Tetu sam Albinu upoznala na našoj svadbi. Kao da gledam kako Boris vodi ispod ruke sredovječnu ženu, ispaćenog lica, na kojem se u trenutku kad su mi prilazili pojavio smiješak. Na sebi je imala haljinu od plavog popelina s bijelim točkicama, dugih rukava. Što je bliže prilazila, njen je smiješak postajao širi i topliji. Nekoliko je puta povukla rukave haljine, iako je bilo toplo i sve su žene imale odjeću kratkih rukava. U jednom sam trenutku zapazila ožiljke na zglobovima njenih ruku. Živi na moru sama u malenom stanu u dijelu lijepe vile skrivene iza visokih stabala jela i borova.
.... More - moj davni san. Maštam o lijepim zdanjima obiteljskih vila u zelenilu mediteranskog bilja, s nizovima cvjetnih aleja i vječno zelenih grmova lovora, sanjarim o palmama, mora da su divne one velike lepeze. Vidjela sam ih samo na razglednicama.
.... Nas dvoje smo skoro čitav put stajali, a Robert je sjedio na našoj prtljazi. Dok vlak vozi, kroz otvorene prozore struji svježi zrak Gorskog kotara, a kad stane, nikako da krene, malo-malo pa se nešto čeka, i po pola sata, a podnevno sunce peče i krov se usije. Tek predveče ugledasmo more.
.... "Evo, tu smo", reče teta Albina, zaustavivši se pred željeznim vratima.
.... U dugačkoj i bujnoj živici ugrađena su visoka crno obojena vrata od kovanih šipki s ukrasima od čeličnih vitica i cvjetića. Preko zelenog travnjaka pružila se duga staza od crvenih opeka. Skladno složeni niz tu i tamo poremeti otkrhnuti rub. To je od nepažnje prilikom selidbe stanara.
.... Tetin stan je u podrumu. Malen jednosobni stan s prozorčićima u visini travnjaka. Nama će dati sobu, a ona će spavati na otomanu u kuhinji.
.... Za večeru je teta pripremila ribu. Prava svježa morska riba! Najprije juha od ribljih glava i crvenog luka, a onda zubatac pržen na maslinovom ulju, slani krumpir i salata od pomidora. Tu je i boca crnjaka, sva se orosila. Bevanda! Ima li što ljepše nakon mučne vožnje u prevrućem vlaku: hladovina podrumske sobe uz prženu ribu i hladnu bevandu.
.... "Kako je ovdje lijepa hladovina", primijetih, da pohvalim stan.
.... "Radije bih ja stanovala malo više, pa makar i na mansardi. Tamo gore u potkrovlju provela sam najljepše godine života, tamo su sve moje uspomene", odvrati teta Albina, pa nastavi: "Sada živim samo od uspomena, one su mi hrana duši, bez njih me već davno ne bi bilo... Ovamo sam došla sa šesnaest godina. Te godine umrla mi je mama. Bilo naišlo nevrijeme, a sijeno leži širom po livadi. Skuplja mama sijeno, sva je mokra od znoja, kad eto ti pljuska. Otrči i legne onako mokra pod zaprežna kola. Umor je svlada, i ona zaspe. Umrla je od upale pluća. Djece puna kuća, sve jedno drugome do uha. Ja sam bila najstarija. Ubrzo je tata doveo neku oštrokondžu, koju je bio upoznao u gostionici. Za nas obje nije bilo mjesta. Tako se nađoh pred ovim velikim željeznim vratima sa zavežljajem u ruci i strepnjom u duši. Tada sam prvi put napustila rodno selo, moj Gorski kotar, i prvi put ugledala more. Gospodin i gospođa bili su još mladi. Prigrliše me kao svoje. Zavoljela sam i ja njih, i trudila sam se da im uvijek budem pri ruci i da im u svemu ugodim. Gospodin je volio ponekad, kad umoran dođe iz lova, da mu perem noge. Gospođa me naučila kako da joj masiram leđa. Sve sam to činila s veseljem jer sam znala da to njih raduje. Dolazila su nam gospoda, sve neki fini svijet, s cijelim vrtovima cvijeća na šeširima dama, a gospoda u frakovima, s crnim cilindrima i tvrdo uštirkanim bijelim kragnama. Za svaku veću kućnu svečanost dobila bih novu haljinu ili suknju s bluzom, i novu bijelu pregačicu. A bila sam uvijek vesela i, kažu, ljepuškasta, skladnog tijela i s lijepom dugom kosom. Kako vrijeme brzo leti! Nagledala sam se svega, i lijepoga i ružnoga. Jednom tako stavih boce s vinom u košaru i htjedoh iz podruma. Na izlazu dočeka me jedan stariji gospodin, koji je često dolazio k nama. Primijetila sam već ranije da me katkad gleda ispod oka. 'Da pomognem, daj mi tu košaru.' 'Ma nemojte, već ću ja to sama.' Vidim da je već malo zagrijan. Uzme mi on košaru iz ruke, spusti je na beton i zgrabi me s obje ruke, kao da me kovač kliještima primio. 'Budi dobra, mala, ne ću ti ja ništa.' Pritisnu me o zid. Pokušavam se istrgnuti, ali stari vrag je žilav. Suze mi naviru od bola. Uto se vani začuše koraci. Na vratima se pojavi moj gospodin, moj spasitelj, hvala mu do groba... Gospođa je umrla od neke opake bolesti. Nisu još bili stari. Možda koju preko pedesete. Tako gospodin i ja ostadosmo sami. Gospodin je bio pažljiv, nikad on ni ruku ne bi na mene stavio. Ponekad bih samo primijetila kako me gleda preko novina dok spremam krevete. Baš sam brisala prašinu s knjiga na polici, kad mi gospodin reče da sjednem da malo popričamo. Sjednem na stolicu na kojoj sam inače sjedila samo onda dok sam bila sama, kad nitko ne vidi, inače ne, jer takav je bio red. Ja sam imala svoju stolicu u kuhinji, tamo je bilo moje mjesto... Gospodin se malo nakašlje, pa će tiho i polako, jer takav je on zapravo bio - tih, blag, nikada u žurbi i nervozi, za razliku od gospođe, koja je bila pomalo nervozna... Sjedimo tako gospodin i ja u biblioteci, a gospodin će: 'Eto, Albino, tako ostadosmo nas dvoje sami. Godine prolaze, prođoše brzo i prebrzo, i ja sam već u godinama kad se računi sređuju. Dobra si nam bila, zavoljeli smo te oboje, moja pokojna i ja. Sad si već i ti u godinama. Koliko ono, oko četrdeset, je li? Eto, prođe vrijeme, a kao da te gledam kako dolaziš puteljkom sa zavežljajem u ruci. Još za života moje pokojne razgovarasmo ponekad o tebi. Nije to bio neki čvrsti dogovor, ali spominjali smo i to da te nagradimo za tvoju dugogodišnju vjernost i odanost. Djece nemamo, nije bog dao, možda je zato i bila moja pokojna ponekad malo i zlovoljna. Prebrzo i naglo me ostavi, a da nismo to tvoje pitanje do kraja riješili. Ja sam još, istina, posve zdrav, hvala bogu, i mislim da mi kraj baš nije blizu, ali treba na sve misliti ranije, jer nesreća često iznenada dođe. Razmišljam tako dok tu sjedim a od čitanja mi se već oči zasjene, razmišljam o tome da bi trebalo sačiniti kakvu oporuku. Umrem li bez nje, navalit će kao ose, sve tamo oni od devetog koljena, koji za me nikad ni pitali nisu. Ti si mi bliža od njih.' Ja se sva zacrvenjeh od uzbuđenja, no tada još nisam ni sanjala što bi mene tu moglo zapasti. Gospodin ne kaže ništa određeno. Možda mi ostavi onaj moj stančić na mansardi, obuze me tračak nade i osjećaj sreće... Onda je došla ona olujna noć u srpnju 1940. Digao se takav orkan da je sva polja poharao. Žito je bilo sve poleglo, a stabljike kukuruza polomljene, kao da je svaku netko kolcem udario. Te večeri pogibe i susjed Tonči, pekar u našem selu, koji je čak i ovamo donosio tople žemlje, u velikoj košari od bijelih šiba, pokrivenoj bijelim stolnjakom. Svakiput bi i meni dao žemlju ili kiflu i pritom me lagano uštipnuo za obraz. Naišao, jadnik, na žicu od struje, sapleo se u nju i uhvatio je rukom... Pucale su palme i padale grane. Bljesak za bljeskom parali su nebo, pa kad bljesnu munja, osvijetli sobu, kao da je dan. Noć sparna i vruća, ne možeš usnuti, a i grmljavina ne da. Groma me oduvijek jako strah. Ljeti sam spavala u tankoj spavačici, a sad i nju skidoh i bacih na stolicu. I plahtu kojom se pokrivam zbacih sa sebe, i tako, kao od majke rođena, ležim na leđima i gledam u prozor očekujući bljesak munje. U bljesku munje ugledam si tijelo, još uvijek skladno i lijepo. Sve ću vam ispričati, niste više djeca, a uspomene volim, one su mi sve što mi ostade. Bljesnu munja i ja na vratima ugledah moga gospodina. Ogrtač je samo ogrnuo. Ugledah ga onako gologa, a i on je mene pogledao. Vrisnuh i zgrabih plahtu, ali već me i mrak prekri prije nego što ja plahtu nađoh. Tad čujem glas gospodina: 'Oprosti, Albino, munja nas prevari. Vruće mi je, ne mogu spavati, pa upravo htjedoh da te pitam bojiš li se ti još uvijek groma.' Izmijenismo nekoliko riječi i gospodin ode. Još je bio naočit muškarac. Iako već u godinama, držao se krepko i uspravno, a od športa, plivanja i lova sačuvao čvrstoću i zdravlje. Htjedoh zaspati, ali ne će san na oči. Kad zažmirim, kao da ponovo bljesnu ona munja, i ja opet vidim gospodina onako, bez ičega. Počeh se moliti, zamislim da sam u crkvi, da gledam oltar, ali uzalud. Svugdje vidim samo svoga gospodina, njegova snažna muška bedra i široka, malo maljava prsa, čvrsti vrat i ponosnu mu glavu. Gledam razapetog Krista nad oltarom, ali me spopade užas, i ja brzo okrenuh glavu. Eto opet golog tijela moga gospodina! Osjetim po cijelom tijelu neku čudesnu toplinu. Tad začujem glas s kraja hodnika: 'Albino, je li spavaš?' Tako sam brzo odgovorila da sam se i sama začudila: 'Ne, vruće je, ne mogu zaspati.' Došao je do otvorenih vrata moje sobe. U hodniku je upalio svjetlo. Ja se pokrila plahtom sve do vrata, i rukama pritisnula plahtu. Predloži mi da malo popričamo jer spavati se ionako ne može. Pričali smo dugo, spominjući uspomene. Pričao mi je o ratu, koji već Europom hara. Ako dođe k nama, a doći će vjerojatno, ne će nikog mimoići. Boji se da će i njega u logor, kao i sve druge Židove širom osvojene Europe. Govorio je o sudbini koja ga čeka ako Hitler i ovamo dođe. Postade mi žao kao da je stvarnost sve ono što priča. Pobježe mi suza, a on to primijeti. Obriše mi suzu, a mene prođoše trnci i ista ona toplina kao malo prije, kad ono munja bljesnu... Kako je dalje teklo to ne znam ni sama. Da li ono bješe divan san ili java, da li sam sanjala ili bila budna? Ujutro je, dok sam ja pripremala doručak, napisao oporuku: sve ostavlja meni, svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu. Godinu sam dana bila sretna žena. Kao da smo željeli nadoknaditi izgubljeno vrijeme i sve one duge tajne čežnje... U proljeće 1941. ugledasmo tenkove s križem i kamione pune vojske, mnoštvo maslinastih motorkotača i uniforme njemačkih vojnika. Onda dođe i ona crna noć, najcrnja u mojem tužnome životu. Tek što zadrijemah, probudi me neko čudno udaranja o pod, kao da netko šakama udara. Digoh se polagano, da postelja ne zaškripi, i krenuh u smjeru toga udaranja. Vrata sobe moga gospodina bijahu otvorena, te ga odmah spazih kako se klečeći sagiba i diže, udarajući ponekad šakama o pod. Na sebi ima bijeli plašt i crnu kapicu. Nikada ranije nisam vidjela kako se Židovi mole, pa mi se to njegovo ljuljanje i klanjanje učinilo nekako čudnim i malo sam se prestrašila. Tiho sam na prstima otišla u svoju sobu i nisam dugo zaspala. Idućeg jutra pokucaše i na naša vrata i odvedoše moga gospodina, sada već gospodara duše mi i tijela. Ostadoh sama, ja i malo nade, samo tračak, tek da se preživi. Doći će, mora doći, ta on nikad nikome nije zla činio... Nije došao. Prođe rat i dođe nov poredak, negdje slavlje, cika i uzvici, a neki se u strahu zgledaše. Komunisti, kažu, sve oduzimaju. Pozvaše me u Narodni odbor: 'Potpiši ovo, drugarice!' Htjedoh prije pročitati, no taj mi 'drug' skrati trud i reče da mi oduzimaju vilu. Vrisnuh, zateturah i sjedoh na stolicu. 'Ne, to ne ću potpisati, uzimajte kako znate, ali bez moga potpisa.' Tako ja njima, a oni mene u zatvor. Udobnost prostrane vile zamijeni tijesna, vlažna i hladna podrumska prostorija općinskog zatvora. Vezali mi ruke žicom, eto zato nosim uvijek te duge rukave. Evo, pogledajte, ovi su mi ožiljci ostali nakon rana koje je načinila žica, zarezavši se u moje ruke. Nakon dugih teških dana i noći bez sna pustiše me iz zatvora. Kamo ću nego svojoj kući. Dočeka me pazikuća i dade mi ključ podrumskog stana. Evo, ovog ovdje. 'Kuća nije više tvoja, drugarice Albino, uzeta je za društvene potrebe, a tebi je i ovo dosta. Reci hvala bogu, još si dobro prošla.'"
.... "Ti si prava umjetnica", reče Boris teti Albini za ručkom da pohvali njenu kuharsku vještinu.
.... "Zanimljivo! Iste riječi, kao da ih sada slušam, to isto bi često rekao gospodin, naročito uz objed s ribom. Gospođa bi tada bila uvijek malo ljuta i rekla bi samo: 'Pa to si već sto puta rekao.' Gospodin bi sa smiješkom odgovorio: 'Ali svakiput kad god sam to rekao, bilo je zaista tako. Mogao sam pogriješiti samo u tome što možda nisam rekao baš svakiput kad je trebalo.'"
.... Teta Albina ustane i izađe. Gledamo je kroz prozor kako šeta stazom oko kuće, zastaje i gleda krošnje, a pogled joj tu i tamo svrne gore na mansardu. Od vremena do vremena povlači rukave bluze.
.... U kasno popodne pođosmo u šetnju rivom. "Nemojte baš svuda zagledati. Ovo otkinuto cvijeće iz aleja boli kao da su moju kosu počupali. Bole i sve ove polomljene grane, što suhe vise ili usput leže. Ovo smeće uokolo, te kutije i masni papiri, ljuske od voća, limunove kore, opušci i svi ti otpatci, tako mi je teško kad tuda prolazim. A nekad su ovdje bile staze i travnjaci besprijekorno čisti kao da ih je netko stalno redio. Pa i jesmo, pazili smo, kad god bih vidjela kakav otpadak, podigla bih ga, a isto su i drugi činili. Sad to više nema smisla, suviše je toga smeća, posvuda ga ima. Nekad su tu hodala gospoda, a danas nam dolaze brđani, još sa sijenom u kuštravoj kosi. Dođu ravno sa sjenika, malo se otepu, pa ravno na plažu."
.... "Nemoj, teto, tako. To je radni narod. Gdje i kako da se dotjeruju? Red je da i radni narod uživa u ovim ljepotama, a ne samo gospoda, kao nekad. Za to se naš narod i borio", reče Boris.
.... Teta bi nas samo pogledala i nevoljko odmahnula.
....
.... "Lizo, sutra bismo mogli na izlet. Ima jedna lijepa staza gore iznad grada. Odozgo se vidi cijeli Kvarner, gdje njegovi otoci kao brodovi čudesnih oblika mirno plove plavom pučinom Jadrana."
.... Radosno sam prihvatila prijedlog. Htjela bih se popeti na Učku i odozgo pogledati more. Možda će mi biti lijepo izdaleka, kao ono neki dan kroz prozor vagona.
.... "Ti si meni, Lizo, ljepša što si bliže."
.... "Ti si jedan neozbiljan dječak. Isti onaj koji se penjao visoko, na sam vrh kestena, a ja sam dolje umirala od straha da ne padneš."
.... "Zaista si se bojala da ne padnem? Eh, da sam to onda znao."
.... "Bojala sam se da se ne ću imati s kime igrati ako ti se što dogodi."
.... "Zar samo to? Ti si već onda bila jedan običan mali egoist."
.... "Mislim da nisam egoist. Ni sada niti sam onda bila. No, nije uvijek sve baš tako kao što govorimo, ali ako ovako nastavimo, zbilja ćemo budni dočekati zoru."
.... "S tobom bih, Lizo, rado dočekao sve buduće zore svog života - budan."
.... "Zašto pretjeruješ?"
.... "Mislim tako, kunem ti se, Lizo."
.... "Zar komunist vjeruje u kletve? Otkada se komunisti kunu?"
.... "Nisam više komunist. Znaš da su me isključili još prije robije."
.... "Koliko znam, nisi baš ni vjernik."
.... "Pa, ni nisam, ne može se čovjek tek tako mijenjati. Ali kad se tebi kunem, vjeruj da to zaista i mislim."
....
.... Sa širokoga asfaltnog nogostupa krenusmo uskim puteljkom što sliči na dugu vrpcu koju kao da je netko ovlaš razmotao a vjetar malo pomaknuo ulijevo i udesno, pa sad krivuda po zelenoj plohi travnjaka i vodi kroz gusti šumarak. Dođosmo do male zaravni, s klupom ispod starog brijesta, čijem hladu valjda nikad nitko ne odoli. Odmakli smo prilično visoko. Tamo dolje sunce obasjava Kvarner, more i otoke.
.... "Lijepa je ova naša domovina, zar ne, Lizo?"
.... Slika koju gledam podsjeća me na veliku zemljopisnu kartu.
.... "Ajde, Lizo, da barem načas ovdje ostanemo. Ne moramo dalje gore ako ti je teško. A i mene nešto u prsima steže."
.... Sjeli smo na klupu.
.... "Borise, ja ne mogu više izdržati."
.... "Ajde, reci što te muči, da ti bude lakše. Jedna mala psihoanaliza, znaš da to pomaže, ili možda ispovijest, ako više voliš domenu kršćanstva."
.... "Borise, idemo odavde! Željela bih otići iz zemlje."
.... Boris zašuti. Uvijek je takav kad ga nešto zatekne.
.... "O čemu ti to, Lizo, govoriš? Kako to misliš otići iz zemlje? Pa ne misliš valjda iseliti?"
.... "Moja je obitelj njemačkog podrijetla, u Njemačkoj su nam već mnogi znanci. Našlo bi se posla, samo treba malo odvažnosti. Ajde, Borise, obećaj mi barem da ćeš razmisliti, da mi bude lakše."
.... Ponoć je davno prošla. Mjesečinu smjenjuje već zora.
.... "Obećajem da ću dobro razmisliti. Trudit ću se, kao i do sada, da učinim ono što ti želiš. Prihvatit ću i mogućnost da odlučiš po vlastitoj želji, dakle i to da odeš bez mene."
.... "Što to pričaš, Borise? Kako bih ja otišla bez tebe? Znam da si sve rekao iskreno, vjerujem ti, a i ti vjeruj meni. Učinit ću kako ti odlučiš."
.... "Hvala, Lizo. Nakon te tvoje izjave bit će mi teže donijeti odluku."
.... "Reci, Borise, zar ti zaista vjeruješ u taj vaš socijalizam?"
.... "Naravno da vjerujem. Kakvo li je to pitanje? Socijalizam je budućnost čovječanstva. Vidjet ćeš, sve će se uskoro vidjeti."
.... "Bojim se, Borise, da ćemo uskoro gladovati."
.... Ne mogu zaspati. Kroz kapke prozora prodiru zraci mjesečine i kao oštri šiljci bodu me u oči, čak i onda kada ih zatvorim. Misli se komešaju, kao da žele jedna drugu potisnuti; ne želim ni jednu prihvatiti jer znam da bih tada bila dugo budna... Jedna mi se misao jače nametnula i rastužila me. Otvorim oči i pogledam prema prozoru ne bih li možda tamo gore ugledala ono o čemu razmišljam. Tiho sam ustala, prišla prozoru i razmaknula kapke.
.... "Što to gledaš, Lizo?"
.... "Što misliš, kako je sada tamo u svemiru?"
.... "Ne znam, zašto pitaš?"
.... "Tužna sam zbog Lajke. Možda joj je hladno, a možda je gladna i žedna. Što misliš, hoće li se živa vratiti na zemlju?"
.... "To ne znam, njoj je gore toplo a hrane je automatski. Tu dolje na zemlji mjere joj krvni tlak i puls, a i disanje joj prate. Mislim da je gore već nekih sedam dana, da, tako je, danas je nedjelja, 10. studenoga. Eto skoro i kraja 1961. godini. Nije bila laka. Uskoro će i nova godina. Iduća će biti bolja. Postoje već planovi za privredni oporavak... Ti plačeš? Zar zbog jednog psića kojemu tamo i nije tako loše?... Zar zbog Lajke plačeš?"
.... "Ne, Borise, ne plačem zbog Lajke. Spavaj, laku noć."
....
....* * *
....
.... U prtljažnik škode stavismo krumpir i konzerve, jer je u Italiji za nas sve skupo. Za benzin će se naći koja lira. Prije granice napunismo rezervoar, a tu je i rezervni kanistar. Naš prvi prijelaz preko granice. Pružamo pasoše kroz prozor. Osjećamo tremu. Talijanski carinici nam nešto govore i rukom pokazuju prtljažnik. Otvaramo ga a ruke nam drhću. Prevrnula se kutija, pa se krumpir razletio između konzervi s gulašem i sarmom. Luk stoji na svome mjestu jer je u mrežici. S nelagodnošću gledamo carinike. Hoće li nam štogod prigovoriti? Pokušavamo nešto na talijanskom, no oni se samo smješkaju, odmahuju rukom i govore: Va bene, va bene, a rivederci", okreću se i odlaze prema drugom autu. Mi se pogledamo, sliježemo ramenima, sjedamo u auto, i eto nas prvi put u jednoj stranoj zemlji.
.... Radujem se kao dijete kad potkradom uzme kolač. Benzin u kanisteru nisu ni primijetili, a marke smo prenijeli bez teškoća. Divno, moći ćemo otići do Rima, grada mojih snova i maštanja.
.... Ponte Rosso. Šarenilo boja odjevnih predmeta privlači nas sa svih strana. Iz izloga vrište boje, a plaše cijene. Gledamo samo robu koja visi izložena na trgu pod šatorima. Tu su cijene mnogo niže, a kupci su naši ljudi. Imamo nešto maraka kupljenih od susjeda što radi u Njemačkoj. Marka je tu na visokoj cijeni, s dinarom se loše prođe, pogotovo ako kreneš dalje, gdje ih jedva uzimaju.
.... U kamp pokraj Venecije stigosmo predvečer. Od umora jedva napravismo naš mali plavi šator. Polijegasmo na lagano napuhane gumene jastuke i u trenu zaspasmo.
.... Venecija. Zgrade kao da na vodi plivaju. Leže na drvenim stupcima zabijenim u mekano muljevito tlo. Preko njih su položene debele drvene planke, na kojima su zidani temelji zgrada. Drvo se dopremalo brodovima, a pokretali su ih veslači - galeoti. Među njima bjehu mnogi buntovni mladići s hrvatske obale Jadrana, oni što se zamjeriše mletačkim vlastima. Odvedoše ih silom na galije, gdje ih prikovaše za daske i vesla, na dno mračnih i vlažnih brodova. Brzo ostariše, a onda ih, iznemogle, bacali u more. Na njihovo mjesto dovodili su druge, mlađe i snažnije.
.... Trg sv. Marka. Oblaci od jata golubova zastiru nam sunce. Kupujemo škarnicl sjemenki i bacamo ih oko sebe. Učas smo opkoljeni mnoštvom tih gradskih ptica, slijeću nam na ramena, hodaju po ispruženoj ruci. Eto odnekud i fotografa, koji nas je snimio, i tako ostadosmo bez sladoleda i kave na terasi ispred restorana. Jedno i drugo ne bismo si mogli priuštiti.
.... Canalom Grande plove gondole. Gondolijer na krmi dugim veslom stojeći vesla i pjeva "O sole mio", a mladi zaljubljeni par sjedi držeći se za ruke. Kad se spusti mrak, na gondolama zasvijetle lampaši, pa mnoštvo tih malih svjetala lebdi nad površinom kanala kao jata malih ivanjskih krijesnica.
.... Autocesta Strada del Sole! Široka i beskrajno duga asfaltna traka, kao da joj nema kraja. Pokušavamo držati brzinu s fiatima, ali ne ide. Vozimo sve polakše, no kazaljka na termometru motora sve češće prelazi na crveno polje. Ispod poklopca motora suknu para - zakuhala je voda u hladnjaku! Fiati jure kraj nas i nestaju u daljini, odoše autocestom sunca, a mi ostadosmo, sve dok nije pao mrak.
.... "Idemo kući", predloži Boris.
.... "Idemo", odgovorim preko volje. Jer tako sam željela vidjeti Rim!
.... "Ići ćemo preko mora. Našu ćemo obalu ugledati u osvit dana. Htio bih da je vidiš kad izlazi sunce", doda Boris s nekom prikrivenom radošću u glasu.
....
.... Probudi me zvuk brodske sirene.
.... "Ajde, obuci se, dođi na palubu."
.... Svjež jutarnji morski zrak brzo nas razbudi. Stojimo uz ogradu, Boris me obuhvati oko ramena i stisne se uza me.
.... "Da nam bude toplije. Još nekoliko trenutaka. Htio bih da to sama uočiš."
.... More je mirno a brod kao da stoji. Kamo god svrnem pogled, svuda samo beskrajna plava pučina, sa svojim veličanstvenim i tajanstvenim dubinama. Kako je tiho, samo ponekad zapljusne nešto veći val, a onda opet mir i onaj tajanstveni šum. U daljini se pojaviše vršci Velebita. Svakim trenom kao da postaju veći, kao da izviru odnekud iz mora...
.... Svrnem pogled na kamenito stijenje Velebita. Sunce se pomalja i sjaj mu se prosu po vršcima stijenja, a sjene se povlače i nestaju u moru. Pogled mi privuče svjetlost koja se pojavila povrh bijelog starca Velebita. Iznad planine osu se rumenilo izlazećeg sunca, kamene stijene Velebita zabijeliše se, spustim pogled da odmorim oči, i ugledam plavu pučinu Jadrana.
.... "Ovo je divno!" čujem samu sebe.
.... "Vidiš, Lizo, tako su jednog predvečerja, tamo negdje prije trinaestak stoljeća, dolutali ovamo naši predci. To jest, moji; tvoji nam predci krenuše ususret, sve tamo od obala hladnoga Baltika. Dolutaše, dakle, moji predci do obale mora, i, ne mogavši dalje, legoše umorni na meki topli pijesak i zaspaše. Od umora nisu ni glad osjetili. Prije zore probudi ih pljuskanje valova. Ugledaše ogromnu pučinu. 'Tu sigurno ima ribe!' uzviknuše i požuriše da načine splav. Povezaše trupce čvrstim povijušama i krenuše u lov na pučinu. Na pučini zatekne ih zora. Pogledaše prema Velebitu, i vidješe isto ovo: crvenu boju izlazećeg sunca, čija se svjetlost rasu po bijelim stijenama Velebita, a onda spustiše oči na plavu površinu mora. I oni možda isto tako uzviknuše: 'Ovo je divno!' Te tri boje, crvena - izlazeće sunce, bijela - stijene Velebita, i modra - boja mora, sada su boje našega barjaka. Tako Hrvati nastaniše obalu Jadrana, i tu žive već trinaest stoljeća. Za njima su došle i njihove dobre vile i nastaniše se gore na Velebitu. Budnim okom motre stoljećima da to blago nikome ne dadu. Mnogi su već pokušali da nam to oduzmu, ali svakiput ih otjerasmo."