Prvi sniježak zaleprša, ali ga dočeka još uvijek topla zemlja i on se rastopi. Robert želi sanjke. One u trgovinama su skupe. Odgađam kupnju uz obećanja: "Samo da mama zaradi još malo novaca, tada ćemo u dućan po sanjke."
.... Naveče pišemo pismo svetom Nikoli. Robertove cipele, čiste i sjajne, stavljamo u prozor. U njih će sveti Nikola spustiti poklon.
.... Netko zakuca na prozor.
.... "Tko je?"
.... "Sveti Nikola", odgovori glas izvana.
.... Robert potrči k vratima i otvori ih.
.... "Sanjke! Mama, dobio sam sanjke!" uzviknu Robert radosno, a onda izađe u dvorište, odakle se ubrzo čuo uzvik oduševljenja:
.... "Hvala ti, striček Boris, što si svetom Nikoli pokazao put do naše kuće."
....
.... Kad su noći vedre, tad zahladi, a snijeg koji padne obično ostane. Osvanu lijep sunčan dan. Poslije podne vjetrić se smirio i u toploj zimskoj odjeći vani je ugodno.
.... Kad smo odlazili od kuće, okrenula sam se i vidjela tatu kako stoji na stubama i gleda za nama. Bijela staza, ugažena pretežno od dječjih cipela i sanjki, vodi kao duga krivudava traka prema brijegu iznad sela.
.... Na brijegu mi se sakriše iza debelog stabla. Dočekaše me grudama.
.... "Lijepi ste mi vi kavaliri, vas dvojica protiv jedne dame."
.... "Striček Boris, idemo i mamu uzeti u našu grupu."
.... "Ne znam da li bi pristala da nam se pridruži", odgovori Boris sa značajnim osmijehom.
.... Robertov zvonki dječji smijeh, grudanje i radosno sanjkanje učinili su da osjetim toplinu potpune obitelji. Je li to sudbina što se s nama tako poigrava, po nekim svojim čudnim zakonima, a da smo ponekad toliko nemoćni da joj usmjerimo tok? Tada me obuze strah; što ako mi Boris predloži brak? Bojim se da bih u ovakvim trenutcima mogla popustiti.
.... Vraćamo se kući istom stazom, samo sada nešto proširenom. Robert je poželio da sam vuče sanjke. Razmišljam o tome kako vrijeme leti, kako smo Boris i ja kao djeca trčali ovako sa saonicama, a sad smo tu sa svojim brigama i pitanjima, na koja je teško odgovoriti.
.... "Robert je živahno i veselo dijete, užitak je gledati ga. Je li uvijek tako raspoložen?" upita Boris.
.... Slagala sam, rekla sam da je uvijek takav. Tako je veseo bio samo onda kad je Boris bio s nama. Ali kako da to priznam.
.... Tada će Boris:
.... "Znači da mu moje prisustvo ne smeta, tako se slobodno vlada, kao da smo uvijek zajedno."
.... "Ti si nam stari prijatelj, pa se Robert navikao. K nama ljudi rijetko dolaze, tako da nam ti dođeš kao stari znanac, dobar striček, i dobar prijatelj svetog Nikole."
.... Boris me primi za ruku, zaustavi se, okrene se prema meni i uhvati mi i drugu ruku. Zar je došlo ono čega sam se pomalo bojala? Predlaže da budemo uvijek ovako zajedno, nas troje. Govori polagano, naglašavajući svaku riječ, kao da se boji prestati govoriti, da ne bih ja onda započela. Rekao je na kraju da niječan odgovor ne bi podnio, i pri tom se nasmiješio.
.... A što da mu odgovorim? Kako da mu objasnim ono što osjećam? Što ako pristanem a jednog mi se dana javi Alfred? A možda je ovo sada jedina prilika da osnujem obitelj i da svome djetetu osiguram sretno djetinjstvo?
.... Boris postavlja izravno pitanje hoću li se udati za njega. Očekivala sam da će to pitati, no ipak me pitanje zateklo nespremnu. Šutjela sam neko vrijeme, a onda će Boris:
.... "Postoje samo dvije mogućnosti, Lizo, da želiš ili da ne želiš. Do sada si valjda došla do nekog zaključka. Volio bih da mi odmah kažeš."
.... "Ne znam ni sama što da ti kažem. Vidim da te Robert voli, veseli se kad nam dođeš; očekivala sam taj tvoj prijedlog i ponekad sam mu se radovala, a onda opet dođu druge misli."
.... "Ako je samo radi Roberta, onda mi to odmah reci. Tada brak ne bi imao smisla. Možda bismo Robert i ja bili zadovoljni, ali kako dugo, gledajući tebe stalno zamišljenu?"
.... Ovih sam se riječi prestrašila. Učinilo mi se da ih je suviše olako izgovorio. Očekivala sam uporno nagovaranje i uvjeravanje, a ne ovako, skoro ravnodušno ponašanje. Je li to možda samo psihološki trik, taktika iskusnog ratnika u borbi protiv slabačkog protivnika?
.... Rekla sam mu da pristajem ali da vjenčanje bude na proljeće, za moj rođendan.
.... "Lizo, smijem li te sada poljubiti?"
.... Ne čekajući odgovor, privinuo me k sebi, tako čvrsto da mi je dah zastao, i poljubio me.
.... Ulazimo u dvorište držeći se za ruke. Na vratima stoji tata, smješka se, kao da sve već zna. Čestitao nam je i rekao da smo staromodniji od njega. On to već odavno očekuje, a nama, eto, treba cijeli vijek.
....
.... Snijeg je svojim bijelim pokrivačem sakrio blato i prljavštinu. Ne čuje se klopotanje šinjama okovanih kotača zaprežnih kola. Bijela snježna traka i tragovi od saonica pružaju se niz ulicu. Po granama kestenova prosuo se snijeg i inje, kristalići bljeskaju kad proviri škrto zimsko sunce, te drvored sliči na red okićenih borova obasjanih mnoštvom plamenčića svijeća. Kao da priroda želi da nadoknadi ono čega više nema. Borovi se više ne kite za Božić. Napuštaju se vjerski običaji a Božić se slavi tajno u četiri zida, nakon što se ljudi vrate s posla, jer Božić je sada radni dan.
.... Boris je donio maleno smrekovo drvce, koje smo na badnjak navečer Robert i ja kitili. Ovaj put ga nismo stavili uz prozor da ga se ne bi vidjelo izvana. Ispod bora na hrpici slame stoji kao i svakog Božića Alfredov psić od jantara.
.... Doček nove godine bit će u Domu Armije. Boris me nagovara i moli da pođemo na doček. Ne mogu pristati, ne još sada, barem još ove godine. Izgovaram se na prehladu i glavobolju. Znam da mi Boris ne vjeruje, no nije uporan, kao da me razumije.
.... Na Sveta tri kralja župnik obilazi katoličke kuće da ih posveti, da u novu godinu uđu s božjim blagoslovom. Prije rata i za vrijeme rata išao bi župnik redom od kuće do kuće. Sada nije više tako jer se mnoge obitelji boje nove vlasti, a neki stupiše u Partiju i prekinuše s crkvom.
.... Svećenik sa crkvenjakom obilazi kuće i ulazi samo onima koji su ga pozvali. Crkvenjak je na gornjem rubu vrata ispisao uobičajeni natpis: 19+C+M+B+55.
.... Svakiput prilikom blagoslova kuće sjetila bih se događaja iz djetinjstva: Nakon posvete, kad je mama velečasnom zahvalila i dala crkvenjaku novac, progurala sam se do župnika i samouvjereno rekla:
.... "Gospodine velečasni, ja znam što znače ona tri slova na vratima."
.... "Lijepo, hajde da čujemo!"
.... "Caspar, Melkior i Baltazar."
.... Župnik me pogladi po kosi, blago se smiješeći, i pruži mi lijepu sličicu u boji, na kojoj je bio Isus s velikim srcem na prsima, iz kojeg je zračila svjetlost.
.... "Kaži 'hvala' gospodinu velečasnom", podsjeti me mama.
.... Jednom kasnije, dok sam prekapala po uspomenama, naiđem na sličicu, župnikov poklon, koju sam bila s ponosom pokazivala kao nagradu što sam znala značenje onih triju slova na vratima. Na poleđini slike stajala su ta tri slova: C-M-B - Christus Mansionem Benedicat (Krist blagoslivlje ovaj dom).
....
.... Zapuhao je južnjak i staklaste sige proplakaše potocima suza sa streha krovova a s grančica kestenova, bijelih od smrznutog snijega i kristalića inja, potekoše potočići niz grane i udubine na kori stabla.
.... Vjenčanje je za moj rođendan, a to je onda kad cvatu kestenovi. Snijeg nestade skoro preko noći. Nježno zelenilo prvih travki osulo se po livadi a na našim kestenovima već bubre pupovi.
.... "Sad mogu mirno umrijeti, Lizo", reče tata.
.... Bojao se što nemam prihoda, tu je i dijete, a tko će djevojku s djetetom, i još k tome Švabicu. Momci moje generacije mnogi izginuše, a drugi se već davno oženiše. Boris, vječna želja mojih roditelja, dolazi, po mišljenju tate, kao pravi spasitelj.
.... "Da je barem mama ovo doživjela. Borisa je voljela kao rođenog sina", reče tata.
....
.... Tata i Robert već davno spavaju. Pripremam se za sutrašnje vjenčanje. Cijeli je dan kuća bila puna žena. Kolači su pečeni, a torte se u podrumu hlade.
.... Na satu crkvenog tornja izbija ponoć. Brojim otkucaje... Kao da im nema kraja, zvuk je tako glasan da me smeta. Kad zaklopim oči, čujem ih još jače. Navlačim pokrivač preko glave, a onda se konačno sve smiri. Odmičem zavjesu i gledam krošnje kestenova. Mjesečina se prosula po bijelim grozdovima kestenova cvijeta. Kako su lijepi ti bijeli grozdovi!
.... Sanjala sam da stojim nasred svoje sobe, ispred ogledala. Lijepa je ta bijela vjenčana haljina. Pada na pod, pa kad se pokrenem, dugi šlep se povlači po podu. Na glavi mi bijeli vijenac, a u njemu cvjetovi kestena. U ruci mi buket snježnobijelih kala. Tko su ovi ljudi na ulici, i zašto svi tako mirno stoje, obučeni u crna odijela? Zašto sam tu sama? Gdje je mladoženja? Izlazim iz kuće i hodam polako, jer stalno stajem na rub haljine i pritom posrćem. Izlazim na verandu. Zastanem i gledam prema cesti. Ne poznam nikoga. Treba prijeći desetak stuba. Ali kako? Stube su prekrivene nježnim bijelim cvjetićima. Pokušavam naći mjesto gdje nema cvjetova. Čim koraknem, u tišini čujem kako cvjetići pucaju pod pritiskom oštrih potpetica, a iz svakog kao da krv teče. Tanki crveni potočić curi niz stubište, skreće lijevo i otiče u suprotnom smjeru, prema velikoj livadi, kojom teče bistra, plava rijeka, a na njoj brod - lijep, velik i bijel. Na palubi samo jedan putnik. Maše mi i viče: "To sam ja, Lizo, evo me, pričekaj još malo!" Alfred! Visok i otmjen, kao onog jutra na našim vratima. Sišao je s broda i stao uza me. Prilazi nam kum s poslužavnikom, na kojem su dvije čaše crvenog vina. Uzimamo čaše i kucnemo se. Moja čaša pukne i vino se izlije na bijelu vjenčanu haljinu. Što ću sada? Ovako ne mogu na vjenčanje. Priskočiše dvije žene s pregrštima bijelih cvjetova. Prosuše ih po haljini, i gle, svi se prilijepiše i prekriše poliveno mjesto... Na cesti stoji crna kočija, sa stupcem na svakom uglu, a odozgo crni krov od lima. "Ne ću u ta kola, ta nisu za vjenčanje!"... Nađosmo se u dvorani s mnoštvom lampiona, a na stolovima vaze pune cvijeća. Glazbenici zasviraše našu melodiju, a mi zapjevasmo: "Aus dem stillen Raume, aus der Erde Grund / hebt mich wie im Traume dein verliebter Mund..." Osjećam stisak Alfredove ruke, on mi nešto govori, ali smisao ne razabirem. Onda ga upitam: "Gdje si tako dugo, umalo se udadoh za drugog?"
.... Budim se i pogledam na prozor. Svanulo je. San mi sklapa oči. Samo još trenutak. Tek što zadrijemah, začujem kucanje i tihi tatin glas:
.... "Hajde, Lizo, kuma je već došla."
.... Osjećam umor i tugu. Kuma je to primijetila.
.... "I ja sam bila tužna na dan svog vjenčanja, čak sam i zaplakala kad je vani u dvorištu zasvirala glazba kojom se poziva mladenka da izađe iz kuće."
.... Boris se pojavi dotjeran, u tamnom odijelu s kravatom. Nasmiješi se i stisne mi ruku.
.... Kod matičara smo čekali da završe dva para s vjenčanjem. Iza nas već nailaze novi parovi. Vjenčanja se nižu kao rad na traci. U dvorani je velik stol, na njemu vaza s cvijećem, već pomalo povenutim. Matičar čita naša imena:
.... "Elizabeta Muller."
.... Kum ispravlja:
.... "Ne Muller, nego Müller."
.... "A, Miler", izgovara matičar.
.... Predsjednik Općine govori o pravima i dužnostima u braku, o podjeli zajednički stečene imovine ako se rastanemo. Zar već o rastavi?... Mi stavismo potpise, fotograf načini dvije-tri snimke, i izađosmo vjenčani. Zar samo to? Crkvenog vjenčanja ne će biti, jer Boris tako želi, a meni negdje u kutku duše zaiskri radost i probudi se tračak nade: možda Alfred ipak jednom dođe.
.... Bila sam mlada, puna želje za životom, radovala sam se izlascima. Voljela sam ples. Još mi u ušima odzvanjaju melodije sa svadbenog plesa, te ih tiho pjevušim: "Besame mucho", "Jesenja ruža", "Sad je sreći kraj". Ma kakav kraj, možda je to tek početak sreće, početak novog života.
.... Boris ulazi tiho, hodajući na prstima. Kako smo se samo dotjerali, preleti mi smiješak preko lica, gdje je samo našao tu šarenu pidžamu? Legao je, pokrio se poplunom, okrenuo se k meni i zagledao mi se u oči. Bilo je lijepo gledati to blaženo i ozareno lice, koje je, ovako šuteći i gledajući me, govorilo jasnije od tisuća izgovorenih riječi. Ja sam prva progovorila:
.... "Ne ćeš ugasiti svjetlo?"
.... "Ne, bojim se mraka."
.... "Kakav si mi ti to borac i ratni heroj koji se boji mraka?"
.... "Bojim se jer bi mi ukrao ono najljepše što sada imam. Sakrio bi tvoju sliku, a tako je lijepo gledati te, još k tome ovako nasmiješenu. Lizo, tako si neodoljivo lijepa!"
.... Pruži ruku i uvuče prste u moju kosu. Ruka mu je topla, a dodir tako blag kao da pazi da njime ne povrijedi nešto nježno. Zatvorim oči jer je u njegovom pogledu bilo toliko čežnje da sam osjetila kako me prolaze trnci i ugodna toplina. Uvukao je ruku pod moj pokrivač i stavio mi je oko struka. Na trenutak sam se lecnula... Ne ću misliti na prošlost, ne sada, zaboga, to nema smisla. Zašto su nam misli nekad tako neposlušne? Ne mogu se osloboditi slike kako Alfred leži kraj mene i stavlja mi ruku oko struka.
.... "Idem k tebi."
.... "Ugasi svjetlo."
.... "Kad baš želiš, dobro. Danas sve po želji moje djevojčice."
.... Ugasio je svjetlo. Uz zavjese na prozoru prodiru blijedi mjesečevi zraci, ušuljavši se da ukradu moj omiljeni mrak, koji sam tada još više željela.
.... Toplina postelje i dodir muške ruke probude u meni želju za zagrljajem. Zažmirila sam i opustila se, prepustila sam se Borisu da me miluje i ljubi. Uživam u njegovoj sreći. Kako li samo izgovara moje ime i kako mi sa željom prilazi. Dok tako žmirim, osjećam svaki dodir njegova tijela, vjerujem da ga želim, da ga volim. Kad sam osjetila njegovo tijelo, mašta me prevari i stvori se slika one noći s Alfredom. Nešto sam šaptala, možda sam čak izgovarala Alfredovo ime, osjećam kao da je to sada on tu, i tek tada se potpuno prepustim.
.... Prevarila sam Alfreda u zagrljaju s Borisom, a Borisa varam u prvoj bračnoj noći maštajući o Alfredu. Varam li ja to njih obojicu, ili oni mene sebično koriste?
.... Probudim se, a Boris još spava. Čini mi se da se u snu smiješi. Na trenutak obuze me radost, koja prijeđe u osjećaj krivnje i kajanja. Zašto sam to učinila? Što ako se Alfred javi?
.... Noćas je padala kiša. Gledam krošnje kestenova. Cvjetovi su neki već otpali, neki stoje, ali su već sivi, izgubiše raniju bjelinu. Tješi me što nije takva svaka grana. Ima još i onih gdje je cvijet još bijel.