Stazom od ugažena šljunka približavamo se velikim željeznim vratima s natpisom u gotici, od krupnih slova izrađenih od mjedi: KASTANIENHOF. Na manjim ulaznim vratima, onima za pješake, tablica je s natpisom: Robert Meyer, dipl. Ing. Arch.
.... Nakon što smo stisnuli tipku zvonca, začusmo iz kućnog telefona ugodan bariton: "Izvolite ući", a zujanje električne brave trgne nas iz razmišljanja. Vrata se iza nas polagano zatvoriše svojim tihim "klik". Nakon lijevog zavoja put zavija udesno, u obliku sloba S, tako da visoko ukrasno grmlje i drveće priječi pogledu ono što je skriveno. Nakon drugog zavoja puče vidik po cijelom posjedu. Kao da nestade vanjskog svijeta, kao da ničega više nema osim ove divne građevine usred prostranoga zelenog travnjaka, po kojem su bliže rjeđi i manji, a tamo prema rubu posjeda sve gušći i veći grmići, grmovi i drveće različitih uzrasta i boja. Isprepliću se zelene grane s crvenim grozdovima boba dunjarica, ognjenog trna, brekinja, pa nježne ljepotice poincijane izmiješane s grmljem i stablima magnolija, koje prekrivaju divni zvonoliki cvjetovi - grimizni, narančasti i bijeli. S južne strane leži na travnjaku bazen, obrubljen krupnim oblucima. Pogled se vraća jednokatnoj građevini. Mnoštvo isprepletenih greda i gredica, premazanih tamnom bojom, čine harmoniju drveta i cigle.
.... Na vratima kuće dvoje nasmiješenih, drže se za ruke, spuštaju se niz stepenice i idu nam ususret. Roberta prepoznajemo iako su prošle već mnoge godine od našega posljednjeg susreta. Ona nam je nepoznata, ali se ubrzo doima kao neka poznata nam osoba, koja svojom neposrednošću i otvorenim smiješkom nudi prisnost i raduje se susretu.
.... Robert nas moli da ispustimo ono "gospodine", i da ga zovemo samo imenom, onako kao što smo ga nekad zvali, tamo u starom kraju. Mlada domaćica zamoli nas da i nju zovemo imenom:
.... "Zovite me Karla."
.... Uz vedri smiješak u oči upada duga plava kosa, koja u blagim valovima dodiruje ramena, a na kraju je povinuta prema tankom, bijelom vratu. Okruglo lice doima se sićušnim, a krupne plave oči nemirne su kao safiri na prstima pijaniste koji izvodi preludij.
.... "Kako je tamo u starome kraju? Ovdje do nas dopiru razne vijesti, često i oprečne, tako da je nekad teško spoznati istinu", pita Robert.
.... "Nije dobro, Roberte, strahujemo od najgoreg. S jedne su strane oni što navikoše na vlast, na privilegije, a s druge su strane oni koji žele da se oslobode, sanjaju o demokraciji i o tome da sami odlučuju o svojoj sudbini. Neki ovdje na Zapadu ne shvaćaju tragičnost položaja malih naroda na Istoku, koji trpe u gotovo kolonijalnom ropstvu. Ovdje neki misle da treba zadržati staro stanje da bi se time mir sačuvao, a zapravo je obratno. Ne dođe li do promjena i slobode za male narode, opasnost od sukoba postat će još veća. No, svi se pomalo nadamo da će razum pobijediti i da će se sve to mirno riješiti."
....
.... "Gore na katu je mamina soba. Namještaj je postavljen onako kao što smo ga zatekli u njenom stanu, u koji se preselila s posjeda gdje je bila radila. Ormar je pun njenih uspomena i bilježaka."
.... Tu je Lizin Dnevnik, zapisi i izresci iz novina. Članci u novinama označeni su raznim bojama, a redci podvučeni. Na marginama su bilješke ispisane sitnim slovima. Ima nekoliko izrezanih oglasa: "Kako hipnozom izbjeći strah", "Hipnozom do većeg samopouzdanja", "Ciganka pomoću karata i čitanjem iz dlana proriče budućnost, dolazi u kuću", "Nesanicu liječi trener za meditaciju". Tu su i dvije ulaznice kina "Kalnik", na poleđini kojih je zabilježeno: "Jedan dan života", koncem kolovoza 54, te dvije ulaznice kina "Zagreb" sa zapisom: "Zameo ih vjetar", 15.IX.54.
.... "Ubrzo nakon što sam poslao mamino pismo, gdje sam dodao da je mama umrla, primio sam odgovor s potpisom: 'Tvoj tata Alfred Meyer'"...
.... Sastali smo se ovdje na ovom posjedu, u kući tatinih roditelja. Staru smo kuću srušili i sagradili ovu, točno prema skici koju je tata crtao mami davne četrdeset treće. Tata bi često dugo u noć boravio gore u maminoj sobi, čitajući njezin Dnevnik i razgovarajući s njom, kao što bi znao reći; ili bismo nas dvojica dugo pričali o onom vremenu. Četrdeset treće na ruskoj je fronti bivalo sve teže. Zaredaše ruske ofenzive. Hladnoća probija do kosti, granate danonoćno praskaju, ranjenici zapomažu, drugovi ginu. Tatu zarobiše ranjenoga i gotovo zatrpanog snijegom. U bolnici mu odrezaše nogu. Slijedila su duga i mučna saslušavanja o kretanju njemačke vojske. 'Ta zato su me i spasili', dodao je tata. Tokom dugih ruskih noći često bi tata razmišljao o mami. Ponekad bi s njom razgovarao, govorio bi joj kao da je gleda, a i ona bi njemu odgovarala. Iz zarobljeništva se vratio pedeset i pete. Tada pokušava da pronađe mamu. Saznao je da je udata i da ima sina... Navečer bi dogorijevao posljednji komad drva u kaminu, a mi bismo još uvijek pričali, zaokupljeni temom koja je za mene bila nepresušan izvor zanimljivih odgovora na mnoga pitanja. Kako je uspjelo Hitleru da Nijemce uvuče u takvu katastrofu? 'Nitko tada nije ni slutio da će sve to završiti tako tragično', pričao je tata. 'Nakon one krize tridesetih godina, kad je katastrofa bila na pomolu, kad je trebalo birati između komunizma i nacionalsocijalizma, prevagnulo je ono što je izgledalo da pruža više nade. Vjerovalo se da će se ispraviti nepravda što je njemačkom narodu učinjena nametnutim Versailleskim ugovorom, kojim su neke njemačke pokrajine dodijeljene susjednim zemljama, a Nijemci su bili proglašeni jedinim krivcima za početak I. svjetskog rata. Nakon dolaska Hitlera na vlast nestalo je nezaposlenosti a privredni rast počeo je naglo bujati. Stvorena je najsnažnija i najmodernija vojska na svijetu, počeli smo vjerovati da smo najjači i nepobjedivi."...
.... Tata je bio oduševljen zapadnom demokracijom, gdje građani svojom voljom odlučuju i biraju one koje žele. Osuđivao je oba totalitarna sistema, i fašizam, i komunizam. Ponekad bi iz njega provirio onaj stari duh ratnika. Sa žarom bi u očima pričao o bitkama na Istočnoj fronti, kad je vjerovao da se bori za dobrobit ne samo Njemačke nego cijelog čovječanstva, jer je od boljševizma prijetilo svijetu zlo. Tamo je proveo dvanaest godina, naučio je ruski jezik i pomalo ulazio u pore onog društva. Pričao bi o tamošnjoj poslijeratnoj bijedi i beznađu pučanstva, o bezdušnim progonima nedužnih ljudi. A kako li je tek bilo teško biti Nijemac - zarobljenik! Tata se sjećao kako bi velik dio noći provodio budan, stisnut u klupko na tvrdom ležaju, obučen i umotan u otrcanu deku. Od hladnoće i od gladi nije se moglo usnuti... Bilo je i lakših trenutaka, naročito krajem ljeta i s jeseni, kad se išlo na rad u kolhoze. Svakog su Nijemca smatrali mehaničarem, koji će otkloniti kvar na traktoru. 'Često je trebalo samo izmijeniti grijač ili pročistiti dizu. Tada bi nam ponekad naveče uz boršč pružili i čašu votke.' Tata bi spominjao vedru narav ruskog čovjeka, široku i dobroćudnu slavensku dušu, te kako bi Rusi zagrijani votkom zapjevali 'Širaka strana maja radnaja' i 'Tamnaja noč', a onda bi i oni, zarobljenici, prihvatili pjesmu. Na trenutak bi zastao malo zamišljen te bi dodao: 'Šteta onog naroda!' U kaminu bi dogorjela i posljednja cjepanica, tata bi zadrijemao, a ja bih ga pokrio dekom i čekao da malo prodrijema dok se ne bi sam probudio. Trgnuo bi se, a zatim bi nastavio kao da nadovezuje na san koji je sanjao: ' Znaš, Roberte, teško je bilo biti Nijemac nakon završetka rata. Na svakom smo koraku osjećali na sebi poglede mržnje i želje za osvetom. A što je mogao mali čovjek? Bilo je pokušaja da se zbivanja drukčije usmjere. No znaš i sam kako su završili pokušaji atentata na Hitlera... Mi smo znali ono što su oni gore htjeli da saznamo. Govorilo se i pisalo o radnim logorima, a o strahotama i plinskim komorama čuli smo tek nakon rata. Trebat će još neko vrijeme da izblijede mrlje, no vidjet ćeš, Roberte, da povijest prema nama ne će biti tako stroga, kao što su bili mnogi poslije rata.'... Svako veče pet minuta prije sedam zaškripale bi drvene stube. Tata je želio da sva građa kuće bude samo od drveta i cigle. Možda ste i sami uočili da na kući nema ničeg od betona. 'Armirani beton uznemirava i djeluje hladno, a drvo djeluje toplije i zdravije je', govorio bi tata. Točno u minutu spuštao bi se na večeru. Kad sam jedne večeri vidio da je desetak minuta poslije sedam a tate još nema, požurio sam gore u njegovu sobu. Sjedio je naslonjen u fotelji, a glava mu na prsima, kao da spava. Umro je tako naglo i tiho da mi se još uvijek čini kao da je nekamo otputovao i da će se vratiti."
.... Svečana obiteljska večera bliži se kraju. Prva je nedjelja travnja, godišnjica dolaska u zemlju predaka. Naviru sjećanja na dane putovanja, kad se zajedno s vojskom povlačilo i njemačko pučanstvo, kad se za odlazak, u žurbi, pekao onaj kruh bez kvasa.
.... "To su bili dani beskvasnoga kruha, slični onima biblijskim", priča Robert, i nastavlja: "Sjećam se kao da sada gledam mamu nagnutu nad posudom. 'Šteta je da ostane to brašno', rekla je i zdušno prevrtala tijesto. Idućeg dana krenusmo na put." Tu Robert zastane, a onda će: "Žao mi je što mama nije sve ovo doživjela", te svrne pogled na prozor, s kojeg se pruža vidik na park s drvoredom kestenova. "'Samo da ti uspiješ', govorila je mama, 'to bi bio i moj uspjeh.' A onda bi nastavila: 'Da makar samo sretnem tatu, da ga samo jednom vidim i da ga dotaknem.' Postupili smo onako kao što je mama napisala na kraju pisma tati: ' O, kako bi bilo lijepo, dragi Alfrede, da nam barem pepeo pomiješaju, da djelići naših tijela ostanu zajedno, da se dodiruju, i da čestice atoma u svom vječnom gibanju budu jedne uz druge. Možda bi vječnost toga kretanja barem donekle nadoknadila ovaj prolazni zemaljski tren, što na kraju izgleda kao kratka varka ili san koji tako brzo prođe...
.... Tvoja Liza'"