjela da i ja gledam kroz njegovo okno...
.... "Mama, sutra idem po nagradu za polugodište", kaže braco.
.... "Ne možeš ovako bolestan", odgovori mama.
.... Molio je i obećavao da će samo uzeti nagradu i odmah doći kući...
.... Mama ga je našla na brežuljku iznad škole, gdje sav prozebao čeka da mu netko dade sanjke "da se samo jednom spusti".
.... Nakon dva-tri dana odvedoše ga mama i tata u bolnicu. Dani su bili dugi kao vječnost, svaki dan sam pitala kad će doći braco.
.... A onda je napokon došao. Tata ga je unio u kuću i položio u krevet. U hodniku mi se braco nasmiješio i malo pomaknuo ruku kao da mi je htio mahnuti. Braco je svaki dan tako jako plakao da se čulo u susjedstvu. Nakon nekoliko dana prestao je plakati. Tada je plakala mama. Kad sam ušla u sobu, braco je ležao na svom krevetu, a na ormariću je gorjela svijeća. Na sebi je imao nove dugačke hlače, bijelu košulju i nove cipele što mu je donio sveti Nikola.
.... Ušla je teta Marija, uzela me za ruku i izvela iz sobe. Lutala sam iz sobe u sobu i tražila nešto čime bih se igrala. Kad mi je mama pričala kako se braco sada igra s anđelima na nebu, i ja sam poželjela da odem na nebo. Rekla sam to mami, a ona me pogladila po kosi i pričala mi o sudnjem danu, kad ćemo se svi tamo naći s bracom i da se tada ne ćemo nikada više rastajati.
.... Kad je počeo padati snijeg, potrčala sam do svog okna. Pahuljice mi se učiniše nekako sitnije nego prije, a onda pogledam na bracino okno; tu mi se pahuljice učiniše krupnijim, ali samo načas, ubrzo su postale sitne, sitnije nego ikad ranije. Nikada više nije bilo onih krupnih pahuljica kao prije na bracinom oknu.
.... Svakiput dok tako na Svisvete stojimo uz bracin grob, čekam da mama ponovi ono što joj je rekao u bolnici: "Mama, nosi me tamo gdje ne ću umrijeti."
....
.... Mama stavlja cvijeće na grob Petra Weicha, svoga nesuđenog svekra. Njegov sin Matija bio je preko ušiju zaljubljen u ljepuškastu Leni, moju mamu. Matija je bio radnik, i mama se bila odlučila za činovnika.
.... Kao da gledam kako se pred našom kućom pojavio pogrbljen starac, sijede duge brade i bijele, davno nepodšišane kose, s platnenom torbom preko ramena, oslanjajući se na štap, bolje reći prut, koji je našao negdje u šumarku. Ogleda se nesigurno, a onda će prema našoj kući. Premješta štap u lijevu ruku, a desnom neodlučno zakuca na vrata.
.... "Hvaljen bog!"
.... "Navijeke!" odgovara mama.
.... "Je li ti mene poznaješ, Leni?"
.... "Ne znam; a joj, pa vi ste Petar, Matijin tata. Prepoznala sam vas po glasu. Uđite!"
.... "Ne ću ovakav, hvala, Leni. Nisi se ništa promijenila, lijepa si kao nekad, a ja sam se bojao da te ne ću prepoznati... Nego, htio sam te nešto zamoliti. Tu od susjeda sam čuo da je i ona stara drvena kuća preko puta vaša, pa bih te molio da li bih u njoj, kad je kišno i hladno, mogao prespavati. Za hranu se ja snađem."
.... "Dođite, Petre!"
.... Išli su polagano, koliko su, uz pomoć štapa, mogle Petrove staračke noge.
.... "Evo, ovdje će vam biti udobno za spavanje, možete tu biti kad god želite, a ne samo onda kad je kiša."
.... Petar je stao pred visoki drveni prag i uhvatio se rukom za vratnik.
.... "Kako je ovdje ugodno, a sijeno miriše kao nekad u mojem sjeniku."
.... "Uzmite, toplo mlijeko će vas okrijepiti."
.... "Hvala ti, Leni. Znaš, sada, kako sam star, najviše volim mlijeko."
.... Sjeli su na klupu u hladovinu stare lipe.
.... "Pa, pričajte, Petre!"
.... "Leni, teško mi je govoriti o svojim mukama, ali tebi ću reći. Kad su mi komunisti oduzeli dućan, otišao sam sinu Matiji, ali me za kratko vrijeme njegova žena istjerala iz kuće. 'Petero nas je u jednoj sobi, a ni sami nemamo što jesti', rekla je. Tako sam otišao. Ovako je bolje. Ne mogu podnijeti da nekome smetam. Ti samo reci, Leni, ako ti budem smetao."
.... Jutrom dok je svanjivalo, a mi smo još spavali, odlazio je starac i po cijeli dan provodio na kolodvoru. Sjedio je na peronu i drhtavom staračkom rukom pružao staru kapu:
.... "Pomozite siromahu, i vama će bog pomoći!"
.... Kad se smračivalo, nečujno je, kao da se prikrada, dolazio na sjenik. Na klupi bi ga dočekao lončić toploga, tek pomuženog mlijeka.
.... "Hvala ti, Leni, neka ti bog plati!" uzdahnuo bi i rekao i onda kad je tu bio sam.
.... Jedne smo noći čuli pticu "čovekaricu". Vjeruje se da na taj znak netko u blizini umre. Navečer idućeg dana donijela je mama šalicu topla mlijeka. Na svom ležaju od sijena ležao je mršavi starac, ležao je nepomično, nije se obradovao maminom dolasku. Njegove ukočene oči, širom otvorene, kao da su pitale: "Zar nije moglo biti drukčije?"
.... "Ja ću upaliti svijeću, a ti javi Matiji", reče mama tati.
....
.... "Kako se to dogodilo, reci mi, Leni", upita Matija kad je stigao.
.... "Samo je zaspao", odgovori mama.
.... "Teško mi je, Leni, to je za mene velik udarac i sramota."
.... "Ovo je ostalo iza tvoga oca", rekla je mama pružajući mu mali zavežljaj od krpe.
.... Matiji se oči ovlažiše a ruka mu zadrhta kada je iz zavežljaja vadio lulu i drveni pečet na kojem je pisalo: PETAR WEICH - trgovac.