Kad sam ušla, Stana je sjedila za pisaćim stolom, glavu je podbočila rukama, gledala u ploču stola i jedva mi odgovorila na pozdrav. Po podu su ležale razbacane knjige i papiri, a na stolu pred Stanom stoji otvorena bilježnica. Sjećam se jedne od nekoliko strofa ispisanih Borisovim rukopisom:
....
....Živio nam ti, Staljine, druže,
....od svih ljudi da poživiš duže,
....da osvojiš zemlje cijelog svijeta,
....da posvuda blagostanje cvjeta.
....
.... "Noćas su odveli Borisa", kaže Stana tiho. "Našli su Borisove pjesme o Staljinu. Evo, pogledaj, zar zbog te pjesme hapse, a još jučer bi je i oni zapjevali? Ovu bilježnicu, srećom, nisu našli; uzeli su, doduše, te iste pjesme, ali umnožene."
.... Nakon nekoliko dana pozvaše Stanu u Komitet.
.... "Drugarice Stano, drugovi smatraju da ti nisi znala za Borisov stav prema Rezoluciji Informbiroa, da si poštena drugarica i vjerna našoj Partiji, što možeš dokazati svojim daljnjim držanjem. Mnoge drugarice čiji muževi izdadoše našu Partiju zatražiše razvod braka. Razmisli o svemu pa navrati za koji dan."
.... Dvije godine nismo čuli ni riječi o Borisu.
....
.... Nagnuta nad koritom trljam komad rublja o rifljaču od pocinčanoga rebrastog lima u bukovom okviru, kosa mi pada na oči, a znoj kaplje u korito. Leđa mi se ukočila, pa se tu i tamo ispravim da se bol ublaži. Netko zakuca na vrata. Požurim da otvorim, trebalo je da se Robert vrati iz škole. Na vratima mršav, neobrijan muškarac. Prestrašim se i ustuknem. Boris!
.... O boravku na Golom otoku Boris u početku nije htio govoriti. Morali su dati obavezu da to ne će nikada nikom spominjati. Bio je to teret koji se teško podnosio. A onda mi jednog dana primakne stolicu, kao da želi da budemo što bliže, da ne bi tko čuo:
.... "Kad nas ono uhitiše, odvedoše nas u podrum Komiteta. Tu su nas satima preslušavali o našem stajalištu prema Rezoluciji Informbiroa. Govorili su nam o nekakvoj našoj suradnji s Rusima protiv naše Partije. Čuo sam optužbe za stvari o kojima nisam ništa znao. Čim bi tko pisnuo riječ objašnjenja, izderali bi se i zaprijetili. Šutke smo morali slušati teške neosnovane optužbe. A onda nas jedne noći povezaše lisicama, po dvojicu, i potrpaše u stočne vagone. Stajalli smo jedan do drugog, ne mogavši ni na pod sjesti. Već prilikom kretanja nastade gužva, jer kako ono lokomotiva krenu, ljudi posrnuše i neke prignječiše. Izmiješaše se jauci i psovke. Počesmo se znojiti jer nije bilo zraka, one male prozore zabiše daskama, pa je zadah znoja postajao sve nesnosniji. Stajao sam bliže onom zabijenom prozorčiću, pa sam ponekad, uz velik napor, propinjući se na prste virio kroz uske razmake između dasaka, ne bih li udahnuo barem malo zraka, da se uvjerim da izvan ovog pakla postoji još nešto drugo. Jurili smo kraj manjih stanica ne zaustavljajući se. Na sporednim kolosjecima radili su zarobljenici - Nijemci. Udarali su pijucima o kameni nasip. Kako li sam im tada zavidio, sve bih dao da sam tamo, na njihovu mjestu... Ta vožnja vlakom odužila se, a onda je došlo ono što se ne može izbjeći: prirodne potrebe tijela, najprije mokrenje, mokrili smo jedni po drugima, vikali i gurali se, jer svaki je želio da mu susjed mokri nekamo drugdje, ne baš na njega. A onda je došlo i ono još gore, jedni su skidali hlače i praznili crijeva, a drugi hlače nisu ni skidali. Strašan smrad ispuni ionako već nesnosno smradni prostor. Glad i žeđ, što je u početku bilo ono najgore, sad je beznačajno prema ovom paklu... Nakon beskrajno duge vožnje zaustavi se vlak i zveket zabravljenih vratiju prenu nas iz letargije. Dođosmo na palubu broda, onako po dvojica spojeni lisicama, i nađosmo se pred otvorom na podu, u kojem su nestajali oni ispred nas. Na rubu otvora malo zastadosmo, no netko me grunu u leđa, i ja poletim u otvor te povučem i svog druga. Padosmo na nešto meko, netko ispod nas jauknu, i ja nagonski skočih ustranu. Gotovo u istom trenu sručiše se nova dvojica. Jauci i zapomaganje ispunjaju mračni prostor potpalublja; nekom puče ruka, nekom noga, poteče krv iz usta, nosa, glave. Kad brod krenu, tek tada nastade pakao. Mnogi se onako svezani isprepletoše i ne mogavši se rastaviti, leže na tlu jedni na drugima, kunu, jauču i stenju. Već u početku vožnje nekima je pozlilo od ljuljanja broda, i onda ponovo sve ono iz vagona, najprije uz povraćanje jednih po drugima. Pomislio sam da nas voze nekamo na pučinu i da će nas tamo pobacati u more. Najprije se zgrozih, a onda mi se to učini kao pravi spas. Ni to još nije bilo ono najgore. Kad se otvori poklopac na palubi, odozgo viknu snažan glas: 'Izlazi!' Dvojica skoče među nas i počeše izvlačiti ljude. Jauci postadoše glasniji, misliš da će ti iščupati ruku iz tijela, jer svi smo se u gužvi spleli, ne možemo se pomaknuti. Stražari bijesno viču i udaraju cipelama u rebra, vuku ruke, i jedva se tu i tamo odvoji po neki par. Izađosmo nekako na palubu i ugledasmo naš lijepi plavi Jadran obasjan suncem. Gore, na obali, stoji grupa ljudi, mašu i nešto viču. To je valjda doček drugova koji stigoše prije nas? Obučeni su kao robijaši. Skinuše nam lisice, i mi krenusmo stazom. Kad dođosmo bliže onoj grupi ljudi, vidimo da stoje u dva reda, a u rukama im prutovi. Dočekao nas je dugi špalir robijaša s batinama u rukama. Vikali su bijesno: 'Dođi, bando, izdajniče, prebit ću ti kosti...' Trebalo je proći kroz tu razjarenu rulju. Kako li su samo bjesomučno tukli, kao da se žele iskazati. Trčao sam koliko sam mogao, a kad bi drug ispred mene pao, zastadoh, no udarac me prenu, preskočim druga i ponovo potrčim, jednom rukom čuvajući oči, a drugom vrat, jer pogodi li me po vratu, znam da nema spasa. One što padoše, udaraju cokulama u bubrege. Ne bih nikada pomislio da se može smrt tako željeti. A tek smo stigli, što nas sve još čeka? Da sam zaista kriv, možda bi mi bilo lakše, možda bi se pojavio onaj prkos koji ti pomaže da trpiš. Ovako sve to još više bol i vrijeđa; zar sam se za to borio, zar sam za to jurišao na bunkere, ne mareći za život, da bi se ostvarili oni divni ideali slobode i pravednosti. Pravednost!? Što me ovo zadesi ni kriva ni dužna?!... Radilo se na kamenjaru, bez obzira da li sunce prži ili kiša pada. Ne znaš što je teže izdržati. Najgore je što nema dosta pitke vode. Kamena prašina ulazi u usta i pali u grlu. Kišu čekamo kao dar s neba, a kad padne i odjeća se smoči, osjećaš je kao hladne obloge po tijelu, koji u početku blaže, ali ubrzo neugodno hlade, a nemaš se gdje osušiti. Bez obzira na teškoće, najbolje je šutjeti jer te tako možda ne će primijetiti. Bilo što rekao, odmah će dreknuti da buniš ostale. Kapoi su također robijaši. Misliš imat će obzira, u istom smo sosu, no gori su od najgorih milicionera. Udaraju za svaku sitnicu, često i bez ikakva razloga, jer što više tuku, to je za njih bolje, na tuđim patnjama grade "karijeru". Sav svoj bijes i mržnju iskaljuju na starim drugovima, na svojim suborcima... Neki potražiše spas u skoku sa stijene. Za njih to bješe pravo izbavljenje. Nema više žege ni hladnoće a ni bolnih udaraca štapom. Jedan hrabri skok i svemu je kraj. Prilazimo rubu provalije, skidamo svoje robijaške kape i gledamo u dubinu. Tamo dolje duboko, na dnu, mirno leži drug, baš kao da spava. Neodoljivo mami mir njegova tijela i dubina provalije. Eto, samo nagneš tijelo i u trenu ničeg više nema. Ne znam da li strah ili tračak nade prevagne i tako ostanem stajati gledajući u dubinu, tupo i bezvoljno, a onda se okrenem i krenem stazom prema groznom boravištu... Kada sam saznao da Stana traži razvod, bilo mi je žao što nisam na stijeni. Skočio bih tada bez imalo straha i bez oklijevanja. Stana mi je bila oslonac i nada, onaj zadnji stup na koji sam se oslanjao. Te sam noći nemirno spavao, a u kratkim razdobljima sna mučiše me teške more. Dio noći ležao sam budan. Zaspao sam tek pred zoru i sanjao lijep san: Sjedim kao dječak visoko na grani kestena i pun sebe gledam dolje, a ti tamo stojiš, i tiho mi kažeš sa strahom u glasu: 'Pazi da ne padneš!' Ujutro sam sebi obećao da ću paziti da ne padnem sa stijene. Navečer, na povratku s posla nešto sam se zamislio i malo zaostao. Prenu me glas kapoa: 'Hajde, lijenčino, požuri, nisi ovdje na odmoru.' Nekako sam brže poslušao, tako da sam čak i požurio. Prkosa nestade, postao sam popustljiv želeći da izbjegnem sukobe. 'Pjesma! vikne kapo. Neki od straha zapjevaše. Tada sam prvi put i ja tiho zapjevao."
....
....* * *
....
.... "Zdravo, Robert. A gdje ti je torba? Zašto plačeš? Opet su ti vikali da si Švabo?... Udario si Marka? Za to ga nije trebalo udariti. A onda su oni tebe, i eto ti pravoga malog rata. Nije to ništa. Sva se djeca tu i tamo posvađaju, a ponekad i potuku. Da, da, i mi smo bili isti takvi dok sam bila stara kao ti. To što ti je rekao da si Švabo nije ništa ružno. Naši su djedovi došli ovamo iz Njemačke, a ovdje sve one koji imaju njemačko podrijetlo nazivaju Švabama. No, dobro, hajde sad prestani plakati, operi ruke pa ćemo ručati. A onda idemo po tvoju torbu. Opet je ostala u školi, je li? Možda će te zanimati što imamo za ručak... Tako vidiš, sad si ti opet moj veliki dečko. Smijati se treba, a ne plakati. Za ručak imamo knedle sa šljivama, ili, kako je oma govorila, cvečkenknedle; kao da sam znala da moj mali ratnik dolazi iz teškog okršaja umoran i gladan. Baš ono što ti voliš. Tako vidiš, smijati se treba."
.... "Mama, dečki se uvijek hoće igrati samo rata. Ja se ne volim više igrati rata jer svakiput odrede da ja budem Nijemac. Marko hoće svakiput da ja poginem, i to tako da me on ubije. Kaže da su Nijemci ubili njegovog tatu, i da zato on mora svakiput ubiti mene. Mama, je li moj tata ubio Markovog tatu?"
.... "Naravno da nije. Pa nemoj se ti odmah zato tući."
.... "Zar da mirno stojim dok me oni tuku?"
.... "No dobro. Hajde operi ruke pa da navalimo na te knedle dok se ne ohlade."
....
....* * *
....
.... Ostala sam nešto duže da završim ugovore koje je trebalo poslati strankama. Do mene dopire razgovor između Borisa i njegovih roditelja. Razgovor postaje sve glasniji. Lecnula sam se kad sam razabrala da se Boris želi oženiti. Zašto se ja zbog toga uznemiravam? Za nekoliko dana diplomirat će i postati svoj čovjek.
.... "Možeš koju hoćeš, ali nju ne!" rekla je Borisova mama, gotovo vičući. "Bila bi to sramota za tebe i za cijelu našu obitelj. S tom njenom prošlošću ne bismo mogli živjeti. Izgubit ćemo klijente i pasti na prosjački štap. A i vlasti će nas poprijeko gledati oženiš li ženu sa švapskim fačukom. Trebala je prije razmisliti. Voljeli smo je kao rođeno dijete, ali ovo ne možemo i ne smijemo prihvatiti. Pazi da ne napraviš nešto nepromišljeno, jer povratka više nema. Ako ne poslušaš, sam ćeš biti svemu kriv."
.... Ja sam, dakle, ta žena sa švapskim fačukom.
.... Pobjegla sam iz te kuće sa željom da nikad više u nju ne stupim. Cijelu noć sam preležala budna. Razmišljala sam kako da s Robertom nekamo nestanem. U ušima mi odzvanjaju riječi Borisove mame: "Pružili smo joj ruku da joj pomognemo, a ona nam uzvraća time što nam želi upropastiti sina. Gdje je tu trunka morala, a da o zahvalnosti i ne govorimo."
....
.... Na posao nisam išla, onamo ne mogu više. U subotnjem broju Narodnog lista pročitala sam oglas za radno mjesto pomoćnika ili pripravnika kod odvjetnika Švaleka u Zagrebu.
.... Vrata mi otvori muškarac srednjih godina, nižeg rasta, čvrsto građen i malo proćelav. U lijevoj mu ruci naočale, a desnu mi pruža:
.... "Ja sam doktor Švalek, izvolite, gospođo Miler."
.... Dugačak hodnik sa stolicama za stranke. Zanima me tko s njim radi, kakvi će mi biti kolege. Vjerojatno je primijetio dok sam se diskretno osvrtala.
.... "Ah, momentalno sam sam. Gospodin pripravnik je bolestan, i to baš sada kad je posla preko glave. Zato sam i dao oglas. Ove poslove ne mogu nikako sam na vrijeme završiti. A i kad je gospodin pripravnik ovdje, imamo obojica pune ruke posla. Ponekad radimo i naveče. No, ne bojte se, u troje će to ići brže. Odmah da kažem, ako se radi duže, to se posebno plača... Izvolite, gospođo Miler, ovdje uz prozor da se bolje vidimo. Znate, baš sam vas ovako zamišljao. Kažete, sama ste, mislim s obzirom na supruga; živite s tatom i imate lijepoga malog sineka. Lijepo. To su već poeni u vašu korist. Znate, udate žene imaju više obveza, a i muževi su često ljubomorni. Moj posao ne može čekati. Ako treba, ostaje se, kao što rekoh, i malo duže naveče. Kad tramvaji više ne voze, odvezem ja gospodina pripravnika svojim autom. U najgorem slučaju, što ne mora biti baš najgore, može se i tu u kancelariji na ovom otomanu prespavati... Gospodin suprug nije, nadam se, bio od onih na koje se danas poprijeko gleda, mislim, ustaša? Znate, i mene kontroliraju. Teško je dobiti privatnu advokatsku kancelariju. Izgubiti je mnogo lakše. Zato sam malo oprezniji. Vi me shvaćate, zar ne? Sigurno vas zanima plaća? Naravno, pa zato čovjek i radi. Novac nije u pitanju. Sve ovisi o vama."
.... Gospodim Švalek polagano ustaje, odlazi do ormara, otvara ga i prilazi mi sa svežnjem novčanica. Nudi mi novac kao predujam. Gleda me širom otvorenih očiju, a lijevu ruku stavlja mi na rame. Govori o svojoj osamljenosti, o dosadi bračnog života, o svojoj supruzi, koja samo čita nekakve ljubavne romančiće, a u ljubavi daje tako malo da on već odavna osjeća da je njihov brak puka formalnost. Supruga, pak, njega krivi da je stalno nad svojim papirima, i da za nedostatak njegove ljubavi mora tražiti nadomjestak u papirnatoj ljubavi iz romana.
.... Ustala sam i na brzinu se oprostila. Otišla sam s hladnim:
.... "Zbogom, gospodine doktore!"
....
.... "Zdravo, druže Miler. Najprije da vam zahvalim za vašu ažurnost. Mislim na onu pošiljku željeznicom... A što se vaše kćerke tiče, ne mogu vam zasad ništa određeno reći. Znate, nije član Partije, a i biografija je malo neodređeno napisana. Da, čuo sam da niste odali neke drugove željezničare u toku rata, ali to ste bili vi, a vaša kći je ipak druga osoba. Osim toga priča se nešto o njenoj prošlosti iz toga vremena. Ne mogu vam dati neke veće nade. Nazovite za koji dan, pa ćemo vidjeti."
....
.... "Zdravo, druže Miler. Da, molbe smo razmotrili, ali tih je mladih toliko navalilo, pa su time i izgledi znatno manji. Žao mi je, uzeli smo jednu kandidatkinju koja zbog društvenih obaveza nije još, doduše, diplomirala, ali ima još svega dva-tri ispita."
....
.... "Biografija, druže Miler. Priča se o vanbračnom djetetu vaše kćerke s oficirom Wehrmachta. Znate, nameće se pretpostavka da je vaša kćerka još uvijek emocionalno vezana za oca svog djeteta, a možda gaji čak i neke nade. Takva bi se osoba teško uklopila u ova naša nova društvena kretanja. No, neka se vaša kći angažira u dobrovoljnim društvenim aktivnostima, pa će se tako možda za neko vrijeme stvoriti o njoj dobro mišljenje. Svaka čast stručnosti, ali mi moramo prvenstveno voditi računa o kadrovima koji će se zdušno zalagati za ostvarenje ciljeva koje nam postavlja Partija, i sve što je imalo sumnjivo moramo onemogućiti već u začetku. Naši neprijatelji dižu pomalo glave, pa moramo biti oprezni. Ima još uvijek onih koji bi željeli povratak na staro. Eto, tako vam je to, druže Miler, vi me, nadam se, shvaćate. Oh, ja sam se tu raspričao, a vi stalno stojite. No, sad smo već ionako završili s razgovorom."
....
.... "A, vi ste došli, druže Miler. Drago mi je da ste mi time dali priliku da vam zahvalim na zauzimanju za naše pošiljke željeznicom. Samo, trebala je mala sama doći, pa ne stidi se valjda. Možda bismo tada lakše rešili to pitanje zaposlenja. Ta ne verujete i vi valjda u priče o meni u vezi s mladim kandidatkinjama. Ljudi su pakosni i svašta pričaju. A recite mi, molim vas, druže Miler, zar je baš tako velik greh da zdrav muškarac poželi zgodnu mladu ženu? No, daleko od svih onih priča koje o meni kruže. Samo vi bez straha pošaljite drugaricu kćerku."
....
.... "Zdravo, drugarice Miler. Dakle došla si sama, bez tate, tako vidiš. Pa nisi ti više devojčica, koju tata mora za ruku voditi. No, dobro, pokušat ćemo nešto. Bilo bi šteta da ovako lepa drugarica sedi doma u zapećku. Hajde da razmotrimo tvoj slučaj. Vidim da si bila dobar student, diplomirala si u relativno kratkom roku, iako pravo nije baš lak studij. To sada i sam osećam, upisao sam drugu godinu, testiram semestre, samo nemam vremena za ispite. Što ćeš, teško je biti društveno angažovan i studirati. Ja sam, sticajem okolnosti, upao među one kojima je društveni rad iznad ličnih interesa. Najpre interesi zajednice, a onda sopstveni interesi, ili 'vlastiti', kako vi to Zagrepčani kažete... Jesi li za čašicu likera? Imam još malo onoga iz uvoza. Za posebne goste, naravno... Ne piješ,baš ništa? Šteta; bogami, neke naše drugarice i te kako potegnu. Za 8. mart je kod nas tako veselo da se peva do kasno u noć. Uostalom, videćeš to najbolje sama... Što sam se ja tu raspričao, a ti si, vidim, kao na iglama. Evo, sad ćemo mi to, samo da još jednom malčice zavirimo u tvoje 'papirčeke', kako vi to Zagrepčani kažete. Znaš, ja sam iz Niša, to ti je u srcu Srbije, no eto, postavili me ovde jer trebaju poverljive ljude, kažu drugovi, pa da malo pripazimo kako ovdašnji misle i rade. Ima, na žalost, ljudi i na odgovornim mestima koji još uvek priželjkuju povratak na staro. S Hrvatima nisi nikad načisto. Još uvek ima onih, čak i tamo gore, koji sanjaju o nekakvoj slobodnoj Hrvatskoj, iako bi im bilo bolje da se mane ćorava posla... Opet se ja raspričao, a ti nestrpljiva. Eto, sad ćemo mi to. A, ti si već radila; dakle, diploma prava, praksa u advokatskoj kancelariji, e, bogami, takvih baš nemamo previše. Lepo. Bogami. Nego, drugarice Elizabeta, ako te smem zvati imenom, mislim da imaš lepe stručne kvalifikacije i da problema ne bi trebalo da bude. No, znaš kakvi su ljudi, priča se koješta. Taj drugi deo razgovora mogli bismo ostaviti za drugu priliku. Sad baš ni nemam više vremena, čekaju me neke obaveze, tu su još i dva sastanka u toku popodneva. Posle toga sam slobodan. Predlažem da postupimo po staroj izreci i da spojimo ugodno s korisnim. Ukratko, pozivam te na večeru. Može kod mene u stanu, samac sam, nitko nam ne će smetati... No, dobro, ne moraš se odmah tako namrštiti. Onda neka to bude u nekom mirnom lokalu izvan grada. Što? Nećeš? Odbijaš moj poziv? To još nisam doživeo. Mnogima sam učinio uslugu, i nijedna se nije požalila. Dobro, drugarice Miler, pogledat ću tvoje dokumente, pa ću ti pismeno odgovoriti, jer ti se sa mnom usmeno, izgleda, ne sviđa."
....
.... Netko tiho pokuca na vrata. Boris! Pozdravili smo se a da ga nisam ni pogledala. Sram me je nakon svega onog što sam čula one večeri od njegovih roditelja. Zna da sam sve čula, primijetio je kad sam odlazila. Moli me za razumijevanje i govori mi o svojim ozbiljnim namjerama. Otići će od kuće, osamostalit će se, i ne će se obazirati na mišljenje roditelja.
.... Njegovu ponudu za brak ne bih mogla prihvatiti jer bi to za njega značilo gubitak mogućnosti da naslijedi dobro uvedenu advokatsku kancelariju svog oca. Udaja ne dolazi u obzir i zato što se još uvijek nadam povratku Alfreda.
.... Nakon posjeta kancelara Adenauera Moskvi, pričalo se da se pregovara o puštanju njemačkih zarobljenika. Nakon deset godina zarobljeništva zarobljenici će biti vraćeni u svoj zavičaj. Dakle, već iduće godine. Ako je živ, Alfred će se sigurno javiti.
.... "Dobro, Lizo, čekat ću, bez obzira kako dugo. Ne moraš mi sada ništa reći, samo te molim da ne kažeš 'ne'. Ostavi mi barem malo nade", kaže Boris, i nastavi: "Onda sam mislio da je, što se nas tiče, sve jasno, odrasli smo igrajući se i učeći zajedno. Osjećao sam kao nešto prirodno, što se samo po sebi razumije, da će uvijek tako biti. Onda je došao Alfred. Visok, otmjen, u oficirskoj uniformi, s visokom oficirskom kapom, sa željeznim križem na prsima i šarmantnim osmijehom, te moja mala prijateljica pade kao ratni plijen. Nemoj se ljutiti, pokušavam se malo našaliti."