Vlak se kreće polagano, kao da je stao a kolodvor se približava zajedno s pločom, koja postaje sve veća: HAUPTBAHNHOF MÜNCHEN.
.... Prolazimo kroz gradove, gradiće i sela. Dan je vedar i sunce ugodno grije. Kuće se bijele, kao da su nove. Oko kuća travnjaci, grmići i cvijeće. Posvud mnogo cvijeća. Visi s balkona i prozora, puže po travnjacima, penje se po stupovima. Sve je čisto, kao da su netom počistili, kao tamo kod nas nekad u proljeće, kada se pred Uskrs sve čistilo i kuće bijelile.
.... U prihvatni centar u Friedlandu stigli smo u kasno popodne. Na brežuljku iznad mjesta nekoliko visokih obeliska, što se kao kažiprsti upozorenja dižu prema nebu. Na tim visokim kamenim pločama stoje zapisi koji govore o tragediji njemačkog naroda. U Friedland su stizali zarobljenici na povratku. Je li Alfred ovuda prošao?
.... Možda ni na jednom mjestu na svijetu nije bilo toliko zagrljaja, toliko prolivenih suza kao u Friedlandu. Neki davno oplakani kao da su ovdje uskrsnuli. Mnogi su tu osjetili ponovno rođenje. Neka su djeca ovdje dobila svoju prvu pravu igračku, jer svako dijete prilikom dolaska dobije lutku, konjića, autić ili medu od pliša.
.... Dolazi se vlakovima, starim automobilima, trabantom, škodom ili wartburgom, izlizanih guma, klimavih volana i usput izgubljenih rđavih ispušnih cijevi. Skakali su preko bodljikave žice, bježali kroz minska polja, penjali se preko Berlinskoga zida, gdje so mnogi ostali, zaustavljeni metcima stražara, plivali su preko Dunava, gdje su mnogi nestali u rijeci, jer je želja za slobodom bila jača od straha pred smrću.
.... Nasuprot ulaza u prihvatni centar stoji spomenik povratniku: prelazi bodljikavu žicu i kao da se uputio prema ulazu logora. Svake druge godine zvono Friedlanda poziva tisuće onih koji polažu cvijeće na podnožje spomenika u znak zahvalnosti za izbavljenje od patnji i muka.
.... Ustajemo rano, do osam treba već stati u red pred vratima nekog od prijavnih ureda. U ruci nam ispunjeni formulari i mali rječnik. Činovnici su strpljivi. Posebno me se dojmilo često oslovljavanje s "Frau Müller", na što nisam bila naviknuta. Tamo smo u starom kraju izbjegavali oslovljavanje jer ne znaš kako da osloviš, s "druže" ili "gospodine". A lijepo je kad te oslove. Pitaju nas gdje bismo željeli živjeti. Nisam dugo razmišljala, te brzo rekoh: "Negdje uz Rajnu, malo sjevernije." Ako se Alfred vratio, možda je u svom zavičaju.
.... Uz molitvenik što sam dobila bila je i župnikova dobrodošlica, koja je završavala riječima: Domovina je ondje gdje je Bog - Bog je tamo gdje ima ljubavi.
.... Prilazim oltaru, poklonim se i prekrižim; pogled mi skrene na otvorenu Bibliju. Jedna starica pokraj mene reče: "Biblija je uvijek otvorena na ovome mjestu. Psalam 116: Ljubim Jahvu jer čuje vapaj molitve moje".
.... U mislima se vraćam u prošlost: tamo negdje davno, u prošlom stoljeću, ili još ranije, kao da gledam kako kreću kolone ljudi i natovarenih kola. Među njima je i obitelj Müller. Krenuše na put prema obećanoj zemlji, gdje njive u nedogled sežu, ravne i beskrajne kao more, a zemlja crna, sipka i plodna - Slavonija, Baranja, Srijem, Banat i Bačka. Naseliše te plodne nizine i stvoriše čudo. Niknuše salaši, šorovi i sokaci s novim velikim bijelim kućama. Voćnjaci se svakog proljeća osuše cvijećem, a s jeseni zrelim plodovima. Prolažahu svadbene povorke, rađaše se nove generacije. Tu plugovi zaoraše brazde i niknuše polja prekrivena žitom; ogromno zeleno more, a onda zlatnožuta prostranstva. Zrnjem se puniše ambari i mnogi vagoni odoše u druge zemlje. Sve to učiniše marljive ljudske ruke uz pomoć plugova i konja. Traktora još tada nije bilo. A onda dođe rat. Krajem rata krenuše kolone zaprežnih kola. Pučanstvo njemačkog podrijetla boji se dočekati one što dolaze. Možda se u zavičaju pradjedova nađe zaklon da se mirno provedu preostali dani, s nadom da će potomstvo tu naći mir i život dostojan čovjeka. Eto, vratiše se njihovi geni tu gdje su nekad bili. Ovo je, dakle, povratak pradomu. Ta me pomisao tješi i raduje, zbog nje gorčina odlaska sve više blijedi, a neka nova svjetlost obasjava mi dušu.
.... Samo da Robert uspije, za mene je lako, jer bi njegov uspjeh bio i moj uspjeh. A možda i Alfreda sretnem, barem načas, samo da ga vidim i makar dotaknem.
....
....* * *
.... "Draga teta Marija!
....
.... Možda je trebalo da ti se već ranije javimo, možda je trebalo da se oprostimo. Teško mi je kad te zamislim pred vratima našeg stana, koja nijemo stoje ispred tebe, a zvuk zvonca odzvanja u praznome stanu.
.... Nisam se usudila da ti dođem reći zbogom. Bilo me strah da rastanak ne bih izdržala i da ne bih mogla otići odande. Zato smo učinili ovako, kao kupač kad skoči u vodu, a ne kao onaj što ulazi polako, pa se čak i vrati jer je voda hladna.
.... Draga teta, voljela bih da si i ti ovdje, da smo zajedno. Bilo bi mi žao da sam umrla a da nisam sve ovo vidjela i doživjela.
.... Nedavno sam se i ja zaposlila. Robert dobro zarađuje i nije mu bilo drago da prihvatim posao domaćice, no ja sam poželjela da radim i da budem neovisna. Moji su poslodavci stariji ljudi. Gospodin je vlasnik veće tvrtke.
.... Svakog dana ujutro točno u pola devet začuju se koraci na drvenom stubištu. To gospođa i gospodin silaze na doručak. Malo mi je neobična ta pedantna točnost u minutu, nisam na to navikla. O zakašnjenju ne može biti ni govora.
.... Kuća je puna skupocjenih stvari. Kad otvorih vrata kupaonice, zabljesnu me sjaj zlata. Svaki djelić od metala pozlaćen je. Pozlaćene su slavine, držači posuda za sapun, vješalice, pa čak i odvodi umivaonika.
.... Kao što rekoh, Robert se zaposlio. U početku mu nije bilo lako. Bilo je još uvijek jezičnih teškoća, a ni kolege mu nisu bili u početku baš svi skloni. Nakon nekoliko mjeseci uspio se Robert dokazati, i sve bi bilo dobro da tvrtka nije odselila u drugi grad. S dobrom ocjenom Robert je brzo našao novo zaposlenje. Radno vrijeme zakonom je određeno i uglavnom se vjerojatno propisi poštuju, no u ovoj tvrtci namještenici ostaju svaki dan po nekoliko sati duže, što vlasnici tvrtke smatraju normalnim. Ne može se dugo izdržati deset, dvanaest pa i više sati rada. Teško mi je kad gledam Roberta kako nekad slomljen dolazi s posla.
.... Skoro svaki drugi dan zazvoni telefon, što me obraduje. To me Robert zove. Već po glasu prepoznajem kakvog je raspoloženja, i onda mi bude lakše, ili teže, ovisno o glasu. Primijetim čak i kad glumi, znam da mu nije baš uvijek lako, no nadam se da će biti bolje, sigurna sam, štoviše, jer vjerujem da će tu uspjeti.
.... Često se sjetim našeg drvoreda, zelenih i plavih ploha vinograda, klupa na Zrinjevcu i starih platana, u čijoj smo sjeni ljeti čekali vlak. Još uvijek mi je svježa slika Kamenitih vrata s mnoštvom zapaljenih svijeća, gdje bismo klečale i molile se prije ispita. Sjećam se i šetnji Gornjim gradom. Odozgo smo predveče promatrali dok se pale svjetla, kad se gradom prospe mnoštvo svjetlećih točkica. Kad zažmirim i udahnem, kao da osjetim svježi zrak Sljemena. Kao da još uvijek čujem slapove Plitvičkih jezera i slapove Krke. Ponekad sanjarim kako šetam plažom najljepšega mora - plavoga Jadrana. Ovdje nam je lijepo, tu ćemo ostati, no ni prošlost ne možemo spužvom prebrisati.
.... Znam da te zanima kako smo se snašli i kakvi su ljudi. Pa, eto, pokušat ću da ti to ukratko opišem. Govori se da su Nijemci hladni, nekad čak i kruti. Dobro, možda su malo suzdržani, no kad im se obratiš i nešto zamoliš, iznenadi te koliko je topline i uljudbe skriveno iza tih naoko hladnih lica. Vlada mišljenje da su pretjerano disciplinirani i da pokazuju veliku sklonost radu, redu i urednosti, no, ako se pravo razmisli, može li se biti previše uredan? Sve ovisi o onom koji promatra; za one koji baš ne vole rad Nijemci su pretjerano radini, za naviklog na nered pretjerano su uredni, a stranac navikao na red i rad, primijetit će i ovdje ponekad propuste i površnosti. Zato ne treba pretjerivati u uopćavanjima.
.... Trebalo bi da ih vidiš praznikom pod šatorima, onim ogromnim s nizom stolova, kad zasvira limena glazba i krenu krigle piva u rukama debeljuškastih konobarica, pa kad se svi za stolovima uhvate ispod ruku, zapjevaju onako iz punih pluća i u ritmu pjesme se njišu lijevo-desno, kao da cijeli taj ogromni šator pleše. Tad se sjetim onih proštenja kod nas prije rata i vatrogasnih zabava, onog dugog niza šatora od sredine sela pa sve tamo do iza crkve, licitarskih srca, medice, šabesa i krahla te ringlšpila na gruntu kume Kovačke. Nakon rata svega toga nestade, crkvena proštenja zabraniše, a nestadoše i mnogi drugi lijepi običaji. Ovo mi se sada čini kao povratak u ono lijepo doba, kao da sam se iz nekoga stranog svijeta vratila svojoj kući, i to onoj iz djetinjstva. Osjećam ponos što i ja pripadam ovom narodu, drago mi je što će mi tu živjeti potomci.
.... Eto, toliko za sada. Kad se malo bolje sredimo, pisat ću ti opet. Za nas ne brini, ovdje nam je dobro, samo se ti čuvaj, i piši mi, puno piši.
.... Voli te tvoja Liza."