(...)"izuzetno zanimljiva knjiga"(...)
(...)"Roman je napisan na lijepom hrvatskom jeziku(...) Historijski i emotivno vezani uz Hrvatsku kao svoju domovinu, folksdojčerski likovi iz ovoga dokumentarnog romana svoju tragediju osjećaju i kao hrvatsku tragediju... Roman je pisan u prvom licu, a to lice je djevojčica koja, kako teku ratne godine, sazrijeva u djevojku te se zaljubljuje u jednoga njemačkog časnika. Doživljavajući rat sa svojim nevinim osjećajima, ona ne prešućuje ništa što vidi i čuje. U njenoj nedužnoj duši nitko nije ni unaprijed povlašten ni unaprijed osuđen - ni Nijemci, ni ustaše, ni partizani, ni vlastiti roditelji, povlašteni su samo njeni nepotkupljivi osjećaji. Njeno doživljavanje svijeta je prostodušno, izraženo rečenicom u kojoj ima čitkog realizma i poetskih slika. (...)ovu knjigu preporučujem našim knjižarama, knjižnicama i čitaocima."

(...)"Königovi možda ni sami nisu svjesni koliko je duh njihova romana općehrvatski duh što kao sveobuhvatna metafora 'širi' temu i radnju toga djela nezaobilaznog u novijoj hrvatskoj prozi."
.... Milan Ivkošić, Večernji list, 1991. i 1992.

"Službene nas statistike podsjećaju: godine 1921. živjelo je tu 505.790 Nijemaca, a 1931. bilo ih je 498.630, dok će prva poslijeratna brojidba godine 1948. utvrditi kako ih je ostalo 55.337! Tek desetina! Stravičnu činjenicu svjedoče ove brojke, međutim, i ovaj put brojevi nam vrlo malo, nedostatno, oskudno, govore o usudu naroda na koji se odnose. Stoga ovdje navodim odlomak iz romana 'Dani beskvasnoga kruha' (...):
.... 'Križni put' prolazi kroz Kozine. Johan W., kumče tete Marije, izlazi iz kolone i navraća da vidi rodnu kuću. Njegovi su otišli krajem prošle godine, čuo je o tome, ali želja za rodnim ognjištem te žeđ i glad potiskuju strah. U kući su novi gospodari, kolonizirani Srbi iz planinskih sela, kojima su za vrijeme rata popaljene kuće. Novi gazda je još u partizanskoj uniformi. Ma neka im kuća, misli Johan, možda dobije komadić kruha i čašu vode s onoga svog bunara, s velikim drvenim kotačem i kantom na lancu. Evo, sve je isto, kao da je jučer ovdje bio (... )
.... Johan W. i još jedan zarobljenik, s lopatama na leđima, u pratnji novog gazde Johanove kuće i još dvojice seljaka, odoše prema seoskom groblju. Tu na groblju vidješe ih gdje kopaju jamu, a ona trojica stoje s pištoljima u rukama, mašu i nešto govore. Nestrpljivo su pogledavali prama ulazu u groblje, a onda, ne čekajući da se jama dublje iskopa, novi gazda Johanove kuće uzme lopatu, podigne je i zamahne prema Johanovoj glavi. Johan se trgne i lopata ga pogodi u rame. Zatetura i padne u jamu, a to isto zadesi i njegova druga.
.... Priča se da se zemlja na tom zajedničkom grobu još neko vrijeme dizala i spuštala, kao da grob diše.
.... Stjepan Šešelj, Vjesnik, 1991.

(...)Bračni par König bavi se već duže vrijeme prevodilačkim radom, a od sredine sedamdesetih godina i izdavačkim. Nakon što je 1991. izašao njihov prvi roman "Dani beskvasnoga kruha", dobila je hrvatska i njemačka književna javnost dobar razlog da se pozabavi radom ovih nadasve zanimljivih i originalnih pripovjedača.
.... Oboje rođeni u Hrvatskoj, u obiteljima njemačkog porijekla(...) probijali su se kao djeca kroz ratne i poratne strahote i sudbine njemačke nacionalne manjine. Alois je diplomirao engleski jezik i književnost te hevatski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a Georgine hrvatski jezik i književnost na istom Sveučilištu. Oboje su radili neko vrijeme kao srednjoškolski profesori. Nakon tri godine Alois je dobio mjesto sveučilišnog nastavnika, a Georgine je postala lektor u jednoj izdavačkoj kući. Zajedno su okušali sreću i u knjižarstvu, osnovavši prvu privatnu kjižaru u Hrvatskoj. Pokušali su u međuvremenu i s vlastitom tiskarskom i izdavačkom djelatnošću, ali su im društvene (političke) okolnosti i zakonski propisi tadašnjeg sistema činili teškoće. Budući da im nije dopuštena puna sloboda rada, početkom 1986. iselili su u Njemačku. Zahvaljujući svojem njemačkom porijeklu, dobili su njemačko državljanstvo(...) U Hemmingenu kraj Stuttgarta osnovali su vlastitu izdavačku firmu, König Verlag.
.... Roman "Dani beskvasnoga kruha" izdali su sami, na hrvatskom jeziku u manjoj nakladi, tako da je samo manji broj čitatelja hrvatskoga jezičnog područja upoznat s tim romanom. Ipak je uspjelo da se knjiga pojavi u nekim novinskim redakcijama u Hrvatskoj, tako da su dva zagrebačka lista objavila članke: književnik Milan Ivkošić dao je prikaz u "Večernjem listu", a književnik Stjepan Šešelj pisao je u "Vjesniku". Nešto kasnije obojica ovih autora posjetili su obitelj König u Hemmingenu, te zatim opisali njihovu životnu priču u svojim novinama.
.... Glavno je lice romana Elizabeta Müller, čija sudbina, ispričana u prvom licu, prikazuje slike iz njenog djetinjstva, djevojaštva i zrelije dobi, prikazujući njena nadanja i trpljenja, radosti i razočaranja. Liza se retrospektivno prisjeća mnogih naoko nevažnih, ali u svakom slučaju živopisnih događaja, prizora iz svoga života kao životnih paradigmi svoga naroda. Jedan za drugim nižu se događaji koje je taj narod, kroz nekoliko stoljeća odvojen od matice zemlje, proživljavao u svijetlim trenucima i tragičnoj borbi za opstanak(...)
.... Liza Müller odrasta u jednom manjem mjestu nedaleko Zagreba, udišući svježinu nedužne mladosti. Ljudi koji ju okružuju cijene je zbog poštenja, iskrenosti, ljudskosti i dobrote, ne sluteći da dolazi vrijeme gdje će se te kreposti najmanje cijeniti.
.... Svoje prve osjećaje prenosi na Borisa, svoga školskog druga, s kojim odrasta, s kojim uči i stiče prva iskustva o životu općenito, osluškujući u strahu dolazak rata i njegovih posljedica.
.... Rat je stigao u njihovo mjesto 6. travnja 1941, ostavljajući za sobom ruševine i smrt. Deportacija Židova i Cigana, progom Srba i komunista, te stalni sukobi njemačkih vojnika i ustaša s partizanima - zemljacima iz njihovoga i susjednih mjesta, duboko potresaju Lizu. Boris doživljava rat kao okupaciju i teror, koji neće dugo potrajati. Liza pokušava shvatiti o čemu se tu zapravo radi, jer ona smatra da su njeni sunarodnjaci, trupe Wehrmachta, došli kao spasitelji i osloboditelji, ne kao okupatori. Ali ona je i svjedok progona nedužnih ljudi. Boris izjavljuje Lizi svoju ljubav, što ona ne može prihvatiti, jer ona Borisa smatra samo svojim prijateljem. Lizin se život mijenja dolaskom mladoga njemačkog poručnika Alfreda, koji se nastanjuje u kući njenih roditelja.
.... Oni se zaljubljuju, i ta njihova ljubav ublažav sliku rata i obećaje bolju i ljepšu budućnost. Doček Nove godine 1943. slavi se u domu časnika; odjekuje melodija "Lili Marleen", i za vrijeme proslave i lijepih želja nestaju načas ratne strahote. Uskoro Liza ostaje sama. Alfred odlazi na istočno bojište, ali obećaje joj vječnu ljubav uz nadu da se rat bliži kraju.
.... Boris je otišao u partizane s nadom da će Lizu, prije ili kasnije, predobiti i da će mu postati ženom. Vladaju siromaštvo i nestašice, ograničava se sloboda kretanja ljudi, a subobi zaraćenih strana sve im se više približavaju.
.... Liza otkriva majci tajnu svoje ljubavi, rađa se mali Robert. Nazire se kraj rata. Kolone folksdojčera odlaze prema zapadu od straha pred dolazećim partizanima i Crvenom armijom. Govori se o progonima svih onih koji su njemačkog porijekla. Neki neće bježati i ostaju, jer se ne osjećaju krivima. Müllerovi se uzdaju u pravednost nove vlasti, u pomoć susjeda i Borisa, koji je odrastao zajedno s Lizom. Za razliku od ostalih Nijemaca u mjestu, oni, na sreću, nemaju većih problema. Vraća se Boris, oženjen partizankom Stanom. Nakon sukoba Tito-Staljin (1948), Boris je zatočen dvije godine na Golom Otoku. Liza se nada skorom susretu s Alfredom. Ali godine prolaze bez ikakvih vijesti o njemu. Nada se da je preživio rat i da se nalazi negdje u ruskom zarobljeništvu. Dolazi do rastave braka između Borisa i Stane. Nakon povratka s robije, Boris se ponovo približava Lizi, spreman je da čeka, nadajući se da se Alfred neće vratiti(...) Konačno, Liza pristaje da se uda za Borisa... Nakon desetogodišnjeg zajedničkog života Boris umire. Liza rasprodaje sve što posjeduje da bi omogućila Robertu da završi studij arhitekture. Jednog dana zajednički odlučuju da idu u Njemačku, da onamo odsele. Možda će tamo naći Alfreda. Život u novoj domovini, gdje gledaju na njih kao na bjegunce, nije nimalo lak i daleko je od snova koje su imali, no ipak nalaze smisao života u zadovoljenju što se tiče rada i slobode.
.... Ovo je okvir jedne zanimljive i potresne priče iz života Elizabete Müller, zapravo priče tisuća ljudi koji su imali sreću da prežive strahote II. svjetskog rata i genocida od strane istočnoeuropskih komunističkih režima, genocida nad Nijemcima koji su već više od dva stoljeća nastanjivali Panonsku nizinu. Aloisu i Georgine König uspjelo je obuhvatiti tisuće istinitih ljudskih sudbina i točno ispričati povijesne okolnosti u kojima trpi mali čovjek, zahvaćen vihorom vremena, uvijek s nadom da će doći bolje i pravednije vrijeme. I tada, kad ne preostaje ništa drugo, skuplja hrabrost da krene u daleki, nepoznati svijet iz snova, u kojem treba započeti sve iznova(...)
.... Roman "Dani beskvasnoga kruha", napisan lijepim i tečnim jezikom, svojim osebujnim stilom iznosi potisnute emocije, čime otvara nov prostor za umjetničko stvaralaštvo. On predstavlja velik izazov, koji će zasigurno naići na odjek u filmskoj industriji. Jer, jednostavno rečeno, priča Elizabete Müller tako je ispričana da od svih dimenzija manjka samo ona koju bi film upotpunio. Preostaje da se nadamo da će netko prihvatiti taj izazov i da ćemo uskoro imati priliku da Lizu gledamo na filmskom platnu. Ovaj roman, iako nesvijesno, postavlja brojne paralele koje govore o patnjama potlaćenih malih naroda našeg vremena(...)
.... Literatura Nijemaca iz Podunavlja dobila je ovim romanom vrijedno obogaćenje. Tim se romanom uspjelo postići ono što se drugim djelima u kojima se opisuje to razdoblje nije uspjelo: da se problematizira povijesna istina i predodžbe o stanju suvremenog svijeta.

.... Iz referata Gorana Beus-Richembergha održanog na literarnom simpoziju 26. i 27. lipnja 1993. u Sindelfingenu; objavljeno u knjizi "Geschichte, Gegenwart und Kultur der Donauschwaben", Svezak 4, Sindelfingen, 1993. (Prijevod s njemačkog jezika)
ROMAN ONLINE