|
Dani beskvasnoga kruha, 20. poglavlje
Umorna sam i san me svladava. Tada bljesnu neka jarka svjetlost i ja ugledam nasmiješeno lice fotografa. Prva pričest davne trideset i treće. Na sebi imam svečanu bijelu haljinu i bijele cipele. "Ne boj se, Lizo, to je blic. Zar se nisi još ovako slikala?" Naravno da nisam. Bilo je to prvi put. Bila sam tužna što ću na slici ispasti ustrašena i zatvorenih očiju. Kad sam nakon nekoliko dana ugledala fotografiju, nisam vjerovala svojim očima. Na slici sam smirena, malo svečano ukočena, ali trzaju ni traga, a oči su mi otvorene. Dugo nakon toga vraćalo mi se pitanje kako je to fotograf ispravio onaj moj trzaj i ono što sam bila zažmirila prilikom slikanja, a često kad zagrmi i kad bljesne munja, vraća mi se ova slika iz djetinjstva.
.... Bljesak za bljeskom i snažna grmljavina odagnaše san. Volim gledati kišu u noći. Sjedam uz prozor i pokušavam pogledom prodrijeti u tamu. Vidim samo obrise drveća. Vršci borova njišu se pod naletima vjetra, grane natopljene kišom malo otežaše, jele nisu više onako uske, elegantno vitke, postadoše tromo opuštene.
.... Te sam noći osjetila teškoću samoće i želju za prijateljstvom, nekom srodnom dušom, kojoj bih se mogla povjeriti i s kojom bih mogla razmijeniti misli. I našla sam. Sprijateljismo se i zavoljesmo se: po staklu prozora klize kapi kiše, kao da žure da što prije stignu do drvenog ruba, da se tamo stope s lokvom vode i nestanu u njoj, izgubivši tako oblik i svoj mali identitet. Jedna mala kapljica, kao dio ljuske graška, stoji sama, kao da nešto čeka. Donji joj je dio nabubrio i postaje sve veći. Čekam da krene, a ona oklijeva, kao da se hoće sa mnom poigrati, ili možda želi da tu sa mnom što duže ostane. "Tako si malena, a tako uporna. Zanima me koliko ćeš dugo izdržati." S lijeva i s desna jure krupne kapi, krivudajući svojim čudnim stazicama, a kad mi se učini da će udariti u moju kapljicu, one skrenu u zadnjem trenutku. "Smiješ mi se, je li, sretna si jer ne znaš što te čeka. Doći će, na žalost, i tom tvojem miru kraj. Da te samo dotakne kakva veća kap, ti bi otišla i nestala."
.... Jedna veća kap posrće u svom krivudanju i ja se prestrašim. Eto, sad će nasrnuti na moju kapljicu, progutat će je i nestati u prljavoj lokvi. Ruka mi poleti da zadržim svoju malu prijateljicu, ali uzalud, posve sam nemoćna, jer sve se zbiva s one strane stakla. Velika kap zatetura i u blagom luku zaobiđe moju malu kap. Na staklu vidim odraz smiješka na svom licu.
.... Da barem prestane ta kiša. Tada bi za moju malu prijateljicu noći bilo nešto više nade. Ujutro pri izlasku sunca gledala bih preljeve duginih boja na njenom trbuščiću.
.... Kiša ne prestaje. Svakiput kad munja bljesne, zaslijepi me. Samo na trenutak, a onda se opet pojave otežale vlažne grane borova ispred prozora. Pogled mi se zaustavi na staklu. Evo je, još je tu. Bi mi drago što nije nestala. Voljela bih, ako se već moramo rastati, da to bude tako da joj mahnem. Njen trbuščić postaje sve veći, donji mu se dio objesio, i sad čekam svaki čas da krene.
.... Krenula je polagano, kao da je tužna zbog rastanka. Navikle smo se već jedna na drugu, zbližile se i kao da obje poželjesmo da to barem još malo potraje. Krenula je nesigurno, posrčući na svom krivudavom putu, zastajkujući na trenutak kao da me hoće još jednom vidjeti prije nego što nestane. Sa strepnjom joj pratim svaki pokret i strah me hvata na svaki njen pomak. Digoh ruku da joj mahnem, i ruka mi ostade u zraku.
.... Jedna veća kap joj u blizini klizi, dotakne je, malo se poveća i nestane u lokvi na dasci, s koje curi tanki mlaz i pada u blatnu lokvu pod prozorom.
.... Kiša prestade, a oblaci klize nebom nekamo na istok. Tu i tamo pojavi se u oblaku pukotina i tad na čas bljesne mjesečina. Tek što zasja, opet padne tama, kao svjetlost na svjetioniku. Eto, već je druga polovica srpnja, ali nema onih vrućih dana kao tamo u starome kraju. Volim ovu klimu, ugodna je, nema one žege od koje se jedva krećeš, ni one hladnoće kad cvokoću zubi. Oh, evo i mjesečine, prosula se po vlažnim krošnjama kao da je netko grane srebrom posipao. A kako je na mjesecu, je li zbilja tako hladno, a onda opet naglo jako vruće? Znači da je u toj mijeni neko vrijeme i ugodno toplo. Ponedjeljak je, 21. srpnja. Danas prvi put čovjek stupa na mjesec. Možda Neil Armstrong baš ovog časa tamo hoda. Osjeća li osamljenost? On je tamo na cijeloj planeti tako reći sam, a nije osamljen, zna da su uz njega milijuni ljudi. Ja sam na planeti gdje je ljudi kao mravi, a tako sam sama.
.... Naviru mi uspomene iz studentskih dana, kad smo onako samouvjereno raspravljali o smislu života. Izmjenjivali smo citate filozofa s našim vlastitim mislima, mislili smo kako mnogo znamo, i puni sebe iznosili smione sudove. Kako li smo samo mladenački samouvjereno osuđivali "dekadentne" misli zapadnih filozofa svih "idealističkih" škola, jer samo je marksizam bio ono pravo, naučavanje puno ideala i velikih obećanja o jednakosti i pravdi za sve ljude svijeta. Kako li smo samo s prezirom Nietzschea smatrali pretečom nacizma, a koliko li je divne poezije u njegovim mislima. Prepirali smo se o pojmu nirvane i vodili duge rasprave o budizmu, o postavkama Schopenhauera, o nesigurnosti bilo koje istine, a kako mi je sada blisko njegovo mišljenje da je "život stalna patnja i bol, a najveći je patnik čovjek". Trudimo se da smanjimo patnju, a napori su nam često uzaludni.
.... One misli filozofa prekrio je zaborav, a život mi se sada čini kao mnoštvo slika što se nižu jedna iza druge. Jedne su u boji, a druge crno-bijele sa sivim tonovima, sve tamo od prvih dana mog sjećanja, od prvih igara oko kestenova, prvih dana pohađanja škole, onih prvih nemira, želja i nadanja. Često nisam mogla jesti dok su se vani igrali lovice, naročito kad sam znala da je tamo Boris. Onda jednog dana dođe mlad časnik i unese nemir u moj mirni život. Naviru sjećanja na zajedničke večeri uz karte, kad dodiri ruku i njihov sve čvršći stisak ispunjavaju prazninu i daju životu novi sadržaj. Sve je tako brzo prošlo, u nizu bljeskova, i sad, eto, čekam ovdje sama, skupljam te svoje mrvice i nadam se da će ono glavno možda ipak doći. Možda ga sretnem, barem samo načas.
.... Moram makar pokušati. Postoji mogućnost da je on tu negdje i da će se odazvati ako se ja javim. Robert još uvijek čezne da upozna oca, da ga makar samo jednom vidi, kako kaže: "Da ga barem samo u prolazu sretnem."
.... Probudi me reski zvižduk vlaka. Skočim iza sna i osluškujem, a srce mi snažno lupa. Strelovito jure osvijetljeni prozori putničkih vagona, svjetla titraju kroz granje i nestaju u tami. Kako samo brzo vlakovi ovdje voze!
.... Tamo na kraju parka posljednji red borova i jela baca sjenke što skakuću po tračnicama kao da se igraju lovice. Neke grubo nalijeću jedne na druge, a neke si pažljivo prilaze i nježno se dodiruju. Zašto ona tanka sjenka stoji tamo sama? Poželim da odem do nje, da joj se pridružim. Zar čeka vlak? Eno, kao da diže ruku, zar to meni maše? Nije li to Alma?
.... Kad god sam sama i kad mi je teško, javlja mi se Alma. Kao da čujem glasove pod prozorom: "Jadna Alma, a tako mlada i lijepa..." A onda ponovo, po ne znam koji put, ona slika: Čim sam prepoznala Alminu haljinu, stala sam... Kao da je gledam gdje leži na kamenom nasipu, a nekoliko metara dalje, između tračnica, kao da vidim njenu kosu...
.... Ne, ne idem, Alma, nemoj me zvati! Moram ipak pokušati!
....
.... Stojim iza kioska i uzbuđena listam novine. Evo, tu je i moj oglas: "Alfrede, javi se. Šifra: Für Elise, 1943." Zar sam baš tako napisala? Naravno da jesam, ta dobro se sjećam.
.... Otvaram kovertu; zašto su mi ruke tako neposlušne? Predlaže da se nađemo u gradu na glavnome trgu. A što ako je to neki avanturist? Trg je pun ljudi, ne treba se bojati. Da li da idem, ili da mu javim da ne mogu doći. Liječnik mi je zabranio da izlazim iz kreveta. Samo da nema te groznice i glavobolje, svakako bih otišla na taj sastanak; ne dođem li, možda ću ga zauvijek izgubiti.
.... Krenula sam neodlučno, a onda sam požurila. Počela je kiša. Da se vratim? Kako ću pred njega ovako pokisla.
.... Uz kiosk s novinama zaustavlja se čovjek u invalidskim kolicima. Otvara novčanik sa sitnišem i kopa po njemu. Iz novčanika mu ispadne nekoliko novčića i dokotrlja se tik do mojih nogu. Požurim da ih pokupim, prilazim mu i pružam mu novac, i pritom ga pogledam u oči. Njegov dugi pogled malo me zbuni. Ah, što su ti muškarci?! Dok mu dajem novac, dodirnuše nam se ruke i ja se nehotice trgnem. Te oči! U jednom mi se trenutku učini kao da sam te oči već negdje vidjela. Ti nemirni titraji zjenica, puni sjete i umora, a iza njih kao da se skriva neka tajanstvena dubina na čijem je dnu blagi odsjaj, kao na dnu dubokog bunara. Gledamo se nekoliko trenutaka, a onda se trgnem i požurim da što prije nestanem u gužvi. Kad mi se učini da sam dovoljno odmakla, okrenem se i pogledam u onom smjeru. Još uvijek me prate one oči. Ne smijem dopustiti da ode. Krenem s namjerom da mu priđem, no on je okrenuo kolica i pošao u suprotnom smjeru, a onda mi nestade u gužvi. Što da radim? Ne mogu za njim ovakva. Kosa mi je mokra, a haljina mi se lijepi uz tijelo i sve jače hladi.
.... Vraćam se u svoju hladnu sobu. Možda mi se još nekako javi? Ali kako, ne zna mi adresu? Nazvat ću ja njega i ispričati se... Ne, ne ću ga zvati. U pismu ću sve to ljepše objasniti. Sad sam već umorna, a i ta groznica neka se malo smiri. Napisat ću pismo pa ću leći. Noge su mi kao od olova, sad još i ta čudna omaglica, kao da mi se tlo pod nogama ljulja, i zašto toliko drhćem.
|