Boris se sve češće tuži na umor, osjeća bolove u vratu i lijevoj ruci.
.... Zgrbio se u fotelji s rukom na prsima i pokušava udahnuti, kao da mu ponestaje zraka.
.... "Najprije sam pomislio da su to bolovi u želudcu, no izgleda da je infarkt. Pozovi liječnika", reče Boris i opusti se mlohavo u fotelji.
.... S naporom se spustio na ruke, i tako puzeći došao do kreveta. Tu je ostao ležati na podu.
.... Liječnik mi je rekao da ne može ići. Nije baš volio Borisa. Njih su dvojica imali neke neraščišćene račune. Poslao je tablete nitroglicerina: "Stavite mu tabletu pod jezik i hitno ga vozite u bolnicu."
.... Drugi dan mi javiše da je Boris u šok sobi.
.... "Ovo je njegova soba", pokaže mi sestra i ode hodnikom.
.... Vrata su staklena. Naslonjen na jastuk, poluotvorenih očiju, Boris gleda u jednu točku. U sobi je još jedan krevet. Onaj drugi mirno leži, možda spava. Boris jedva sliči na onoga nekadašnjega vedrog čovjeka. Lice mu ima boju ilovače, kao da u njemu nema krvi.
.... S naporom okreće glavu prema vratima, a onda mu licem preleti nešto poput smiješka.
.... "Nemoj ništa govoriti, nemoj se naprezati, samo da te vidim", kažem.
.... Opet onaj usiljeni smiješak, a onda njegov tihi glas, skoro šapat:
.... "Sad je dobro. Jedva su me održali, zapravo vratili. Načuo sam da sam bio klinički već mrtav. Liječnik kaže da je sada bolje, samo da mi treba samopouzdanja, malo vjere i želje da živim; kažu da je to sad jako važno. Ti si mi za cijelo ovo vrijeme bila snažan motiv da izdržim. Želio sam, čak sam Boga molio, da te barem još jednom ugledam. Eto, hvala mu, pomogao mi je. Nemoj se smješkati, znam što misliš, na ono o Bogu; to je tek tako, za svaki slučaj, ne može škoditi... Tada sam pomislio kako je lijepo onima što vjeruju. Nije tu bitna neka materijalna istina, vidljivost ili opipljivost, vjera je sama po sebi dovoljna jer pomaže u nevolji, eto, sad bi meni i te kako dobro došla... Kao da sam bio na vratima raja, ili možda čistilišta, jer raj nisam ničim zaslužio. Nakon tame kroz koju sam prolazio, kao kroz neki mračni tunel, gdje ničeg nema, ni sjećanja ni spoznaje o bilo čemu, zabljesnula je jarka svjetlost, kao da zapališe tisuće svjetala, ili kao da sja mnoštvo zvijezda, kao da je netko zvijezde s neba privukao i stavio sve jednu do druge. Tad pomislih: jesam li ja to u nebu? A onda ugledam obrise prozora i svjetlost ovoga našega dragoga grada. Oko mene ljudi u bijelom. Jedna meka, topla ruka uhvatila me za ruku i začujem ugodan ženski glas, kao da anđeo govori: 'Budite mirni, ne mičite se, sad je sve u redu.' Sličila je na tebe. Najprije sam pomislio da si ti kraj mene, u obliku anđela, i da smo zajedno u raju, i tad osjetih sreću što sam umro. Sad osjećam sreću što sam živ, a ti si tu. Ili smo možda ipak oboje na drugom svijetu? Svejedno, bilo gdje, samo kad si ti uz mene."
.... Niz lice mu se skotrljaše suze. I meni. Uto uđe liječnica, te reče:
.... "Ne smijete se uzbuđivati, to vam može škoditi. Pričajte nešto vedro, svaki vedri trenutak sada je dragocjen."
.... Kroz odškrinut prozor dopirala je odnekud poznata i draga nam melodija "I Can't Stop Loving You". Boris me čvršće uhvati za ruku i ponovi taj stih. Sjećanjem mi prođe niz slika: naši zajednički odlasci na ples, slušanje ploča u našem stanu i ples udvoje uz prigušeno svjetlo. Iz razmišljanja me prenu naša omiljena pjesma "Delilah".
.... Nastojala sam da budem vedra, pričala sam o povratku kući. Zbog suza je bio malo postiđen; trudio se da izgleda vedar:
.... "Ova doktorica mora baš sve vidjeti. Opraštam joj jer je dobra i lijepa."
.... "Vidi ti moga zloćka, on mi tu još gleda lijepe žene. Smjesta kući!"
.... Oboje se tužno nasmiješimo. Govorio je tiho, isprekidano:
.... "Lizo, ako umrem, ti uredi pogreb po svojoj želji. Ona moja odluka da ne ću svećenika ne vrijedi više. Meni će ionako biti svejedno, a ti ostaješ."
.... Govorio je još nešto o vjeri i tradiciji, ali sve tiše i jedva razumljivo. Šaputao je o sahrani, sjeća se pogreba druga, suborca, bio je to pogreb bez svećenika, bez glazbe, pa čak i bez službenoga govora. Ljudi stoje oko rake, u tišini se spušta lijes, a onda dođe ono muklo udaranje o lijes bačenih gruda zemlje. Nema svećenika, samo udaranje ilovače o drveni kovčeg, a kad grobari počnu bacati zemlju lopatama, odzvanja kao mukla podzemna grmljavina.
.... "I tada mi kroz svijest proleti čitav ljudski život, tamo od rođenja, kad te pospani matičar sa zadahom rakije upiše u matičnu knjigu, pa onda vjenčanje, ponekad kod istog matičara, godinama nakon rata bez ikakve ceremonije, bez cvijeća na stolu, u sumornoj prostoriji matičnog ureda, potpišu se dvoje i odu u zajednički život, da bi na kraju životnoga puta došao potomak, rođak ili susjed i, opet matičaru, prijavio smrt. Komunisti uništiše svu onu lijepu tradiciju a umjesto nje ne dadoše ništa novo", šapuće Boris jedva čujno. "Eto, Lizo, zato tebi prepuštam odluku o svećeniku, i zato što mislim da znam što želiš. Nisam praznovjeran, ta poznaješ me dobro, no sad mi je žao što mi ugasiše vjeru, što mi ukradoše Boga."
.... Tu Boris zadrijema.
.... Doktorica se odnekud pojavi, kao da samo tu negdje stoji i čeka. Zamolila me da odem, trebalo bi da Boris što više spava. Odmor mu je sada neophodan.
....
.... Oko osam sati navečer zazvoni telefon. Naglo pružim ruku, a onda mi ruka zastade u zraku. Zvonjava se ponovi i ja sa strepnjom dignem slušalicu. Javiše mi da je Boris umro.
.... Negdje pred ponoć vratio se Robert. Ja sam još uvijek plakala. Prišao mi je, stavio mi ruku na rame i nešto mi govorio, tješeći me i moleći da ne plačem toliko.
.... Zar je moguće da je naša veza bila tako čvrsta? U sjećanje mi naviru događaji iz našega braka, frustracije, nade i nejasne želje. Kao da slušam njegove riječi, noću, dok smo ležali budni: "Nekako si odsutna, Lizo. Ponekad imam dojam da te zamaram. Nekad si divna, a nekad tako hladna, kao da sam ti na teret." U tim trenutcima krize znao bi spomenuti Alfreda. "Ne spominji Alfreda. Ja sam tvoja žena, a on je prošlost. Molim te samo jedno, ostavi mi barem uspomene, na njih valjda imam pravo. Sve znaš, sve si znao kad si me uzimao za ženu."
....
.... Robert će na jesen diplomirati, a onda će biti lakše. Ostadosmo bez prihoda. Prodajemo obiteljske predmete od kristalnog stakla i porculana, knjige i poneki zlatni nakit. Samo da doguramo do Robertove diplome.
.... Diplomirao je početkom listopada. Javio se telefonom i rekao da pripremim ručak za proslavu diplome.
.... "Vraća se moj veliki ratnik iz svoga posljednjeg boja, pa je red i da ručak bude prigodan: okruglice sa šljivama, ili cvečkenknedle, kao što je oma govorila. Sjetila sam se onog dana kad si se vratio iz škole uplakan jer su ti se rugali da si Švabo, a znalo je biti i prave male tučnjave, naročito s Markom... Zbilja, što je s Markom?"
.... "Ah, on ti je velika budža u Komitetu, ima takvu plaću kakvu ja kao inženjer ne ću nikada imati. Kao dijete palog borca imao je stipendiju, ali ga škola nije zanimala, prekinuo je studij... Nego, otkud ti, mama, tolika lova da kupiš brašno, šljive, i što sve tu još treba?"
.... "Ne ćemo sada o tome... No, dobro, reći ću ti, znaš onu visoku kristalnu vazu, ionako mi se tu samo motala, prodala sam je. No, pustimo sad to, idemo navaliti na te naše knedle dok se ne ohlade."
.... "Pa to su knedli posipani zaslađenim prezlima preprženim na maslacu! E, tome se nisam nadao. Očekivao sam pečeni krumpir i salatu od luka. No, mama, sad će nam biti lakše. Kad se zaposlim i čim dobijem prvu plaću, kupit ću ti još ljepšu kristalnu vazu."
.... Jeli smo knedle i smijali se našem svečanom ručku ili možda zbog sreće što će sada, s diplomom, krenuti valjda sve boljim tokom.
.... Zajedno pišemo molbu za zaposlenje, prepravljamo je i dotjerujemo, jedno križamo, drugo dodajemo, i s puno nade predajemo je preporučeno na pošti.
.... Prvi nepovoljan odgovor najteže nas je pogodio. A onda su takvi odgovori stizali i na ostale naše molbe. Prođoše dvije godine uzaludnog pisanja molbi.
.... Sve sam to već jednom prošla kad sam isto ovako sa zebnjom očekivala odgovore na moje molbe.
.... "Mama, idemo odavde!"
.... "A kamo da idemo?"
.... "Idemo tamo kamo su već mnogi otišli - u Njemačku."
.... Šutjela sam. Kako se odluke lako donose dok je čovjek mlad! Sjetim se jednoga takvog razgovora s Borisom u Opatiji, kad sam ja govorila kao Robert sada, kad sam predložila Borisu da odemo odavde. Kako je sada sve drukčije. Nema više one mladenačke odvažnosti, neizvjesnost sada izaziva strah.
.... "Reci, mama, nešto, reci barem da ćeš razmisliti.
.... "Dobro, razmislit ću."
.... "Ne brini, mama, ima tamo posla za svakoga. Znaš, volio bih raditi bliže svojoj struci. Ja ću se zaposliti makar baš kao radnik na gradnji. Privremeno, naravno; ta ne će oni dugo inženjera arhitekture ostaviti da dodaje ciglu i mort."
....
.... Prije podne odoh na Borisov grob. Ostavih mu ružu, po njegovoj želji. Pričali smo dugo, zapravo ja njemu, a on kao da odgovara u mojim mislima. Grobnica je skromna, koliko sam mogla, s nadgrobnom pločom, da grob ne zaraste.
.... "Ne znam kad ću opet doći. Evo ti i ruže, kao što si želio. Ovaj put s korijenom, neka stalno raste. Neka se obnavlja, nek' priroda čini ono što ja više možda ne ću moći."